Nakon kratke pauze, evo me ponovno (tu sam, pročitala sam neke sjajne stvari, a planiram ih čitati još, no o tome kroz idućih nekoliko dana).
Jako sam se razveselila kad sam konačno, nakon dugo vremena čitanja isključivo Tomića, Tribusona i Pavličića, ponovno naišla na jednog hrvatskog pisca kojega vrijedi čitati, odnosno koji nije naporan, dosadan i pun sebe (ne odnosi se na druge časne iznimke koje sam zaboravila navesti).
„Eskimi“ su kratka-zbirka-kratkih-priča o teškim životima ljudi koji su iz Like otišli u grad samo da bi saznali da nigdje nema obećane zemlje, pa čak ni u gradu, o ljudima koji su se u Liku vratili samo da bi spoznali da ni Lika nema perspektivu, o ljudima koji na kraju života odlučuju ostaviti dio Like svojim potomcima i o ljudima koji ipak imaju neku šansu stvoriti budućnost za sebe.
Jezik je koncizan, rečeno je samo ono što je potrebno i ništa više od toga, što doista treba cijeniti u moru riječi kojima nas zatrpavaju doajeni hrvatske pisane riječi.
Damir Karakaš moju preporuku stoga ima, a u budućim se postovima vraćam svom osnovnom zadatku: čitanju inozemnih autora.
Post je objavljen 15.08.2012. u 22:18 sati.