Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
ponedjeljak, 09.01.2012.
Steve Fuller: "Intelektualac - pozitivna moć negativnog mišljenja"
Dok sam u svojim formativnim godinama idealistički razmišljala o načinima na koje ću promijeniti svijet, uvijek mi se rado motala po glavi misao kako ću napisati esej u kojemu ću se obratiti intelektualcima, društvenoj skupini koja je po mom mišljenju ustupila mjesto nekim drugim, manje korisnim i važnim društvenim skupinama i koja je, u Hrvatskoj, odnosno na mjestima u kojima sam ja živjela, polagano nestajala s društvene scene.
Zapisala sam tada definiciju intelektualca po Hrvatskom jezičnom portalu koja kaže da je intelektualac: 1) onaj koji se bavi umnim radom i ima visoku naobrazbu; inteligent; i 2) mislilac koji javno djeluje kao moralna i humana snaga u društvu. Osobno, uvijek sam smatrala da je točka 2. bitnija od točke 1. Naime, intelektualac može biti i osoba koja nije član akademske zajednice, pa se često dogodi i da članovi akademske zajednice nisu intelektualci. Ipak, intelektualcem ne smijemo zvati onoga čije djelovanje u društvu nije visokomoralno i humanističko.
Sa mnom se, kao što ćemo vidjeti dalje u tekstu, slaže i autor Steve Fuller, koji je u svom četverodijelnom publicističkom djelu naslovljenom „Intelektualac – pozitivna moć negativnog mišljenja“ iznio tezu kako sveučilišta po njegovom mišljenju mogu, ali ne moraju nužno proizvoditi intelektualce pa se stoga žustro obrušava na sposobnosti intelektualne zajednice da generira napredak u društvu.
No prvo odgovorimo na pitanje: što jest, odnosno kako biti intelektualac.
Isto tako, koristilo bi ako biste u svoja izlaganja povremeno ubacili određene pojmove.
Ono što mi se svidjelo u knjizi jest dio u kojemu u obliku intervjua raspravljaju intelektualac i filozof, a upravo intelektualac govori u prilog stjecanju znanja koje je dopušteno i mora biti dostupno i običnom građaninu, a ne samo stručnjacima. Poslušajmo.
Isto tako, svidjela mi se autorova konstatacija u istom dijelu knjige kojom proziva stručnjake i znanstvenike, pa i one koji se takvima žele prikazati, da se namjerno komplicirano izražavaju kako bi prikrili da se radi zapravo o sasvim jednostavnom izlaganju koje nije osobito duboko.
Unatoč svemu navedenom, priznajem da za čitanje ove knjige treba određena razina predznanja: o radu Slavoja Žižeka, Judith Butler ili Jeana-Paula Sartrea. S njihovim promišljanjima nisam bila upoznata (barem nisam prije čitanja ove knjige, zbog koje sam stekla nekakva saznanja u pukim natuknicama), pa predlažem da se „Intelektualca“ prvenstveno uhvate svi oni koji posjeduju potrebna predznanja i afinitet prema filozofiji, a podredno onda i svim ostalima koji misle isto – ili drugačije.
