Borgman's cube
nedjelja, 16.03.2008.
Ženski pristup
Mario, unajmljeni detektiv, pratio je Petra od trenutka kada je istrčao iz zgrade. Iskusni policajac, koji je poslan u mirovinu radi dugog jezika lako je pronalazio zaklone u već poznatom kvartu. Instinktivno je održavao razmak i razmišljao o ženi koja je radi osteporoze počela piti ljekove. Nije mu puno govorila, pomalo ljuta jer ga nema kada je hvataju mučnine, a on je kradomice, kako ne bi ugrozio svoj muški ponos, na netu pronašao nekoliko zamjena tom lijeku «s liste». Ovo praćenje bi lako moglo donijeti njegovoj Kati taj drugi lijek, onaj strani. Zadovoljan svojom zamisli prekasno je primijetio skitnicu koji je gurao svoja kolica pored kontejnera.
- Mali biš..ži, ovaj te prati,- zafrflja skitnica kroz prva dva razbijena zuba, a Petar se samo osvrne jednom i počne trčati. Mario zastenje u sebi, u trku izvadi «značku» i mahne njome pored nosa skitnice koji samo mahne glavom...- miflio fam da fi pedoffil!-
Mali je nestao u uličici, uskoro više nije čuo niti njegove korake. Detektiv se spuštene glave vrati pored skitnice.
- E jesi me sjebo!- komentirao je a stari pruži musavu ruku prema njemu.
- Mofda ti mogu fomoć. Ako imaf za piće!- ova mu je zadnja riječ bila potpuno razumljiva.
- Mali je uteka.... a evo ti...- počne tražiti po džepovima kovanice i u ispruženi dlan istrese nešto kuna.
- Znam di je otifa. Kod Rica. Tamo ide festo...Mamlaz...- detektiv se pretvorio u uho. Stari je ZNAO. Nije mu više ni smetao vonj neopranog tijela, ni musava ruka beskućnika.
Mirela je bila ljubomorna. Priznala je taj osjećaj sebi gledajući Jane kako se kroz gomilu probija prema njoj. Graciozno i poslovno. Odjeća koja se mogla upotrijebiti za svaki dio dana. Lagani sako. Cipele s poluvisokom petom. Suknja, čedno, koji centimetar preko koljena.
- Jesi li me puno čekala?- upita Mirelu sjedajući na pleteni naslonjač .
- Nisam. Točni ste...-
- Točna SI.... Nisam osoba koja voli persiranje.-
- Znam ali...- Mirela se pokušavala iskobeljati iz nespretnosti novom.
- Jesi li jela išta?- prekine je Jane pozivajući konobara...
- Ne jede mi se. Mučnina mi je...- provali iz Mirele odgovor, a Jane je zamišljeno pogleda.
- Takva nećeš biti od koristi nikome. Ni Lei, a ni sebi. Nego, imaš li recimo sat vremena?-
- Sat? Nemam posal. Imam... to je jedino što imam..- pojave se suze na rubovima očiju.
- Onda idemo...- Jane je već dozvala konobara.
- Gdje?- Mirela je opet bila zbunjena. Sve ovo se jednostavno događalo...prebrzo.
- Iznenađenje! Šta imaš na nogama?-
Za desetak minuta su bile ispred jahte. Jane skine cipele, vješto povuče konop, i skoči na provu.
- Idemo, hajde...- podstakne Mirelu koja uradi isto. Kao iskusni skiper, Jane otvori vrata kabine, izvadi stare patike za sebe i dobaci Mireli jaknu bez rukava.
- Pogledaj nam bokove dok iziđemo iz lučice... ne od nas dvije, nego od broda.- doda smijući se.
Motor poslušno zabrunda i povede ih preko mirnog mora prema izlazu. Dva bradata rekreativca, na svojoj barci doviknu pozdrav zgodnoj skiperici i njenoj putnici. Jane odmahne i poveća brzinu.
Mirela još nije progovorila niti riječ. Namjestila se prema suncu, zatvorila oči, i pokušala se opustiti iako joj je vjetar bacao kosu preko lica.
- Uzmi.- Jane joj pruži limenku Cole.
Gutljaj dva slatkog napitka je malo strese. Otvorila je oči i vidjela kako je Jane zamišljeno gleda.
- Imaš li kakav posao u izgledu?-
- Ne,- odgovarajući, Mirela odmahne glavom,- moj cijeli krug poznatih je bio vezan za tu firmu. Sada sam..., nigdje.-
- Sada si na moru,- nasmije se Jane, Mirelinom namrštenom licu.
- Možeš probati posao nekretninama,- Mirela otvori usta, ali Jane nastavi,- Luka ti je ponudio posao, a ako imaš kakvu dobru zamisao, mogli bi i uložiti nešto novca... Ništa od toga nije problem...-
- Lako je va... tebi. Ja sam već bila u toj rutini, i sada...-
- Nekada sam i ja prošla slične stvari. Čak i malo čudnovatije (čitajte prethodne postove iz arhiveJ)
- Reci mi.... bi li ti vjerovala...Luki... mislim-
- Ja ne vjerujem nikome... Šalim se,- doda Jane smijući se,- Luka je ...opasno dijete. Veći je idealist čak i od Borgmana. Vojnik...bivši vojnik...nije glup, ni loš... vjerojatno bi mu vjerovala. Dok ne dokaže drugačije...-
- Ja sam ga odbila. Nekako je ta njegova priča bila presavršena. Velika plaća. Točno na vrijeme, i odmah nakon toga se dogodilo...ono. Čak sam razmišljala da je poznavao mog šefa..., ne znam...- opet nalet iskrenosti, i najdubljih misli. Suze. Jane je pusti da se smiri.
- Evo ti rupčić,- zvuk koji se čuo sigurno nije bio damski, a da se na moru zvuk nadaleko širi dokazao je šaljivi ,- nazdravlje, otirat ćete mi svu ribu!!!- sa nedalekog kajića.
