Iako sam zadnji put na bicikl sjela prije više od deset godina (podstanarstvo me lišilo niza stvari bez kojih se, čini se, ipak može), čvrsto vjerujem da se jednom naučena vještina vožnje bicikla nikad ne zaboravlja. Pa ipak, s obzirom na posvemašnji nedostatak navike bicikliranja, imala sam želju pročitati „Biciklistički dnevnik“ Davida Byrnea, jer me zanimalo kako će jedan poznati glazbenik odgovoriti specifičnim izazovima pisanja, a osobito pisanja putopisa, jer se u konačnici upravo o putopisnim zapisima u „Biciklističkom dnevniku“ i radi.
(David Byrne je najpoznatiji kao idejni vođa benda Talking Heads, a osim glazbom, manje je poznato da se čitav život bavio i vizualnom umjetnošću).
Tema ove knjige je jasno naznačena u njezinom naslovu – radi se o dnevniku jednog biciklista, koji je bilježio biciklističke dojmove iz gradova kojima se provezao na svom sklopivom biciklu. Tako, David Byrne između ostaloga govori o iskustvu vožnje biciklom kroz američke gradove, posebno San Francisco i New York, ali i kroz druge svjetske milijunske gradove, poput Berlina, Istanbula, Buenos Airesa, Manile, Sydneya i Londona. Knjiga sadrži i dodatak, koji govori o budućnosti prometovanja kroz velike gradove, te sadrži skice dizajnerskih uzoraka držača bicikala u New Yorku, kao i fotografije zamijećenih znamenitosti gradova koje je David Byrne posjetio biciklirajući.
Kroz temu javnog prometovanja i prilagodbe velikih gradova biciklistima i pješacima, autor uspijeva iznijeti kritiku tretmana građana u velikim urbanim sredinama (to je osobito vidljivo na primjeru New Yorka, koji ima malo biciklističkih staza, koje su ispresijecane kolnim ulazima i parkiralištima za automobile, zbog čega je vožnja biciklom u New Yorku opasna i nesigurna, a samim time i nepopularna. Neki drugi gradovi imaju razvijenu kulturu vožnje biciklom i daleko su bolji u povezivanju svojih međusobno udaljenih dijelova.
Naime, prilagođenost grada pješacima i biciklistima govori o razvijenosti ulične urbane zajednice, o osjećaju pripadnosti i svijesti o svojoj ulozi u toj zajednici (primjerice, u gradovima u kojima se ljudi često voze biciklom ili hodaju ulicama, ima manje uličnog kriminala jer je veća šansa da će delikvent biti zamijećen). S druge strane, veća prilagođenost gradova automobilskom prometu govori o otuđenosti i osjećaju izolacije, zbog čega gradovi kao društvene i životne cjeline izumiru.
O općenitim prednostima vožnje biciklom u odnosu na automobilski prijevoz unutar grada nije potrebno niti govoriti: radi se o jeftinom, zdravom i održivom načinu transporta, koji je istovremeno i praktičan i brz, što ne možemo reći niti za jedno drugo javno prometalo koje se primjenjuje u velikim gradovima. Sve veću prilagodbu gradskih ulica biciklistima i pješacima imam prilike vidjeti i u gradu u kojem živim, koji je, unatoč tome što se radi o relativno malom gradu, geografski prilično raspršen. Unatoč tome, čitav grad njeguje kulturu vožnje biciklom, u gradu djeluje izrazito aktivna udruga biciklista, a gradske su ulice gotovo u cijelosti premrežene biciklističkim stazama, koje se pri svakoj rekonstrukciji cesta uzimaju u obzir i proširuju gdje god je to moguće. Isti trend primjećujem i u gradu u kojemu sam ranije živjela, iako su tamo napori za izgradnju i proširenje biciklističkih staza (dijelom i zahvaljujući otporu pojedinaca) na samom početku.
Konačno, ono što me u gradu u kojem živim odbijalo od bicikliranja, jest taj nevjerojatni snobizam ljudi koji se rekreativno bave sportskim biciklizmom, iz kojega se može samo zaključiti da ako ne voziš bicikl vrijedan barem jednu prosječnu mjesečnu hrvatsku plaću, u punoj ratnoj spremi od štitnika za međunožje do plastične kacige, tvoje bicikliranje ne vrijedi ni pišljiva boba. Međutim, David Byrne, kao dobrodržeći pedesetineštogodišnjak, uspio me uvjeriti da to ne mora biti tako: