Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
srijeda, 09.11.2011.
Joshua Coleman: "Lijeni muž"
U prošlom postu nešto za muškarce, a danas nešto za žene.
„Kako pridobiti muškarca da više sudjeluje u kućanskim poslovima i odgoju djece“ predstavlja glavnu temu ove knjige (mnoge su žene razbijale glavu nad ovim problemom, pa je očita ironija da je odgovor na to pitanje pokušao dati upravo muškarac).
I to ne savršen muškarac, po vlastitom priznanju:
„Kažu kako trebaš pisati o onome što najbolje znaš, a ja znam sve o tome kako biti lijen suprug. Moja se lijenost nekad prostirala, poput Britanskog Carstva, od malih sela izgrađenih od mojih dječjih igračaka i bočica do civilizacije pune prljavog rublja, hrane koju treba pripremiti, djece s kojom se treba igrati i kuhinja koje treba očistiti. Razvio sam napredne tehnike za izbjegavanje rada i ponosio se njihovom izvedbom. Glumio sam iscrpljenost kad bi trava postala toliko bujna da su se moja djeca mogla sakriti u dvorištu i ne bi ih našla ni vatrogasna brigada. Razvio sam alergije na sva sredstva za čišćenje kuće, naročito na sve ono što bi se moglo koristiti za zahod, perilicu za rublje ili čišćenje kuhinjskog poda. Moja je lijenost bila umjetničko djelo, stil života, nadahnuće svim mojim (muškim) prijateljima.“
Međutim, i sam autor navodi kako statistike kažu da su žene čiji su partneri uključeni u život domaćinstva sretnije i zadovoljnije brakom, dok su one koje obavljaju najveći dio kućanskih poslova sklonije bolestima i depresiji; da djeca čiji se očevi više bave njima postižu bolji uspjeh u školi, imaju više prijatelja u školi i manje su sklona neposluhu; žene čiji muževi obavljaju kućanske poslove zainteresiranije su za seks.
Autor se zapravo ovom knjigom obraća ženama (muškarac, pogotovo ako je naš lijeni muž, neće smatrati da je lijen, već da je žena zahtjevna, da previše prigovara, ili će prema prešutnom dogovoru smatrati da je ona zadužena za većinu kućanskih poslova s obzirom da je on (prevladavajući) hranitelj obitelji), jer je na njima odgovornost da promijene svog lijenog muža.
Naime, autor za potrebe praktičnih rješenja u ovoj knjizi brakove dijeli na tradicionalističke (gdje je otac hranitelj obitelji, a majka kućanica), tranzicijske (gdje je otac glavni hranitelj obitelji, dok žena može imati povremeni posao, posao sa kraćim radnim vremenom radi poboljšanja kućnog budžeta, dok joj je glavno zanimanje ono u kojem obavlja kućanske poslove i brine o djeci) i egalitarističke (u kojem su partneri ravnopravni glede zaposlenja i obavljanja kućanskih poslova). Sva tri tipa braka mogu izvanredno funkcionirati ako su partneri prema prethodnom dogovoru zadovoljni svojom ulogom. Međutim, ako nisu, mogu se javiti trzavice.
Neke žene, primjerice, s jedne strane svojim partnerima zamjeraju to što se premalo bave kućanskim poslovima, a s druge strane im, kad se odluče obaviti nešto od toga, neprestano vise nad glavom, objašnjavaju pravilan način da se nešto učini, pa čak u ekstremnoj varijanti nakon svoga supruga ponovno obavljaju isti posao, na način za koji one smatraju da je odgovarajući. U ovom slučaju (a i po vlastitom sam se iskustvu uvjerila da ovo može biti problem) problem može biti u muškarcu, koji ili doista ne zna obaviti povjereni mu posao, ili to čini namjerno kako bi žena preuzela obavljanje posla na sebe, ili je problem u ženi koja nikako ne može sniziti vlastite standarde, po cijenu svađe s mužem i nespokoja u obiteljskim krugovima. Ako se radi o prvom slučaju:
„Važno je suočiti se s ljubavlju i postaviti granice ponašanja nekoga tko funkcionira ispod svojih sposobnosti. Ne radite mu nikakvu uslugu prihvaćanjem njegovih izlika i što se brinete o stvarima o kojima bi se trebao brinuti sam. To mu samo govori da on ne može naučiti kako biti samostalan i upravljati svojim životom. Nijedno od tih uvjerenja ne može odraslu osobu učiniti sretnom i zadovoljnom.“
Ako je problem u ženi, ona mora razmisliti o tome koliko joj je važno zadržati svoje kriterije i svoje načine održavanja kuće. Ako može malo popustiti, to je sjajno jer će ubuduće imati pomoć. Međutim, ako ne može, mora biti svjesna da će i nadalje kućanske poslove morati raditi sama, bez pomoći supruga.
Ono o čemu sam najviše razmišljala tijekom čitanja ove knjige jest koliko je zapravo teško živjeti s nekim i koliko začkoljica, vlastitih ukorijenjenih shvaćanja i problema možemo unijeti u brak ili svakodnevni život (s tim u svezi, pravo je čudo da poneki parovi funkcioniraju onako dobro kako funkcioniraju, a nije čudo da velik broj parova jednostavno ne može živjeti jedno s drugim).
