Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
petak, 28.02.2014.
Andrew Clover: "Sve o ljubavi u tjedan dana"
Jučer sam se natrčala na poslu, i to ne samo u jednom, već u više hrvatskih gradova (ovakvi događaji sve su češći). Stoga, prije nego što sam došla doma, kupila sam kruh i ljubić u trgovačkom centru kako bih uz njega prodrijemala čitavo poslijepodne. Moram priznati da me instinkt nije prevario, jer sam izabrani chick-lit roman „Sve o ljubavi u tjedan dana“ („Learn Love in a Week“) Andrewa Clovera pročitala tijekom jedne večeri.
O čemu se radi(ako je kod ovakve literature to uopće bitno)?Tri su pripovjedača: tridesetpetogodišnja Polly, njezin muž Arthur i njihova prijateljica Em. Kroz knjigu se izmjenjuju kratki odlomci u ich-formi svakoga od njih, ovisno o perspektivi.
Sva tri lika boluju od tipičnih boljki suvremenosti: Arthur je otac koji ostaje kod kuće i brine za svoje i Pollyno troje djece, pateći pritom od svojevrsnog gubitka muževnosti (osim toga, Arthur je i kreativac, odnosno pisac u nastajanju). Polly je pak zarobljena na poslu koji ne voli kako bi mogla uzdržavati sebe i djecu, svakoga dana sve više zamjerajući Arthuru što ostaje kod kuće s djecom i što ima prilike raditi ono što voli (ovo je lik s kojim sam se najviše mogla poistovjetiti jer se nalazimo u sličnoj situaciji, ali ipak – osjećaji gorčine i samosažaljenja koje Polly slobodno ispoljava, ja ih se sramim, jer nije baš tako kako se na prvi pogled čini iz vlastite perspektive). Em je pak predstavnica onog bridget-jonesovskog tipa tridesetgodišnjakinja, koje imaju karijeru u nekoj besmislenoj gospodarskoj grani (obično je to novinarstvo, kod Em kao i kod Bridget Jones), a čeznu za muškarcem, brakom i obitelji (bezuspješno, dakako, jer su svi muškarci emocionalno nedostupni).
U Pollynom i Arthurovom braku sve se promijeni kad u Pollyn život ušeta Onaj koji je pobjegao, sada superbogati i megauspješni Jack Hammond, i ponudi joj da uredi njegov vrt (u najnelascivnijem mogućem smislu, doista se radi o posjedu kojega je kupio). S druge strane, Arthurova davna fantazija, Greta Kay, televizijska zvijezda, također počinje surađivati s Eminim novinama, i Arthur se također nađe u dilemi. Sukobi eskaliraju iako sva tri pripovjedača nastoje pratiti online duhovni tečaj Sve o ljubavi u tjedan dana, s kojim je Arthura upoznao njegov neobični prijatelj Malcolm.
Što se tiče općih mjesta i pop-kulturnih referenci iz romantičnih komedija i svih chick-lit hitova u posljednjih dvadeset godina – sve je tu: dječak kojega roditelji pokušavaju spriječiti da se osramoti pred cijelom školom, a on to ipak čini i postaje zvijezda („All About A Boy“), televizijska zvijezda koja predstavlja tajnu neuzvraćenu ljubav jednog običnog muškarca („Notting Hill“), tridesetogodišnjakinja koja muku muči s debljinom i alkoholom, koja ne može naći muškarca jer su svi emocionalno nedostupni (već spomenuti „Dnevnici Bridget Jones“). Svi emocionalni okidači na koje čitatelj zagarantirano okida su prisutni, pa vjerujem da bih ih, da malo bolje razmislim, našla još.
Iz svega navedenog proizlazi da je autor dobar poznavatelj žanra romantične komedije i da se nije libio, neću reći, plagirati, ali posuđivati iz drugih primjeraka tog žanra. Jesu li posljednje dvije knjige koje sam čitala doista tako neoriginalne, ili je moje oko u posljednje vrijeme osjetljivije na uočavanje sličnosti, ne znam.
Ipak, uspoređujući „Ubojicu Krucifiksa“, čitajući „Sve o ljubavi u tjedan dana“ sam se bolje zabavila jer se radi o svakodnevnijem i lakšem štivu, pa unatoč tome što govori o nerazumijevanju, razvodu i svađama, dobra doza humora čitanje je u svakom slučaju učinila ugodnijim.
Oznake: andrew clover, sve o ljubavi u tjedan dana
srijeda, 26.02.2014.
Chris Carter: "Ubojica Krucifiks"
Chris Carter (ako ni zbog čega drugog, uzmite ovaj roman u ruke kako biste vidjeli navodnu fotku autora na posljednjoj strani, izgleda kao... nogometaš, u nedostatku bolje riječi) je „rođen u Brazilu i talijanskog podrijetla, studirao je psihologiju i kriminalističko ponašanje na Sveučilištu Michigan. Kao član Tima za psihologiju kriminalaca Ureda javnog tužitelja države Michigan, ispitivao je i proučavao mnoge zločince, uključujući serijske i višestruke ubojice koji su osuđeni na doživotnu kaznu zatvora. Početkom 1990-ih otišao je u Los Angeles i proveo deset godina kao gitarist brojnih dobro poznatih bendova, a potom je odustao od glazbe i posvetio se pisanju. Trenutno živi u Londonu. „Ubojica Krucifiks“ je njegov prvi roman.“
Internet pak tvrdi da je ova biografija pisca istinita. Unatoč tome, ostala sam pomalo skeptična, jer sve ukazuje na petparačku šarenu lažu za široke čitateljske mase, osobito stoga što je svaki detalj ove biografije pisca ugrađen ili u glavnog junaka, ili u njegovog neiskusnog pomoćnika.
Bilo kako bilo, „Ubojica Krucifiks“ je početak krimi-serijala o detektivu Robertu Hunteru, iza kojega slijedi kod nas već objavljeni „Krvnik“, tako da je i to raspoloživa literatura, ako ste fan krimića.
Što se tiče radnje romana, već spomenuti Robert Hunter je detektivski wunderkind, pametan i lijep muškarac unatoč tome što je već u svojim četrdesetima, koji je završio cijeli put školovanja za upola kraće vrijeme nego što je to uobičajeno, da bi se u konačnici skrasio u losanđeleskoj policiji, u Odjelu za krađe i ubojstva (radi se, dakako, o traumatičnoj priči iz prošlosti). Nakon dvogodišnje pauze, počinju se ponavljati kreativna i krvava ubojstva za koje Hunter smatra da su odavno spremili odgovornog ubojicu iza rešetaka (a onda i na električnu stolicu). Ako me išta zapanjilo u ovom romanu, to je originalnost vlastoručnih djela tada još neotkrivenog serijskog ubojice.
Sve ostalo, da se razumijemo, potpuna je špranca (odatle i dolazi sav moj sarkazam).
Naime, Robertu dodjeljuju partnera koji dotad još nikad nije radio na slučajevima serijskih ubojstava. Serijski ubojica je vjerski nastrojen. Robert Hunter je najveći, bogomdani muškarac koji je ikad živio, makar u fikciji (i to valja reći, da se autor nije osobito trudio nijansirati svoje likove, već je sve ostalo crno-bijelo). Sve to, ali i još puno toga više, ukazuje da se radi krimiću koji do zadnjeg slova prati šprancu „kako napisati uspješan krimić“, ali ništa više od toga.
Zato, moram priznati da sam se mučila čitajući, da mi i nije išlo osobito tečno i da sam bila sretna kad je konačno bilo gotovo. Ipak, moram istaknuti i da je prednost ovakve literature u tome što se može čitati ne razmišljajući, prazne glave, kao razbibriga za praznike ili dok se vozite u tramvaju. Više od toga doista ne mogu reći, niti bilo što važnije mogu pohvaliti. Čitajte – ako nemate što bolje raditi.
Oznake: Chris Carter, ubojics krucifiks
nedjelja, 23.02.2014.
David Byrne: "Biciklistički dnevnik"
Iako sam zadnji put na bicikl sjela prije više od deset godina (podstanarstvo me lišilo niza stvari bez kojih se, čini se, ipak može), čvrsto vjerujem da se jednom naučena vještina vožnje bicikla nikad ne zaboravlja. Pa ipak, s obzirom na posvemašnji nedostatak navike bicikliranja, imala sam želju pročitati „Biciklistički dnevnik“ Davida Byrnea, jer me zanimalo kako će jedan poznati glazbenik odgovoriti specifičnim izazovima pisanja, a osobito pisanja putopisa, jer se u konačnici upravo o putopisnim zapisima u „Biciklističkom dnevniku“ i radi.
(David Byrne je najpoznatiji kao idejni vođa benda Talking Heads, a osim glazbom, manje je poznato da se čitav život bavio i vizualnom umjetnošću).
Tema ove knjige je jasno naznačena u njezinom naslovu – radi se o dnevniku jednog biciklista, koji je bilježio biciklističke dojmove iz gradova kojima se provezao na svom sklopivom biciklu. Tako, David Byrne između ostaloga govori o iskustvu vožnje biciklom kroz američke gradove, posebno San Francisco i New York, ali i kroz druge svjetske milijunske gradove, poput Berlina, Istanbula, Buenos Airesa, Manile, Sydneya i Londona. Knjiga sadrži i dodatak, koji govori o budućnosti prometovanja kroz velike gradove, te sadrži skice dizajnerskih uzoraka držača bicikala u New Yorku, kao i fotografije zamijećenih znamenitosti gradova koje je David Byrne posjetio biciklirajući.
Kroz temu javnog prometovanja i prilagodbe velikih gradova biciklistima i pješacima, autor uspijeva iznijeti kritiku tretmana građana u velikim urbanim sredinama (to je osobito vidljivo na primjeru New Yorka, koji ima malo biciklističkih staza, koje su ispresijecane kolnim ulazima i parkiralištima za automobile, zbog čega je vožnja biciklom u New Yorku opasna i nesigurna, a samim time i nepopularna. Neki drugi gradovi imaju razvijenu kulturu vožnje biciklom i daleko su bolji u povezivanju svojih međusobno udaljenih dijelova.
Naime, prilagođenost grada pješacima i biciklistima govori o razvijenosti ulične urbane zajednice, o osjećaju pripadnosti i svijesti o svojoj ulozi u toj zajednici (primjerice, u gradovima u kojima se ljudi često voze biciklom ili hodaju ulicama, ima manje uličnog kriminala jer je veća šansa da će delikvent biti zamijećen). S druge strane, veća prilagođenost gradova automobilskom prometu govori o otuđenosti i osjećaju izolacije, zbog čega gradovi kao društvene i životne cjeline izumiru.
O općenitim prednostima vožnje biciklom u odnosu na automobilski prijevoz unutar grada nije potrebno niti govoriti: radi se o jeftinom, zdravom i održivom načinu transporta, koji je istovremeno i praktičan i brz, što ne možemo reći niti za jedno drugo javno prometalo koje se primjenjuje u velikim gradovima. Sve veću prilagodbu gradskih ulica biciklistima i pješacima imam prilike vidjeti i u gradu u kojem živim, koji je, unatoč tome što se radi o relativno malom gradu, geografski prilično raspršen. Unatoč tome, čitav grad njeguje kulturu vožnje biciklom, u gradu djeluje izrazito aktivna udruga biciklista, a gradske su ulice gotovo u cijelosti premrežene biciklističkim stazama, koje se pri svakoj rekonstrukciji cesta uzimaju u obzir i proširuju gdje god je to moguće. Isti trend primjećujem i u gradu u kojemu sam ranije živjela, iako su tamo napori za izgradnju i proširenje biciklističkih staza (dijelom i zahvaljujući otporu pojedinaca) na samom početku.
Konačno, ono što me u gradu u kojem živim odbijalo od bicikliranja, jest taj nevjerojatni snobizam ljudi koji se rekreativno bave sportskim biciklizmom, iz kojega se može samo zaključiti da ako ne voziš bicikl vrijedan barem jednu prosječnu mjesečnu hrvatsku plaću, u punoj ratnoj spremi od štitnika za međunožje do plastične kacige, tvoje bicikliranje ne vrijedi ni pišljiva boba. Međutim, David Byrne, kao dobrodržeći pedesetineštogodišnjak, uspio me uvjeriti da to ne mora biti tako:
Oznake: david byrne, biciklistički dnevnik
utorak, 18.02.2014.
Lian Hearn: "Posljednji čapljin krik"
Morala sam uzeti kratku pauzu od čitanja i pisanja jer se mnogo stvari uspjelo dogoditi u kratkom vremenu od oko dva tjedna, ali sad se vraćam svojim uobičajenim izvannastavnim aktivnostima (ovo je malo prolongiralo i očekivani dovršetak čitanja Sage o Otorijima, ali ništa ne smeta, ergo – business as usual!)
Dakle, pročitala sam i posljednji nastavak Sage o Otorijima, naslovljen kao „Posljednji čapljin krik“ (ovo nije i posljednja napisana knjiga, jer još čitam svojevrsni prequel, početni dio Sage pod naslovom „Nebeska je mreža velika“, koji se odnosi na vrijeme prije Takea Otorija, za vrijeme njegova posvojitelja Shigerua Otorija, a koji se dio tiče njegova odrastanja i načina na koji je došao do zaključaka koji će biti ključni u cjelokupnoj Sagi).
Moram priznati da mi je u ovom dijelu pažnja pomalo popustila jer sam (iskreno!) jedva čekala da završi. Otori Takeo se, naime, od samuraja i ratnika pretvorio u ostarjelog diplomata koji kroz pola romana važe kako će bez protivljenja cara prenijeti svoju vlast svojoj najstarijoj kćeri Shigeko (naime, iako u Trima zemljama, feudu kojim vladaju Otoriji, vladavina žena ima svoju tradiciju, u ostatku Carstva to nije slučaj i njegova odluka nailazi na oštro protivljenje i javnu sablazan). Iz stranih zemalja pojavljuje se neobičan stvor nazvan kirin, kao dar za cara pa Takeo i Shigeko odlaze u prijestolnicu dati svoje darove i umilostiviti se caru.
U međuvremenu, Kaede je ponovno trudna – osim Shigeko, Kaede i Takeo imaju i zajedničke blizanke, Miki i Mayu, koje također prolaze društvenu osudu s obzirom da se blizanci u Trima zemljama smatraju prokletima, ali nemaju sina, što u svjetlu proročanstva koje Takeu proriče smrt od sinovljeve ruke, sasvim odgovara. Međutim, novorođenče je dječak.
Kako nastojanje odobrovoljenja cara nije uspjelo, Otoriji i njihovi saveznici moraju se pripremiti za još jednu, posljednju bitku. Na kraju romana, čitatelj uviđa kako su prokletstva koja su pratila Takea od početka Sage još uvijek prisutna i uspijevaju ga sustići na najbrutalnije načine, zbog čega Saga završava s osjećajem mučnog gubitka i neizbježnog kraja jedne velike ere.
S obzirom da sam u procesu čitanja i nastavka pod naslovom „Nebeska je mreža velika“ (čije sam čitanje zbog zasićenja privremeno morala prekinuti čitanjem „Biciklističkog dnevnika“ Davida Byrnea – a doista ne mogu zamisliti različitiju knjigu), za mene Saga o Otorijima ipak nije gotova, pa još uvijek neću iznositi velike zaključke o važnosti i zanimljivosti ovog obimnog književnog djela, samo ću vam preporučiti da, ako ste već počeli s čitanjem, nikako ne odustajete s obzirom da ćete tek čitanjem „Posljednjeg čapljinog krika“ dočekati kraj koji zaslužujete.
Oznake: lian hearn, saga o otorijima, posljednji čapljin krik
ponedjeljak, 10.02.2014.
Pomlađivanje i drugi aspekti potrošačke kulture
Gary Vaynerchuk u svom tekstu na LinkedInu piše kako su ga često pitali iz raznih kompanija zašto bi se te kompanije uključivale na društvene mreže, ako većina njihove baze potrošača, kao starija populacija, ne sudjeluju na društvenim mrežama. Odgovor se sastoji u sljedećem: doista je točno da dio populacije ne boravi na društvenim mrežama i za te poslove nije potrebno da se kompanija nalazi na društvenim mrežama (nisam, recimo, primijetila da se kompanije koje proizvode šumeće tablete za zubne proteze reklamiraju na Facebooku), ali za velik dio proizvoda, koje koriste i mladi i stariji potrošači, to je obvezno, čak i ako stariji potrošači nemaju profil na društvenim mrežama, jer mlađi potrošači danas imaju veći utjecaj na potrošačke navike starijih potrošača (prije je bilo obrnuto, jer su mladi potrošači slijedili svoje roditelje i stvarali potrošačke navike slične njihovima, nakon toga je postojalo i jedno razdoblje u kojem su mladi potrošači stvarali potrošačke navike suprotne onima njihovih roditelja, kao dio mladenačkog bunta, a sad imamo ovo što imamo – militantno pomlađivanje). Je li to dobro, pokazat će vrijeme.
Youthification. It's a word now.
Inge Geerdens, također na LinkedInu, piše o tome kako treba zaposliti stav, a trenirati vještine. Odnosno, kod zapošljavanja suradnika valja voditi više računa o tome kakav stav te osobe imaju, kako se odnose prema timu, kako surađuju i što, vezano za osobnost, donose u tim, a manje o tome kakve vještine imaju i odgovaraju li te vještine svemu što postavljaju zahtjevi toga radnog mjesta. Naime, vještine se mogu naučiti, ali stav prema poslu nikako.
Hire the attitude, train the skills.
Nadalje, razvija se burna rasprava u svijetu kadrovske politike, je li ono što radi Google pozitivna ili negativna stvar (ugodni radni uvjeti, zabava i rekreacija, da čovjek poželi nikad ne otići s posla). S jedne strane, ljudi uživaju u tome da mogu na posao otići kao ljudi, da ne moraju glumiti i ulaziti u uloge ozbiljnih zaposlenika, uživaju u mogućnostima za tjelovježbu, rekreaciju i za edukaciju, ali je činjenica, a s time se i ja slažem, da ljudi tako više vremena provode upravo na poslu. Naši poslodavci nas ne zabavljaju na poslu zato što brinu za nas kao osobe u privatnom smislu, već zato da bi nas mogle više izrabljivati, da bi mogle, kao u slučaju Googlea, komercijalizirati plodove našeg slobodnog vremena. Radna mjesta koja zahtijevaju osmosatno radno vrijeme, nakon kojega čovjek može ići kući i više ne mora raditi više ne postoje, što sam počela primjećivati i po zahtjevima vlastitog radnog mjesta, iako se ne mogu požaliti niti na radne uvjete, niti na primjerenost kompenzacije. U svakome slučaju, na linku dolje nalaze se neka razmišljanja o zabavi na poslu.
No time for fun at work: Then get a life!
S druge strane, ako je uredska kultura dobra, odnosno, ako su zaposlenici sretni, javljaju se barem tri neočekivane ugodne posljedice zadovoljstva radnika: kreativna inicijativa, jer zadovoljni radnici su uspješni radnici, stvara se prijateljsko okruženje suradnje, a ne kompetitivnosti, i, dakako, to je velika prednost pri zapošljavanju, jer se dobar glas o ugodnom radnom okruženju daleko čuje.
3 Unexpected Consequences Of A Great Office Culture
Pročitajte i zgodan tekst Jeffa Stibela, predsjednika Dun & Bradstreet Credibility Corpa, čiji su zaposlenici kroz dvije godine na zidove počeli pisati slavne citate o neuspjehu, a zatim počeli dodavati i svoje priče o neuspjesima. Iz toga su naučili lakše podnositi neuspjehe, a ovaj mali dodatak svakodnevnom poslovanju donio je i druge promjene u uredskoj kulturi.
Two Years Of Failure
Konačno, kako vam loša gramatika i nepoštovanje pravila poslovne komunikacije mogu istaknuti pred konkurencijom, govori priča s LinkedIna o osnivaču start-upa Snapchat, Evana Spiegela, koji je Marku Zuckerbergu, osnivaču Facebooka, na upit o sastanku radi profesionalne suradnje, odgovorio: „Thanks :) would be happy to meet – I’ll let you know when I make it up to the Bay Area”. Ja imam svoje mišljenje o tome, hvala lijepo, iako autor teksta na LinkedInu smatra da je to najgenijalniji potez svih vremena, iako se treba koristiti s pažnjom.
How Spelling Mistakes And Bad E-mail Etiquette Can Help You Get Ahead
Oznake: gary vaynerchuk, uredska kultura, zabava na poslu
subota, 08.02.2014.
Najčudnija mjesta na kojima sam čitao knjigu
„To ti je kužiš šta mislim, šta želim reć?
Pitanje totalno ne stoji. Nema smisla. Da me pitaš koja su najneprimjerenija mjesta na kojima sam pio ili najneprimjerenija mjesta na kojima sam se seksao, mogao bih ti dati neke konkretnije odgovore, ali čitanje mi nigdje nije čudno. Osim ako vozim ili ako hodam negdje jer ne znam hodat i moram pazit kako hodam. Mislim, zamisli me koliki bi havoc na ulici ili parku uzrokovao da ja idem i čitam i ne gledam kak hodam. Jel?
Čitao sam u javnom prijevozu – tramvaju, vlaku, busu... Nisam čitao na brodu, ali želim. Niti u avionu, ali planiram. Čitao sam na suvozačkom mjestu i sva tri mjesta iza u automobilu, na vozačkom mjestu ili na biciklu bih čitao audio-knjige čim se natjeram skinit (hihihi) ... pa knjige. Potruditi se nabaviti knjige u audio-formatu.
Čitao sam u svim sobama u kući, osim na tavanu. Nikad se nisam penjao na tavan pretjerano. Podrum nemam pa nisam ni u podrumu. Čitao sam i u srednjoj i na faksu i na poslu, čitao sam na toaletu, ali nisam u kadi, da sam čovjek od kade vjerojatno bih čitao i u kadi. I čitao sam na plaži i na obalama rijeka. Nisam u šumi jer je u šumi zabavnije bit okolo nego čitat, al to nema veze. Šta još da kažem?
Čitao sam u kafiću, u parku, na klupi, uz cestu, u restoranu, na kolodvoru... ja volim čitat.
Jesmo završili? Koje je bilo pitanje?“
Oznake: najčudnija mjesta za čitanje, intervju
četvrtak, 06.02.2014.
Staples test brzine čitanja
Nažalost, još uvijek, za potrebe nijedne marketinške kampanje nisu osmislili test kojim bi se provjeravala brzina čitanja tekstova na hrvatskom jeziku, ali ako čitate na engleskom, dobrodošli: provjerite koliko riječi u minuti čitate. Ovaj test donosi vam Staples, američki distributer papirne konfekcije i uredskog materijala, radi promocije e-book čitača. Stoga, provjerite koliko ste dobri i gdje se nalazite na ljestvici čitatelja engleskog jezika!
Source: Staples eReader Department
Oznake: test brzine čitanja, staples
utorak, 04.02.2014.
(Mala) kućna biblioteka
Pitanje kućne biblioteke na ovom se blogu odavno obilato raspravljalo, iznesene su brojne teorije i zauzeti različiti stavovi. Pa iako generalni konsenzus među sugovornicima nikad nije postignut, može se zaključiti da su se vremenom iskristalizirale dvije međusobno oprečne škole misli:
1. Oda maloj kućnoj biblioteci – „Mala kućna biblioteka, o da!“
Ovo je škola misli kojoj i sama pripadam, iako moje oduševljenje pomalo jenjava otkad sam ustanovila da me stvari koje posjedujem, pa makar to bile i knjige koje me istinski vesele, pomalo opterećuju i guše, zbog čega sada ponešto opreznije biram kada je riječ o knjigama koje će se naći na mojoj polici. Na nesreću, vrijeme mi je donijelo i supruga koji je nakon studentske bezbrižnosti i sam stekao naviku kupovanja knjiga, pa nas, ako već ne ja, on obraduje kompletom „Pjesama leda i vatre“ u tvrdom uvezu, koji sam za sebe zauzme pola mini police od iverice.
Ima nešto u posjedovanju stvari kojima se čovjek veseli, onom downton-abbeyevskom velikaškom ponosu pri pogledu na pregršt literature koja vas je oblikovala, pa makar se ona svela i na jednu policu iz Jyska stiješnjenu između računala i kauča u dnevnoj sobi. Evo, u posljednje sam vrijeme primijetila kako blogeri i blogerice fotografiraju svoje radionice (osobito blogeri koji se amaterski bave umjetničkim radom, izradom suvenira i ukrasnih predmeta), jer radionice smatraju izrazom vlastite umjetničke sklonosti i kreativnog izražavanja. Isto vrijedi i za privatne biblioteke: ponosni smo na njih jer daju o nama sliku osobe čije čitateljsko i životno iskustvo odražava sve knjige koje se nalaze na policama oko nas. Radi se tu, naime, o posebnoj vrsti kolekcionarstva, gdje se skupljaju predmeti, ali se istovremeno skupljaju i životi i ljudske priče. Skupljate formu, ali skupljate i sadržaj.
Prednost je, dakako, i u tome što se čovjek, sve i kad nestane struje, nikad ne mora dosađivati ako ima punu sobu knjiga. Knjiga nadohvat ruke je ukućanin koji je istovremeno i dobro društvo.
Glavni sam nedostatak već spomenula (nedostatak spremišnog prostora, brisanje prašine, briga), ali evo još nekih – ako imate knjige, nećete moći odoljeti da ih i ne posuđujete, a onda ste nastradali. Nećete moći pratiti gdje vam se knjige nalaze, bit će ih posvuda i vjerojatno će neke netragom nestati, najčešće one koje su vam godinama bile najdraže.
Da ne spominjem i ovo: kad imate kućnu biblioteku, morate razmišljati i o tome kako ćete je urediti. Kako vam ovo ne bi predstavljalo baš preveliku tlaku, kliknite na link u nastavku.
Mala kućna biblioteka
2. Čemu sve to? škola misli
Među protivnicima uzgajanja vlastite male kućne biblioteke nalazi se širok spektar likova i osobnosti. Imate, primjerice, generalne ne-čitatelje, koji pristaju eventualno na Sportske novosti na veš-mašini u kupaonici ili Gloriju na stoliću za kavu. Knjige zaobilaze u širokom luku, a neki se time i glasno hvale kao da je riječ o trofeju ili osobnom uspjehu.
Zatim, imate one koji čitaju, čak i one koji puno čitaju, ali koji ne drže da bi knjigu, u njezinom fizičkom obliku, trebalo posjedovati da bi se knjigu zaista imalo. Može se raditi o ljudima koji si ne mogu priuštiti knjige ili ljudima koji ih si ne žele priuštiti (imate čak i one koji bojkotiraju izdavačku industriju, iako to nije tako česta pojava kao u, primjerice, kozmetičkoj industriji). Oni knjige posuđuju u knjižnici ili ih čitaju na e-čitačima.
Prednosti se, dakako, sastoje u nedostatku fizičke pojavnosti knjige – ove knjige ne guše svojom prisutnošću, čovjek ne mora brisati prašinu s njih ili im osiguravati mjesto, a istovremeno dobiva ono što je kod knjiga najvažnije – njihov sadržaj.
Vjerujem da i ovakvo postupanje ima svojih nedostataka, ali s obzirom da taj stil života nisam tako dobro upoznala, zaista ih ne mogu iznositi.
Bilo kako bilo, uvijek zaključim da je najvažnije o knjigama govoriti, a osobito – knjige čitati.
Oznake: mala kućna biblioteka, police za knjige
nedjelja, 02.02.2014.
Zona gdje se normalne stvari ne događaju često
Govorim, dakako, o internetu.
Internet, u prvom redu, smatra kako bismo za potrebe suvremene komunikacije trebali izmisliti nove interpunkcijske znakove, i zapravo se dijelom s time slažem, jer, sudeći po sve većem broju komunikacijskih nesporazuma (recimo, kad ne znamo je li netko sarkastičan ili misli ozbiljno), postojeći zarezi, točke i dvotočke više ne udovoljavaju tim potrebama.
8 New Punctuation Marks We Desperatly Need
Nadalje, valja se zabavljati klikajući na točke i krugove na Koalas To The Max. Korisnici su sad već počeli praviti doista elaborirana umjetnička djela, o čemu također internet ima saznanja.
Koalas To The Max
Nadalje, trideset i tri travel-blogera (blogera koji pišu putopise?) svjedoče o tome što bi voljeli da su znali prije nego što su počeli putovati. Ima tu nešto praktičnih, ali više spiritualnih savjeta za putovanja (o tome kako je svijet prijateljsko i ugodno mjesto, kako je, ako se izgubite, hotel ili polazišna točka udaljen samo jednu vožnju taksijem ili autobusom, kako ne treba sve planirati i slično). Putovanje, kako govore ovi blogeri, zapravo je jednostavnije nego što mislimo prije nego što počnemo putovati.
Travel Bloggers Speak Out
Onda opet nešto zabavno za klikanje: Teleskopski tekst Joea Davisa.
Telescopic Text
I na kraju, dokaz kako velike kompanije nastoje biti zabavne i interaktivne. Jedan se, naime, korisnik Bic kemijske olovke požalio da s njome ništa ne može činiti, već da samo može crtati divovske pimpeke, i da je kemijska zacijelo pokvarena. Na to, iz Bica su mu odgovorili kako im je jako žao, kako nisu uspjeli testirati baš svaku kemijsku i kako su njihovi inženjeri prionuli poslu kako bi otkrili iz kojeg razloga njegova neispravna kemijska čini baš to što čini, a u međuvremenu su mu poslali paketić novih, ispravnih kemijskih olovaka, koje, isprobano, ne crtaju divovske pimpeke.
Bic Reply
Oznake: točke, teleskopski tekst, bic olovke, putopisi
