„Priču o mirnom provincijskom gradiću kojeg potresa niz posebno okrutnih zločina vjerojatno ste već susreli u stotinama inačica, a kad se tome doda serijski ubojica zacijelo nema otrcanije teme u žanru kriminalističkog romana.“
Tvrdnju iz prethodne rečenice, a koju su potpisali Algoritmovi urednici prijevoda „Crkve mrtvih djevojaka“ i ja mirne duše potpisujem. Serijski ubojica ima tipični modus operandi, njegove žrtve su tipične, i način na koji se sve odvija sigurno smo već deset puta vidjeli u romanima različitih autora.
Doduše, slažem se i s nastavkom koji kaže kako centralna tema ovog romana i nije sama fabula, već kako „niz posebno okrutnih zločina“ iz navedenog citata utječe na sve stanovnike mirnog Aureliusa, gradića sa sedam tisuća stanovnika u saveznoj državi New York.
Tijekom cijelog čitanja romana sam neprestano uzdisala: „Ah, kako je ovo pametno!“ Naime, knjiga je tako pametno napisana da to nije normalno (početak je slutio na loše, autor počinje s detaljnim opisom prostorije, odjeće, mrtvih tijela, vrlo suho i detaljno, tako da sam mislila da će biti pravi davež i u nastavku). Priču o mrtvim djevojkama čitamo iz ispovijesti srednjoškolskog profesora biologije. Ali on nije svevideći pripovjedač na kakve smo navikli i koji djeluju pomalo neuvjerljivo – za svaki djelić informacije koji u stvarnosti ne bi bio dostupan jednom srednjoškolskom profesoru, autor je ponudio uvjerljivo objašnjenje: ili je čuo to od svog bratića koji je policajac, ili mu je ispričao susjed novinar koji se nalazio u središtu zbivanja, ili je o svemu čuo od njegove kćeri Sadie (to je sjajno jer, kako sam u svom upijanju novih znanja iz struke između ostalog prošla sve procesne zakone, sada znam da svakog svjedoka u postupku morate pitati odakle mu je poznato to o čemu iskazuje).
No najzanimljivije je zapravo bilo promatrati transformaciju društvene psihoze malih mjesta: nakon što je nestala jedna djevojčica, svi su se okomili na osobu koja je najžešće napadala način života malih mjesta, putujućeg sveučilišnog profesora alžirskog podrijetla, koji nikako nije pripadao u tu zajednicu. U želji da nešto učine, građani su se organizirali u udrugu za pomoć u pronalasku nestalih osoba diljem zemlje. Nakon što je nestala i druga djevojčica, počeli su patrolirati ulicama kao svojevrsna gerilska policija, smetajući državnim policajcima pri obavljanju njihovih posla.
Odjednom, u toj su kriznoj situaciji isplivale sve sumnje koje su građani gajili jedni prema drugima, ali koje su u mirnodopskim uvjetima bile potisnute. Volonteri udruge obilazili su gradske homoseksualce, prijeteći im, svi građani koji su vodili drugačije živote bili su podvrgnuti maltretiranju, što se prešutno toleriralo jer se radilo o stanju u kojem su ugroženi životi najmlađih. Ono što se čitatelju samo otkriva pred očima, i to u punom sjaju, jest licemjerje malih gradova, koji naizgled djeluju kao tipična ruralna idila, ali zapravo kriju netrpeljivost prema svemu što je drugačije i neobično. Mali će te grad, dragi čitatelju, uvijek htjeti svesti na svoju mjeru.
Na kraju romana, autor nam dopušta uvid i u dio priče u kojem su se duhovi već primirili, utvrđujući kako su se sumnje koje su oduvijek postojale kao dio gore spomenutog licemjerja, zapravo samo sklonile pod površinu – pitanje je samo koja će ih kriza i kad ponovno gurnuti na vidjelo.