Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
nedjelja, 10.07.2016.
Hannah Kent: "Agnesina ispovijed"
“Agnesina ispovijed” (odmah da napomenem za one koji će tražiti via internet, u izvorniku se zove “Burial Rites”), književni prvijenac mlade australske književnice Hannah Kent, je roman napisan prema istinitom događaju.
Naime, autorica je kao tinejdžerica posjetila Island u skladu razmjene mladih Rotary kluba, i tamo je prvi put čula za slučaj Agnes Magnusdottir, posljednje osobe koja je smaknuta na Islandu, te je istražujući, napisala svojevrsnu romansiranu biografiju njezinih posljednjih tjedana i mjeseci, upotpunjenu njezinim interakcijama s članovima obitelji na farmi na kojoj je bila smještena, razgovorom s njezinim ispovjednikom, te povijesnim artefaktima – pismima, rješenjima i odlukama kojima joj je bila izrečena smrtna kazna, koje odluke je potvrdio i danski kralj, te dopisima o izboru sjekire i krvnika i naputcima o održavanju priredbe smaknuća i ukopa nakon smaknuća.
U romanu, čija se radnja odvija 1829. godine, tridesettrogodišnja sluškinja Agnes Magnusdottir (kuriozitet: na Islandu djeca dobivaju prezime po ocu, pa su djevojčice, primjerice, Magnus-dottir ili Magnusova kći, a dječaci Magnus-son, ili Magnusov sin, pa dječaci i djevojčice istog oca ustvari imaju različita prezimena) osuđena je za ubojstvo svog gazde Natana Ketilssona i njegovog posjetitelja Petura Jonssona na fatmi Illugastadir, kao i za palež radi prikrivanja svog zločina. Utvrđeno je da je zločin počinila zajedno s mladićem Fridrikom Sigurdssonom i drugom sluškinjom Sigridur Gudmundsdottir.
Djevojku zatječemo u trenutku dok je, do utvrđivanja datuma smaknuća, smještaju na farmu Kornsa gdje će okajati svoje grijehe teškim radom i svakodnevnim susretima sa svojim ispovjednikom (za ispovjednika bira mladog svećenika koji joj je jednom pomogao prijeći rijeku). Postupno otkrivajući što se dogodilo, Agnes ukućanima priča svoju životnu priču – o ocu kojega nije poznavala; o majci koja je nju, pa potom i njezine brata i sestru ostavila na brigu crkvi i farmama koje su tražile sluškinje; o mučnom izboru između toga hoće li pustiti pohotnog gazdu pod svoju suknju i trpjeti gnjev gazdarice, ili će ga odbiti i riskirati da je istjera na zimu i liši krova nad glavom; o vjeri koja ženama ne pomaže, već ih tlači; o siromaštvu i gladi; o muškarcima koje je voljela i koji su voljeli nju; o Natanu Ketilssonu koji joj je bio puno više od gazde, ali i puno manje od ljubavnika...
Također je zanimljivo promatrati kako se viđenje Agnesinih sustanara i njezinog ispovjednika mijenja - dok je nisu upoznali, smatrali su je bezbožnom vješticom koju je na najgori od svih zločina natjerala njezina krvožednost i iskvarenost do srži, da bi vremenom razvili suosjećanje, pa čak i ljubav prema njoj.
Vidjela sam na Goodreadsu da se jedna komentatorica žalila kako je knjiga melodramatična i predvidljiva, zbog čega ju je jedva dovršila. Možda to jest točno, ali meni je čitanje ove knjige išlo vrlo dobro, i nije me smetala niti predvidljivost, a niti melodrama. Trik je možda u dojmljivom stilu, u dinamičnoj izmjeni poglavlja i u vrlo iskrenom, zrelom glasu kojim se Agnes obraća čitateljima.
Preporuka “Agnesine ispovijedi”: ljubiteljima povijesnih fusnota, ženama u kompliciranim vezama, lirskim i nježnim dušama (ali koje ipak imaju i nešto jači želudac) i svima vama koji tražite brzi fiks za dugo, toplo ljeto.
Oznake: hannah kent, agnesina ispovijed, Island, agnes magnusdottir, smrtna kazna
