Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
petak, 31.08.2012.
Susan Hill: "Woman in black"
Kad pročitate ovaj naslov, prvi dojam svakako govori o otrcanosti. Međutim, ako vam kažem da je po toj knjizi snimljen i istoimeni film s mladim Danielom Radcliffom u glavnoj ulozi (nakon što je isti narastao i prestao toliko nalikovati Harryu Potteru), preporuka se čini osnaženijom (priznajem da sam i ja knjigu primila kao nevoljki poklon, ali kad mi je objašnjeno o kojoj se točno priči radi, s obzirom da sam bila prilično nabrijana na gledanje filma – koji, usput budi rečeno, još nisam pogledala - vrlo sam je rado pročitala).
Dakle, kakvi su dojmovi, osim što sam već imala primjedbu na naslov? Kao prvo, imam dojam da za autoricu nikad nisam čula, iako je napisala preko pedeset romana, a predstava nastala prema dramatizaciji ovog romana druga je najizvođenija kazališna predstava u Velikoj Britaniji svih vremena. Kratkotrajnim pretraživanjem nekih baza podataka ustanovila sam da nije niti čudno s obzirom da je u Hrvatskoj od njezinih knjiga objavljena još samo „Mrs de Winter“, kao nastavak „Rebbece“ Dapne du Maurier (koju također još nisam pročitala, a imala sam vrlo lijepu i plemenitu namjeru).
Radi se o gotičkoj priči strave, vrlo zgodnoj i zanimljivo napisanoj. U središtu je radnje odvjetnik Arthur Kipps, koji se pod stare dane nerado prisjeća jedne stravične priče i posljedične tragedije kojoj je bio akter još kao odvjetnički pripravnik. Tada je, naime, bio poslan na pogreb jedne stare klijentice, gospođe Alice Drablow, s naputkom da je dužan srediti njezine dokumente u staroj kući po imenu Močvara jegulja. Kuća se nalazi na osami, a pristup joj je ograničen izmjenom plime i oseke. Svi stanovnici obližnjeg mjesta nevoljko govore o tajnama koje krije ta kuća, a tajnovitost se povećava kad se osim glavnog junaka na pogrebu gospođe Drablow pojavi još samo žena odjevena u crno.
Kao u svakom tipičnom hororu, imate potrebu vikati na glavne junake – Ne, zašto ideš tamo? Zašto provjeravaš kakvi se to zvukovi čuju? Bježi, bježi! – što oni, dakako, nikad ne poslušaju, a iz kojeg razloga horori i nastaju. Priznajem da mi se tijekom čitanja po noći znala kosa dizati na glavi od svih nasumičnih šumova, što nije nimalo ugodno. Dakle, knjizi se mora priznati atmosferičnost.
Možda ćemo joj danas zamjeriti da je pomalo otrcana i da koristi motive koji su se već pojavljivali u zabavnoj, a i u lijepoj književnosti, ali valja zapamtiti da je knjiga prvi put objavljena 1983. godine, kad su se čitatelji, za razliku od ovih prekaljenih današnjih čitatelja, još dali iznenaditi. Stoga, pokušajte se i vi iznenaditi iako sam naslov sugerira da je u brainstormingu sudjelovao i Kićo Slabinac. Tko zna, možda iznenađenje bude ugodno.
srijeda, 29.08.2012.
Ceridwen Dovey: „Krvni rod“
Iz usta trojice Predsjednikovih podanika: njegovog Kuhara, njegovog Brijača i njegovog Portretista, saznajemo o državnom udaru, Predsjednikovu padu i usponu Zapovjednika.
Iz usta žena u njihovim životima: kuharove kćeri (toliko slične njemu), zaručnice Brijačeva brata (a sada i supruge Zapovjednika) i Portretistove supruge, saznajemo šire društvene i intimne odnose koji su uzrok i posljedica tog spleta događaja.
Otprilike ovako bih mogla opisati zbivanja u romanu „Krvni rod“ mlade južnoafričke spisateljice Ceridwen Dovey, koji je dobio nagradu za najbolji roman južnoafričkog Sunday Timesa te nagradu Sveučilišta u Johannesburgu. Ova je knjiga njezin magistarski rad iz kreativnog pisanja koji je pohađala pri Sveučilištu u Cape Townu. Zanimljiva djevojka, tek nekoliko godina starija od mene.
Početak knjige me svojom zakukuljenošću pomalo podsjetio na „Ogled o sljepoći“, iako se, dakako, ne radi o nikakvoj takvoj katastrofi. Same činjenice državnog udara, gerila i pokret otpora koji su doveli do njega, u ovoj su priči marginalni. Ono što je bitno jest da je Predsjednik bio grozan, i da ga je volio samo onaj dio naroda koji nije znao za zvjerstva koja je počinio da bi ostao na vlasti. Autorica se potrudila da shvatimo da je Zapovjednik ista stvar, samo u drugom pakiranju (istu lekciju imali smo prilike naučiti u svim našim dnevnopolitičkim zgodama). Kuhar je, kako na početku dobivamo dojam, samo vrstan kuhar, no kao i Brijač, te Portretist, uživali su u moći koju su obavljanjem svoga posla imali nad Predsjednikom. Kuhar je, uostalom, i veliki ljubavnik, ili je to barem bio prije nego što je ostario (iz tog razloga kažem da mu je kćer slična, iako autorica navodi i fizičku sličnost). Portretist, odnosno slikar, veliki je idealist. Jedino za što živi je njegova ljubav prema njegovoj supruzi koja je u trenutku kad se roman događa, u poodmakloj trudnoći. Brijač je pak psihički oštećen svojim odnosom s majkom i bratom „koji je uvijek bio bolji“.
Odnosi među likovima, koji predstavljaju određene društvene simbole, ili prototipe ljudi, dovode do zaključka da nitko nije imun na moć, da su svi idealisti do određene mjere, a potom svaki čovjek gleda svoj interes. Moć, kako saznajemo iz ovog romana, pretvara inače dobre ili barem pristojne ljude u čudovišta, što je također zanimljiva spoznaja.
A onda posredno saznajemo nešto i o ženama. Ja se, naime, ne volim baš družiti s drugim ženama jer ne znam razgovarati s njima, niti me zanima ono što većinu njih zanima (u tom sam smislu pomalo puna predrasuda – izdaleka zaključujem da s drugim ženama mogu razgovarati samo o odjeći ili make-upu, što me zanima samo do određene mjere. Primijetila sam i da su druge žene s kojima se družim većinom okružene muškim društvom.) Žene u ovom romanu su upravo takve žene kakve ne volim, koje se ponašaju kao tipične žene – varaju, licemjerne su, podložne su muškarcima, patološki se žele svidjeti... a ispod toga, o muškarcima kojima su okružene misle sve najgore, preziru ih, možda im potajno i smještaju kojekakve spačke.
Konačan je zaključak da je ključ za vjerojatno sve u životu u umjerenosti: bile to rodne osobine, pristup moći ili pristanak na kompromis.
ponedjeljak, 27.08.2012.
Alan Bradley: "Korov, vješala i krvnikova kukuljica“
Evo silno šarmantnog kriminalističkog romana! Ja sam, oh kako tipično za mene, počela od drugog nastavka, inače se prvi nazivlje „Slast na dnu pite“, pa mi je ubuduće cilj ispraviti tu krivu Drinu (ne prvi put otkad vodim ovaj blog), no što je, tu je – glavno da sam se srela s ovim jako zgodnim žanrovskim ostvarenjem (inače, prikladno i za klince u dobi od 12 godina pa nadalje).
Glavna junakinja, Flavija de Luce ima 11 godina. Živi s ocem (ekscentričnim pukovnikom i strastvenim filatelistom) i sestrama Ofelijom (po nadimku Feely), koja ima 17 godina i bavi se muzikom, te Dafnom (po nadimku Daffy), koja ima 15 godina i strastvena je čitateljica, na imanju Buckshaw koji se pod ne osobito brižnom rukom već navedene glave obitelji doslovce raspada, od čega ga spašavaju samo vjerni Dogger, batler/vrtlar/vozač koji pati od PTSP-a i prilično je osebujna ličnost, i gospođa Mullet čije kulinarske katastrofe predstavljaju svakodnevni izazov članovima obitelji. Sama Flavija je kemičarka u obitelji jer je prisvojila laboratorij svog pokojnog ujaka Tarquina de Lucea. U prvoj knjizi serijala Flavija je već pomogla u otkrivanju jednog zločina, a u ovom upoznaje dvoje neobičnih lutkara, Ruperta i Niallu koji putuju Velikom Britanijom i prilično su poznati jer su televizijske zvijezde, ali Flavija to ne zna jer njezin otac ne dopušta televizor u kući (da, u tom smo razdoblju, sredina 20. stoljeća je). Lutkari odlučuju održati predstavu u župnom dvoru sela Bishop's Laceya, a Flavija im volonterski pomaže. Nakon toga, kao što već biva u svakom kriminalističkom romanu, počnu padati mrtva tijela svuda naokolo, glavna junakinja postavlja razna pitanja, nađe se u opasnosti i sve završava kako završiti mora, da vas sad ne davim dalje.
Flavija je smi – ješ – na! K'o fol ima 11 godina, starije sestre je nesmiljeno tlače (kao što se to već radi najmlađima, tko nije probao, ne zna u čemu je zabava), tim više što je njihova majka umrla u planinarskoj nesreći nakon što je Flavija navršila godinu dana, ali ni ona se ne da – nije joj bilo ispod časti začiniti čokoladne bombone koje je njezina sestra dobila od udvarača sumporovim oksidom, ali čini mi se da će i u idućim romanima biti spremna na druge sitne spačke (koliko znam, autor, porijeklom Kanađanin, trenutno na Malti piše i naredni od šest ugovorenih romana iz ovog serijala. Njegov stil ima sve odlike dobrohotnog, blago duhovitog stila Alexandera McCall-Smitha iz serijala o Prvoj damskoj detektivskoj agenciji, zbog čega sam već rekla da je roman prikladan i za klince koje treba nagovoriti na čitanje.)
Ovaj novi serijal ima moje nepodijeljene preporuke, obvezujem se pročitati i prvu, a očekujem vrlo ubrzo i treću prevedenu knjigu iz ovog serijala (inače su objavljene četiri, ali su kod nas zasad prevedene samo dvije).
subota, 25.08.2012.
Tess Gerritsen: "Mjesto za ubijanje"
Nedavno sam si kupila nekolicinu zabavnih knjiga (da prikratim ljeto na izmaku, a i da radim nešto drugo osim što bjesomučno štrebam, inače bih do sad već pobenavila). Između ostalog i novoprevedeni roman Tess Gerritsen, s glavnim junakinjama serijala – doktoricom Maurom Isles i detektivkom Jane Rizzoli.
Nakon nekog vremena, pretpostavljam da i autori kriminalističkih serijala iscrpe sve mogućnosti koje im pruža setting u kojem smještaju svoje glavne junake, pa se i ovdje autorica odlučila svoje glavne junakinje poslati u divljinu savezne države Wyoming, gdje je doktorica Isles (iscrpljena od svoje zabranjene veze) otišla na liječničku konferenciju. Nakon nekog vremena, ispostavilo se da je nestala pod sumnjivim okolnostima. Ono što se zapravo dogodilo, jest da je Maura Isles po prvi i jedini put odlučila postupiti spontano i pridružiti se starom šulkolegi, njegovoj kćeri i prijateljima, na izletu u udaljenu skijašku kolibu. Ono što otkrivaju kad im se automobil nađe zameten snijegom, jest napušteno selo od dvanaest kuća, čiji su stanovnici naizgled nestali u hipu – ostavljene su kućni ljubimci, otvoreni prozori i hrana na stolovima. Ispod snijega, čeka ih i jedno zastrašujuće iznenađenje.
Ne moram vam ni spominjati da sam čitala u dahu: ja jednostavno volim dobar krimić, a ovaj ima sve potrebne kvalitete – šarmantne glavne junakinje koje vam bez napora prirastu srcu, stil podređen fabuli i gotovo trenutnu atmosferičnost. Još jedan roman u nizu koji će predstavljati izvrsnu razonodu za trenutke dokolice.
četvrtak, 23.08.2012.
Gordon Dahlquist: "Staklene knjige kradljivaca snova"
Kako već bezglavo uzimam knjige u knjižnici, tako sam zaključila da će najdeblja knjiga uopće u povijesti svemira biti hvalevrijedno štivo za duge ljetne dane nesretnice koja ne ide na more (nemojte me krivo shvatiti, nisam nezadovoljna svojim izborom knjige, iako se čini suprotno – knjiga ima 727 stranica u jednom tomu).
Autor Gordon Dahlquist je kontroverzan lik: tvrdi se da je tužio NASA-u da je s njegovog imanja ukrala kamenje kako bi krivotvorila povijesni let na Mjesec. Inače se radi o piscu kazališnih drama, kazališnom redatelju, a od prije nekih šest-sedam godina, i o romanopiscu. Wikipedia dalje navodi kako je za pisanje „Staklenih knjiga kradljivaca snova“ dobio predujam od dva milijuna dolara (kao i za drugu knjigu iz iste serije). Njegov izdavač Bantam je na prodaji te knjige izgubio preko 850 tisuća dolara jer je netko očito krivo procijenio ukus publike. Stoga je drugu knjigu pod naslovom „Dark Volume“ objavio Penguin 2008. godine, a u srpnju ove godine objavljena je i treća knjiga pod naslovom „The Chemickal Marriage“. Na koricama knjige možemo naći još i da je Infinitum Nihil, producentska kuća Johnnya Deppa, otkupila filmska prava na knjigu, a prema informacijama s interneta, čini mi se da se film snima, iako procjenjujem da ne morate držati palčeve za tako skoru kino-premijeru.
Nije mi nevjerojatno da bi Johnny Depp otkupio prava na ovu knjigu, s obzirom da se radi o nekakvom steampunk-fantasyu, u nedostatku bolje ladice u koju bih strpala ovo djelo. U središtu su radnje, koja se odvija u vremenu sličnom viktorijanskoj Engleskoj, tri lika – gospođica Celeste Temple, koju je njezin zaručnik Roger Bascombe ostavio praktički pred oltarom iz neobjašnjenih razloga; Kardinal Chang (ne zapravo kardinal, već plaćeni ubojica oštećenog vida) kojega unajmljuju radi ubojstva jednog vojnog dužnosnika, te doktor Svenson, liječnik u službi princa države Macklenburg. Svo troje neovisno jedno o drugom nalijeću na začudne događaje i ubrzo se odluče ujediniti protiv zajedničkog neprijatelja – organizirane urote svojevrsnih alkemičara i okultista kojoj je namjera pokoriti svijet.
A sad moji dojmovi o knjizi: isprva je čitanje bilo mukotrpno, jer sam čekala trenutak u kojem ću nešto konačno početi shvaćati (naime, knjiga koja ima preko 700 stranica, ima sigurno 250 stranica uvoda, to vam je jasno – u romanima manjeg opsega, radnja se počinje razvijati već do stote stranice i tada već znate tko je kome što). Tijekom razvoja događaja, silno mi je išlo na živce to što autor inzistira iste događaje opisati iz kuta gledanja svakog pojedinog lika, iako se radi o sasvim istom nizu događaja, o kojemu sam već saznala ranije od prethodnog lika. Dakako, rasplet je spektakularan, tako da očekujemo prilično uspješan blockbuster (iako se ljudi iz Bantama vjerojatno ne bi složili).
Nevjerojatno, ali i sad dok razmišljam o knjizi, doista ne mogu reći je li mi dobra ili loša, ali svakako se radi o zanimljivom čitateljskom iskustvu koje vam mogu preporučiti ako ste raspoloženi za eksperimente.
utorak, 21.08.2012.
Mark Crick: "Kafkina juha"
U najgorim trenucima u životu, ja posežem za kuharicama. Što su bolje ilustrirane, to bolje, mada nisam izbirljiva. Naime, kad se najgore osjećam, kad mi je mozak umoran i kad ništa ne ide kako treba, nalazim nevjerojatnu i začudnu utjehu u činjenici da je dovoljno samo slijediti napisani recept da bi se dogodilo kuhinjsko čudo (iako mi nisu strane niti kuhinjske katastrofe, unatoč tome što sam slijedila takozvani recept). Ima nešto utješno u tome da će se uvijek kad stavite kvasac u toplo mlijeko, a potom zamijesite tijesto, to tijesto narasti. Stoga, da, doma imam desetak kuharica u kojima uživam kad mi je najgore u životu, iako ne nužno uvijek i kuhajući, ponekad mi bude dovoljno i samo ih listati.
Crickova „Kafkina juha“ jedna je kuharica za moju zbirku, jer vjerujem da su svi recepti u njoj barem probavljivi. Ono što Crickove recepte razlikuje od ustaljenih recepata u drugim kuharicama, jest što ih on diktira iz usta nekolicine poznatih pisaca (iako sumnjam da se Kafka ubijao od miso-juhe). Pa će tako Raymond Chandler, poznati pisac krimića, glede janjetine od kopra reći sljedeće:
Jane Austen je u receptu za jaja s estragonom ustvrdila:
Moram priznati da sam se zabavila čitajući kako su likovi Irvinea Welsha pripremali raskošnu čokoladnu tortu, kako je Marquis de Sade opisao pripremu punjenih pilića bez kostiju te kako je u maniri Gabriela Garcie Marqueza naveo kako se spravlja coq au vin.
Ipak, ako i niste neki čitatelj pa vam ništa ne znače imena gore navedenih autora, ova knjiga predstavlja sasvim upotrebljivu kuharicu, što znači da je, kao i ja, možete koristiti kao sredstvo za smirenje.
nedjelja, 19.08.2012.
Stephen Dobyns: "Crkva mrtvih djevojaka"
Tvrdnju iz prethodne rečenice, a koju su potpisali Algoritmovi urednici prijevoda „Crkve mrtvih djevojaka“ i ja mirne duše potpisujem. Serijski ubojica ima tipični modus operandi, njegove žrtve su tipične, i način na koji se sve odvija sigurno smo već deset puta vidjeli u romanima različitih autora.
Doduše, slažem se i s nastavkom koji kaže kako centralna tema ovog romana i nije sama fabula, već kako „niz posebno okrutnih zločina“ iz navedenog citata utječe na sve stanovnike mirnog Aureliusa, gradića sa sedam tisuća stanovnika u saveznoj državi New York.
Tijekom cijelog čitanja romana sam neprestano uzdisala: „Ah, kako je ovo pametno!“ Naime, knjiga je tako pametno napisana da to nije normalno (početak je slutio na loše, autor počinje s detaljnim opisom prostorije, odjeće, mrtvih tijela, vrlo suho i detaljno, tako da sam mislila da će biti pravi davež i u nastavku). Priču o mrtvim djevojkama čitamo iz ispovijesti srednjoškolskog profesora biologije. Ali on nije svevideći pripovjedač na kakve smo navikli i koji djeluju pomalo neuvjerljivo – za svaki djelić informacije koji u stvarnosti ne bi bio dostupan jednom srednjoškolskom profesoru, autor je ponudio uvjerljivo objašnjenje: ili je čuo to od svog bratića koji je policajac, ili mu je ispričao susjed novinar koji se nalazio u središtu zbivanja, ili je o svemu čuo od njegove kćeri Sadie (to je sjajno jer, kako sam u svom upijanju novih znanja iz struke između ostalog prošla sve procesne zakone, sada znam da svakog svjedoka u postupku morate pitati odakle mu je poznato to o čemu iskazuje).
No najzanimljivije je zapravo bilo promatrati transformaciju društvene psihoze malih mjesta: nakon što je nestala jedna djevojčica, svi su se okomili na osobu koja je najžešće napadala način života malih mjesta, putujućeg sveučilišnog profesora alžirskog podrijetla, koji nikako nije pripadao u tu zajednicu. U želji da nešto učine, građani su se organizirali u udrugu za pomoć u pronalasku nestalih osoba diljem zemlje. Nakon što je nestala i druga djevojčica, počeli su patrolirati ulicama kao svojevrsna gerilska policija, smetajući državnim policajcima pri obavljanju njihovih posla.
Odjednom, u toj su kriznoj situaciji isplivale sve sumnje koje su građani gajili jedni prema drugima, ali koje su u mirnodopskim uvjetima bile potisnute. Volonteri udruge obilazili su gradske homoseksualce, prijeteći im, svi građani koji su vodili drugačije živote bili su podvrgnuti maltretiranju, što se prešutno toleriralo jer se radilo o stanju u kojem su ugroženi životi najmlađih. Ono što se čitatelju samo otkriva pred očima, i to u punom sjaju, jest licemjerje malih gradova, koji naizgled djeluju kao tipična ruralna idila, ali zapravo kriju netrpeljivost prema svemu što je drugačije i neobično. Mali će te grad, dragi čitatelju, uvijek htjeti svesti na svoju mjeru.
Na kraju romana, autor nam dopušta uvid i u dio priče u kojem su se duhovi već primirili, utvrđujući kako su se sumnje koje su oduvijek postojale kao dio gore spomenutog licemjerja, zapravo samo sklonile pod površinu – pitanje je samo koja će ih kriza i kad ponovno gurnuti na vidjelo.
Divovska preporuka!
petak, 17.08.2012.
U obranu svoje knjige
Autor D.C. Pierson je napisao knjigu "The Boy Who Couldn't Sleep And Never Had To" (grubi prijevod: "Dječak koji nije mogao spavati i nikad nije morao"). na Yahoo!Answers pojavilo se pitanje jednog korisnika da mu dobri ljudi interneta pomognu s kratkim sadržajem jer nije stigao pročitati knjigu za školu. Njegovim apelima odgovorio je sam autor, uvjeravajući ga kako je knjiga koju je napisao izvrsna i kako bi je morao pročitati. Jako simpatično!
Yahoo!Answers
srijeda, 15.08.2012.
Damir Karakaš: "Eskimi"
Nakon kratke pauze, evo me ponovno (tu sam, pročitala sam neke sjajne stvari, a planiram ih čitati još, no o tome kroz idućih nekoliko dana).
Jako sam se razveselila kad sam konačno, nakon dugo vremena čitanja isključivo Tomića, Tribusona i Pavličića, ponovno naišla na jednog hrvatskog pisca kojega vrijedi čitati, odnosno koji nije naporan, dosadan i pun sebe (ne odnosi se na druge časne iznimke koje sam zaboravila navesti).
„Eskimi“ su kratka-zbirka-kratkih-priča o teškim životima ljudi koji su iz Like otišli u grad samo da bi saznali da nigdje nema obećane zemlje, pa čak ni u gradu, o ljudima koji su se u Liku vratili samo da bi spoznali da ni Lika nema perspektivu, o ljudima koji na kraju života odlučuju ostaviti dio Like svojim potomcima i o ljudima koji ipak imaju neku šansu stvoriti budućnost za sebe.
Jezik je koncizan, rečeno je samo ono što je potrebno i ništa više od toga, što doista treba cijeniti u moru riječi kojima nas zatrpavaju doajeni hrvatske pisane riječi.
Damir Karakaš moju preporuku stoga ima, a u budućim se postovima vraćam svom osnovnom zadatku: čitanju inozemnih autora.
nedjelja, 05.08.2012.
Leo Babauta: "Manje je više"
Za one koji ne žele znati više, dovoljno je da pročitaju podnaslov ove knjige koji glasi: „živjeti bolje uz manje stvari i obaveza“. Da bar ponekad i sama poslušam vlastiti savjet!
Šalim se, dakako – ova je knjižica toliko kratka da nisam ni osjetila da sam je pročitala.
No evo zašto je autor kvalificiran da nam kaže kako živjeti bolje uz manje stvari i obaveza – kad je jednom shvatio da se jednostavnost života svodi na to da identificiramo suštinu i eliminiramo sve ostalo, odjednom je prestao pušiti, počeo trčati, počeo se zdravo hraniti, istrčao dva maratona, udvostručio prihod, posve vratio dug, skinuo dvadeset kilograma, napisao dvije knjige i otpočeo blog Zen Habits koji spada među 25 najuspješnijih blogova na svijetu, s više od dva milijuna čitatelja mjesečno.
Uglavnom, super mi je kad netko počne knjigu s „Ovo nije knjiga o time managementu, ali poslušajte kako možete organizirati svoje vrijeme.“ Radi se o kompilaciji savjeta koje je svatko tko se ikad suočio s nekim zadatkom u svom životu sigurno upotrijebio – rastaviti cilj u kraće etape, usredotočiti se samo na nekoliko zadataka u određenom vremenu, reći „ne“ novim projektima i zadatcima ako ste u šturcu s vremenom, te na taj način povećati svoju učinkovitost.
Kako se i sama sad suočavam s velikim zadatkom, moram reći da mi Leo Babauta nije rekao ništa novo – naravno da neću odjednom čitati 600 stranica skripte, nego ću podijeliti gradivo u manje cjeline i bavit ću se samo njima, odvojit ću vrijeme i za druge stvari i pokušati uravnotežiti svoj dan. Dakako da će ostali planovi i projekti tijekom ovog razdoblja prijeći u drugi plan, osim onih koji su hitni.
Drugi dio knjige posvećen je mijenjanju nezdravih i štetnih navika – autor savjetuje da se one mijenjaju postupno, u malim koracima, jer, kao i s dijetama i režimima vježbanja, svi uvijek krenu naglo i brzo posustanu.
Autor se osobito okomio na internet kao najvećeg potrošača svačijeg vremena: svakih pet minuta manijakalno provjeravate mailbox, spojite se samo provjeriti nešto i onda šesnaest sati poslije ustanovite da je dan prošao. Svakome se to dogodilo, ali stvar je discipline odlijepiti se od monitora, a pogotovo nećete cijeli dan protraćiti na netu ako imate nešto za raditi.
Kako vi uspijevate organizirati svoje vrijeme?
petak, 03.08.2012.
Patricia Cornwell: "Fronta"
Od autorice koju najbolje poznajemo po kriminalističkom serijalu o doktorici Kay Scarpetta, forenzičnoj patologinji, sada u izdanju Algoritmove Najbiblioteke dolazi i novi serijal s, dakako, novim glavnim junakom – državnim istražiteljem po imenu Win Garano. Kod nas je taj serijal otvoren objavljivanjem prijevoda romana „U opasnosti“, kojega je kritika prozvala najboljim autoričinim djelom, radom majstorice žanra na vrhuncu stvaralačke snage.
Moram priznati da nisam jednako oduševljena, možda i stoga što sam čitala s pola snage i bila sposobna samo za nešto lakše. Naime, „fronta“ iz naslova je fronta ujedinjenih policajaca i kriminalističkih stručnjaka koji stoje nasuprot državnoj policiji i uredu javnog tužitelja, odnosno Garanovoj šefici, političkoj liji Monique Lamont (taj me lik izrazito podsjetio na kapetanicu Mariu LaGuerta iz serije „Dexter“ (a i cijeli roman ima takav nekakav, suh dojam).
Uglavnom, u ovom nastavku serijala, Win Garano dobiva zadatak od svoje šefice istražiti četrdeset-pedeset godina staro ubojstvo slijepe Britanke koja je došla u Ameriku kako bi sudjelovala u radu škole za slijepe Perkins (u kojoj je poučavala i Helen Keller). Važnost tog slučaja poznat je samo Monique Lamont, a stvari se počinju zapetljavati kad Garano uoči da ga slijedi beskućnica koju može opisati samo kao Krpena lutka. Naravno, sve bi bilo lakše kad ne bi bilo neprijateljski nastrojene policajke iz Fronte i kad njegova vidovita baka ne bi u sve događaje unosila dojam jeze.
Ako želite, sad je pravo vrijeme da počnete pratiti ovaj serijal, jer nakon ovako popularnih uvodnih romana, autorica sigurno neće ovdje stati.
