Iz usta trojice Predsjednikovih podanika: njegovog Kuhara, njegovog Brijača i njegovog Portretista, saznajemo o državnom udaru, Predsjednikovu padu i usponu Zapovjednika.
Iz usta žena u njihovim životima: kuharove kćeri (toliko slične njemu), zaručnice Brijačeva brata (a sada i supruge Zapovjednika) i Portretistove supruge, saznajemo šire društvene i intimne odnose koji su uzrok i posljedica tog spleta događaja.
Otprilike ovako bih mogla opisati zbivanja u romanu „Krvni rod“ mlade južnoafričke spisateljice Ceridwen Dovey, koji je dobio nagradu za najbolji roman južnoafričkog Sunday Timesa te nagradu Sveučilišta u Johannesburgu. Ova je knjiga njezin magistarski rad iz kreativnog pisanja koji je pohađala pri Sveučilištu u Cape Townu. Zanimljiva djevojka, tek nekoliko godina starija od mene.
Početak knjige me svojom zakukuljenošću pomalo podsjetio na „Ogled o sljepoći“, iako se, dakako, ne radi o nikakvoj takvoj katastrofi. Same činjenice državnog udara, gerila i pokret otpora koji su doveli do njega, u ovoj su priči marginalni. Ono što je bitno jest da je Predsjednik bio grozan, i da ga je volio samo onaj dio naroda koji nije znao za zvjerstva koja je počinio da bi ostao na vlasti. Autorica se potrudila da shvatimo da je Zapovjednik ista stvar, samo u drugom pakiranju (istu lekciju imali smo prilike naučiti u svim našim dnevnopolitičkim zgodama). Kuhar je, kako na početku dobivamo dojam, samo vrstan kuhar, no kao i Brijač, te Portretist, uživali su u moći koju su obavljanjem svoga posla imali nad Predsjednikom. Kuhar je, uostalom, i veliki ljubavnik, ili je to barem bio prije nego što je ostario (iz tog razloga kažem da mu je kćer slična, iako autorica navodi i fizičku sličnost). Portretist, odnosno slikar, veliki je idealist. Jedino za što živi je njegova ljubav prema njegovoj supruzi koja je u trenutku kad se roman događa, u poodmakloj trudnoći. Brijač je pak psihički oštećen svojim odnosom s majkom i bratom „koji je uvijek bio bolji“.
Odnosi među likovima, koji predstavljaju određene društvene simbole, ili prototipe ljudi, dovode do zaključka da nitko nije imun na moć, da su svi idealisti do određene mjere, a potom svaki čovjek gleda svoj interes. Moć, kako saznajemo iz ovog romana, pretvara inače dobre ili barem pristojne ljude u čudovišta, što je također zanimljiva spoznaja.
A onda posredno saznajemo nešto i o ženama. Ja se, naime, ne volim baš družiti s drugim ženama jer ne znam razgovarati s njima, niti me zanima ono što većinu njih zanima (u tom sam smislu pomalo puna predrasuda – izdaleka zaključujem da s drugim ženama mogu razgovarati samo o odjeći ili make-upu, što me zanima samo do određene mjere. Primijetila sam i da su druge žene s kojima se družim većinom okružene muškim društvom.) Žene u ovom romanu su upravo takve žene kakve ne volim, koje se ponašaju kao tipične žene – varaju, licemjerne su, podložne su muškarcima, patološki se žele svidjeti... a ispod toga, o muškarcima kojima su okružene misle sve najgore, preziru ih, možda im potajno i smještaju kojekakve spačke.
Konačan je zaključak da je ključ za vjerojatno sve u životu u umjerenosti: bile to rodne osobine, pristup moći ili pristanak na kompromis.
Post je objavljen 29.08.2012. u 22:08 sati.