Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
subota, 11.02.2012.
Kim Edwards: "Kći čuvara uspomena"
Ovih dana, uz iznimku Marčeline, čitam samo neke melodrame – evo još jednog melodramatičnog bestsellera koji se 86 tjedana nalazio na listi Publisher's Weeklya (zamislite vi taj SAD-a, postoje novine o knjigama koje izlaze svaki tjedan) i 21 tjedan na listi New York Timesa. Radi se, dakako, o knjizi iz naslova, „Kći čuvara uspomena“ autorice Kim Edwards, romanu koji je preveden na petnaestak jezika i ekraniziran.
Priča ide ovako: uspješni tridesettrogodišnji liječnik doseli se u Kentucky 1964. godine, u robnoj kući sretne ženu svog života, 11 godina mlađu Norah, i oženi se njome. Ubrzo, ona zatrudni. Tijekom vrlo lošeg vremena u ožujku (ne bez sličnosti sa snježnim mećavama koje su harale kod nas ovih dana), Noru uhvate trudovi i njezin suprug bude prisiljen uz pomoć jedne medicinske sestre u klinici nedaleko njihove kuće sam poroditi svoju suprugu. Porod je naizgled prošao lagano: rodio se zdrav dječak, za kojega je njegova majka odmah rekla da će se zvati Paul. Međutim, u nesvjestici izazvanoj anestezijom, Norah je rodila još jedno dijete te noći – djevojčicu imenom Phoebe na kojoj je iskusni liječnik odmah vidio znakove Downovog sindroma.
To je bilo neko drugo vrijeme i mogućnosti za retardiranu djecu bile su daleko manje – da bi poštedio svoju suprugu, doktor Henry je rekao medicinskoj sestri da dijete odmah odveze u dom za nemoćne osobe izvan grada, ne rekavši ništa o tome svojoj supruzi. Njegova odluka bila je potaknuta time što je i sam u djetinjstvu obilježenom siromaštvom imao bolesnu sestru čija je smrt skratila život njihovih roditelja.
Što reći: melodrama. Ja vjerujem da su i takve životne priče postojale, pedesetak godina ranije kad je zaostalost bila tek nešto manje prokletstvo za novorođenče nego smrt. Međutim, ne vidim da bilo tko može održavati laž tijekom toliko dugog vremena koliko traje radnja ovog romana. „Zaklela se zemlja raju da se tajne sve saznaju.“ Možda sam naivna i možda ću poslije požaliti zbog ovog što sam napisala, ali ljudi vole pričati i nema teorije da bi bilo tko zadržao bilo kakvu tajnu dulje vrijeme. Nekoga će mučiti savjest, reći će drugoj osobi. Tu drugu osobu će to mučiti, razmišljat će je li za dobrobit drugih da to kaže ili ne, i povjerit će se trećoj osobi. Govorenje, povjeravanje, pa i tračeraj, u krajnjoj liniji, na neki način predstavljaju civilizacijski doseg i razlog zašto smo kao vrsta preživjeli onoliko dugo koliko smo preživjeli. Prenosili smo informacije, učili smo i povjeravali se: razgovorom su neke traume postajale lakše, dijelili smo boli. Događaji u ovoj knjizi direktna su posljedica onoga što nastane kad se dovoljno ne razgovara.
U svakom slučaju, melodramatično, ali prilično čitljivo. Za one koji su se mimoišli s ovom knjigom dok je bila u klasičnoj nakladi Algoritma, vjerujem da će je još uvijek moći pronaći u izdanju Knjige dostupne svima po 19,90 kn. Uživajte u čitanju i čujemo se!
