Borgman's cube
četvrtak, 13.03.2008.
Razgovor.....
Petar polako dobaulja do ulaza. Dva ujutro. «Jebena dva ujutro, a stari je pričao kako bi trebali do babe...»
- Jebeš starog! ,- progovori glasno i popne se na prvi kat. Već gonjen navikom otvori škripavi hidrant, i u trenutku se «izbistri».
- Sranje...- prošapće i procijedi kroz zube. Oblio ga znoj. Sto i pedeset tableta je nestalo. «Doza» za njegove «klijente» za tjedan dana. Kapi znoja su klizile niz leđa , odsutno se počeše. Mora vidit', pitat'... možda je to pokupio onaj cvikeraš sa trećeg kata... Polako se popne i tiho otvori vrata, što mu nije bilo teško, sada trijeznome. Još ga je malo mučio rub vidnog polja, sa maglicom koja je prekrivala previše...
- Petre...- začuje očev glas i okrene se. Otac je sjedio za stolom i gledao u njega. Mrk. Pored njega prazna čaša. Do čaše boca brendija. Koju je otac rekao otvoriti kada sazna za datum sinovog...njegovog vjenčanja...
- Pusti me na miru... idem spavat... sutra idemo kod babe, ali si zaboravio...- rekao je pokušavajući nestati u tami sobe.
- Petre, sjedi ovdje...- ponovi mu otac, zapovjednim tonom. Sinu zapravo nije bilo do opiranja. Možda će trebati i užicati štogod love da pokrije ovaj «ex» koji je nestao iz hidranta. Poslušno sjedne na stolicu do starog.
- Jebem ti blesavu mater, ŠTA je ovo!- iznenada drekne otac i prospe cijelu kesu ispred njega. Tabletice se razlete po stolu. Neke završe u gustom sagu koji je pokrivao rubove sobe.
- Ššta je to?- prva reakcija je bila šeprtljava laž.
- Dilaš majmune. Znači istina je! Mene ucjenjuju TVOJIM sranjima! Idiote!- nastavio je sa tiradom, i upravo ta žestina je kod sina probudila obrambeni refleks.
- Ma ko te ucjenjuje... prvi put to vidim... šta je to? – sada već sigurniji Petar se suprostavljao. Nema dokaze. Ne zna....
- Skini jaketu. Skini je ili ću ti je ja skinit!- zareži otac i Petar, siguran kako mu otac ne može pronaći skrovište, koje ni policija pretresom nije našla, skine jaknu. I sledi se. Očevi prsti se zabiju u podstavu pored vrata, opipaju šav, i ... izvuku vrećicu.
- Nisam...- pokušao se podići iz stolice, ali je očeva ruka bila brža. Zvuk šamara zazvoni u sobi....
Mirela se pogleda u ogledalu, promotri svoje drhtave ruke i iziđe vani. Sumrak je odgovarao njenom trenutnom raspoloženju. Prolaznici nisu mogli na njenom licu pratiti unutarnju buru. Nije se morala skrivati od poznatih. Naposlijetku se zaputi prema središtu grada i sjedne u Luksora, naruči kavu i pokuša se koncentrirati na prolaznike. Nije išlo. Drhtanje bi je obuzelo iznenada. Kao da se dašak leda uvlačio ispod odjeće. Počela je prebirati po podsjetnicama, imenima na mobitelu... i na kraju, nađe Jane Oswalds.
Oštra Jane. Žena koja se smije, ali u trenu oštro komentira bilo kakvu nepravdu. A njoj je problem nepravda. Pritisne poziv.
- Jane je...-
- Ja sam Mirela... imate li malo vremena. Za kavu?-
- Imam, baš nešto zurim u računalo. Gdje si?-
- U Luksora...-
- Tu sam blizu. Za desetak minuta. Može? Je li ti treba nešto? Da ponesem?-
- Ništa... samo bi malo pričala...- tiho joj odgovori Mirela i veza se prekine. Otpije malo iz šalice i tek sada primijeti kako je kava gorka. Zamišljeno pokida vrećicu i saspe njen sadržaj u kavu.
