Chris Carter (ako ni zbog čega drugog, uzmite ovaj roman u ruke kako biste vidjeli navodnu fotku autora na posljednjoj strani, izgleda kao... nogometaš, u nedostatku bolje riječi) je „rođen u Brazilu i talijanskog podrijetla, studirao je psihologiju i kriminalističko ponašanje na Sveučilištu Michigan. Kao član Tima za psihologiju kriminalaca Ureda javnog tužitelja države Michigan, ispitivao je i proučavao mnoge zločince, uključujući serijske i višestruke ubojice koji su osuđeni na doživotnu kaznu zatvora. Početkom 1990-ih otišao je u Los Angeles i proveo deset godina kao gitarist brojnih dobro poznatih bendova, a potom je odustao od glazbe i posvetio se pisanju. Trenutno živi u Londonu. „Ubojica Krucifiks“ je njegov prvi roman.“
Internet pak tvrdi da je ova biografija pisca istinita. Unatoč tome, ostala sam pomalo skeptična, jer sve ukazuje na petparačku šarenu lažu za široke čitateljske mase, osobito stoga što je svaki detalj ove biografije pisca ugrađen ili u glavnog junaka, ili u njegovog neiskusnog pomoćnika.
Bilo kako bilo, „Ubojica Krucifiks“ je početak krimi-serijala o detektivu Robertu Hunteru, iza kojega slijedi kod nas već objavljeni „Krvnik“, tako da je i to raspoloživa literatura, ako ste fan krimića.
Što se tiče radnje romana, već spomenuti Robert Hunter je detektivski wunderkind, pametan i lijep muškarac unatoč tome što je već u svojim četrdesetima, koji je završio cijeli put školovanja za upola kraće vrijeme nego što je to uobičajeno, da bi se u konačnici skrasio u losanđeleskoj policiji, u Odjelu za krađe i ubojstva (radi se, dakako, o traumatičnoj priči iz prošlosti). Nakon dvogodišnje pauze, počinju se ponavljati kreativna i krvava ubojstva za koje Hunter smatra da su odavno spremili odgovornog ubojicu iza rešetaka (a onda i na električnu stolicu). Ako me išta zapanjilo u ovom romanu, to je originalnost vlastoručnih djela tada još neotkrivenog serijskog ubojice.
Sve ostalo, da se razumijemo, potpuna je špranca (odatle i dolazi sav moj sarkazam).
Naime, Robertu dodjeljuju partnera koji dotad još nikad nije radio na slučajevima serijskih ubojstava. Serijski ubojica je vjerski nastrojen. Robert Hunter je najveći, bogomdani muškarac koji je ikad živio, makar u fikciji (i to valja reći, da se autor nije osobito trudio nijansirati svoje likove, već je sve ostalo crno-bijelo). Sve to, ali i još puno toga više, ukazuje da se radi krimiću koji do zadnjeg slova prati šprancu „kako napisati uspješan krimić“, ali ništa više od toga.
Zato, moram priznati da sam se mučila čitajući, da mi i nije išlo osobito tečno i da sam bila sretna kad je konačno bilo gotovo. Ipak, moram istaknuti i da je prednost ovakve literature u tome što se može čitati ne razmišljajući, prazne glave, kao razbibriga za praznike ili dok se vozite u tramvaju. Više od toga doista ne mogu reći, niti bilo što važnije mogu pohvaliti. Čitajte – ako nemate što bolje raditi.
Post je objavljen 26.02.2014. u 17:43 sati.