Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
petak, 25.11.2011.
Claudia Tajes: "Seksualni život ružne žene"
Oh, kako bih voljela da sam ja napisala ovu knjigu! Kako bih to voljela s obzirom da sam i sama neke rečenice iz nje rekla valjda milijun puta, i dok sam (davno prije) pisala, uvijek bi moje junakinje bile djevojke za kojima se dječaci ne bi okretali, djevojke poput tisuće drugih. I evo ga, Claudia Tajes je sve rekla o ružnim ženama.
Kao prvo, kako izgledaju.
Ja sam ona koju svi nazivaju ružnom ženom. Nisam preružna, niti tip žene koja po nečijem mišljenju ima svojih čari. Umorna sam od priče da je Kleopatra bila ružna te da je unatoč tome osvojila i Julija Cezara i Marka Antonija i još stotine drugih muškaraca koje je poželjela. Naravno da joj je činjenica da je bila kraljica malo olakšala taj pothvat.
Dok za novogodišnjih proslava na poslu svaka djevojka osvoji poneku nagradu, kao što su Najbolja guza, Najljepše usne, Najbolji bokovi i sva ona priznanja koja nimalo ne ovise o posvećenosti poslu ili iskazanome naporu – samo o Bogu, ili, eventualno, o treneru u teretani – ja sam jedna od onih koje nikada ne osvoje ništa. Bila bih ja zadovoljna i s Najboljim vratom. Ili s Najboljim ušima. Nagradu Najbolji nos ne bih nikada mogla osvojiti, moj je prevelik za kanone današnjega društva. Možda bi sve bilo drugačije da sam se rodila u Kleopatrino vrijeme.
Ja sam ona što promijeni frizuru i uvijek izgleda lošije nego prije, ona što dođe u novoj odjeći koju nitko ne primijeti, ona što se cijele praznike pretvara da pleše s prijateljima dok, zapravo, pleše potpuno sama.“
Kao drugo, kako se ponašaju.
A kao treće i konačno: što su ružne žene ušićarile po pitanju krevetnih aktivnosti. Mnogo toga, ako pitate Claudiju Tajes. Jednog slikara. Jednog ljubomornog Otela. Dvojicu bezimenih. Jednog zgodnog koji si nije sam htio prati gaće i kuhati večeru. Nije loše, ni mnogo ljepše se ne bi mogle pohvaliti takvim uspjesima, zar ne?
Poistovjetila sam se, jer ja mnogo radije pripadam ružnim nego lijepim ženama. Ima to svojih prednosti: mogu opušteno dolaziti na zabave, ne trošim dragocjeno vrijeme na nanošenje šminke i odijevanje odjeće, što su oboje aktivnosti u kojima ne uživam. Dobro se slažem s muškom populacijom bez ljubomornih pogleda od njihovih boljih polovica. I da ne zaboravimo: ljubavni život mi nimalo ne pati.
Konačno, valja reći ono što je prva u uvodu iznijela Claudia Tajes: „... ružna žena nije tek puko iskrivljavanje estetike. Ružna žena je stanje duha.“
srijeda, 23.11.2011.
Steve Martin: "Prodavačica"
Iako su mnogi skeptični prema ovom glumcu koji se proslavio u komedijama („Mladenkinog oca“ i „Popust na količinu“ smo gledali već preko milijun puta, ali ne mislite li da bi mogli reprizirati „Tri amigosa“?), nekako mi je oduvijek ostalo u glavi da je Steve Martin sjajan pisac. To se potvrdilo i u noveli „Prodavačica“ koju urednici Algoritmova prijevoda opisuju kao „na trenutke melankoličnu, pomalo gorku, očaravajuće iskrenu, neizostavno ironičnu i suptilno duhovitu novelu o chaplinovskoj djevojci zlatna srca, osamljenoj i siromašnoj“.
Doista, to je tako. Dopunjavam samo da je djevojčino ime Mirabelle.
Tko je Mirabelle?
Još nešto o Mirabelle:
- radi na odjelu rukavica u robnoj kući Neiman's
- iako siromašna, lijepo se odijeva
- boluje od depresije i često je vrlo usamljena
- iako ne na prvu, ljude svojim izgledom (crnom kratkom kosom, svijetlom puti i crvenim usnama, na vitkoj figuri) često podsjeća na Popajevu Olivu (iako je mene, pogotovo zbog ilustracije na naslovnici, podsjetila na Amelie)
Priča je to o muškarcima i ženama u Mirabellinu životu. Ona ima malo prijateljica, ali u ovoj priči uspjela je steći neprijateljicu, djevojku s kozmetičkog odjela koja želi sve što Mirabelle ima, poglavito njezine muškarce. Plitka djevojka, ali vrlo lijepa.
Glede muškaraca, ono što Mirabelle najviše želi jest savršen zagrljaj.
A onda, iznebuha, uz takvu romantičnu gestu da možete samo sjesti i plakati (ako ste ženska duša, nježna i meka) ili šokirano buljiti (ako ste romantično hendikepirani muškarac), u njezin život ušeće stariji muškarac, bogat i galantan (njezina zla kolegica upravo tog muškarca želi uzeti ispod Mirabellinih prstiju). Međutim, je li zlato sve što sija?
No, nije li ovo najblaži i najdobrohotniji opis muškarca – lovca na suknje? Ova je novela općenito takva, meka i nježna, napisana s dubokim razumijevanjem mikrodruštvenih odnosa. Svidjela mi se.
Nažalost, nemam u svom društvu osobu kojoj bih mogla pokloniti ovu knjigu, ali je itekako dobro mogu zamisliti. Radi se o tankoćutnoj ženi mlađe ili srednje životne dobi, koja rijetko zadovoljstvo pronalazi u samotnom kreativnom radu, koja ima neobičan ukus u odijevanju i nadasve neobične poglede na život. U osnovi je dobronamjerna, ali prilično introvertirana. Ako poznajete nekoga takvog, ne brinite, upravo ste uboli prekrasan božićni poklon s kojim će se darovana svakako moći poistovjetiti.
ponedjeljak, 21.11.2011.
Richard Wiseman: "59 sekundi"
Ovo morate pročitati u izvorniku: „Richard Wiseman jedini je britanski profesor javnog razumijevanja psihologije i međunarodno poznat po istraživanjima neobičnih tema poput obmane, sreće, humora i paranormalnog. Često je citiran u medijima, a njegova su istraživanja dosad predstavljena u više od 150 televizijskih emisija širom svijeta. Dosad je objavio iznimno popularne naslove Faktor sreće i Quirkology.“
O čemu govori ova knjiga? Njezin je cilj prvenstveno razbiti neke mitove iz knjiga o samopomoći, od kojih su neke čak i prilično popularne i prodavane, mnogi se kunu u njih, ali nisu ni izbliza dobro istražene niti poduprte znanstvenim dokazima. Neke od metoda koje se mogu naći u knjigama o samopomoći su u najboljem slučaju neučinkovite, a u najgorem slučaju mogu biti i vrlo štetne, kaže Wiseman – dobar primjer za to bi bile afirmativne rečenice koje biste si trebali deset puta dnevno izreći u odraz u zrcalu da biste bili sretni. Popisivanje životnih ciljeva je druga takva metoda.
Također, ideja knjige sastoji se i u tome da moderna psihologija također ponudi znanstveno utemeljena rješenja i spoznaje za koje vam neće trebati mjeseci ponavljanja i usvajanja da počnu funkcionirati, već ponekad manje od minute (zato se knjiga i zove „59 sekundi“). Sve iznesene tvrdnje su stoga poduprte opisima istraživanja i imenima istraživača kako ne biste ponovno pali na foru neprovjerenih tvrdnji. Za sretniji život, evo prvo nekoliko ideja iz sažetka knjige: kao prvo, izaberite zahvalno stajalište, tako ćete biti puno sretniji (recimo, ako uspijete navesti tri stvari na kojima ste zahvalni u posljednjih tjedan dana, mjesec dana ćete biti puno sretniji). Nadalje, ako želite da vam se vrati izgubljeni novčanik, na vidljivo mjesto stavite sliku nasmiješenog djeteta, jer to nalaznike više motivira da vam novčanik vrate. Nadalje, objesite zrcalo u kuhinji, jer će tako konzumacija nezdravih namirnica biti 32% manja. Kupite lončanicu za ured, imat ćete 15% više kreativnih ideja (biljke pridonose smanjenju stresa i potiču dobro raspoloženje, koje potiče kreativnost). Kod udvaranja, ako lagano dodirnete nečiju nadlakticu, za 20% si povećavate šanse kod te osobe. Nadalje, partneri koji svaki tjedan nekoliko minuta provedu zapisujući osjećaj i misli o svojoj vezi imaju 20% više šanse da ostanu zajedno. Govor tijela, unatoč uvriježenom mišljenju, ne odaje lažljivca, ali zanimljivo je da ljudi 20% manje lažu u e-mailu jer tada ostaje pisani trag. Kod djece, radije hvalite njihov trud nego njihove talente i sposobnosti, jer im to poručuje da je važan rad i suočavanje s izazovima te se na taj način djeca spremnije suočavaju s neuspjehom.
Odakle dolazi sreća, odnosno osjećaj sreće? Iz nas samih ili iz okoline. Evo odgovora (također potvrđenog istraživanjem).
(za sreću, naime, Wiseman preporučuje svakodnevno pisanje, što mnogi blogeri dobro znaju, vođenje savršenog dnevnika, činjenje sitnih dobrih djela i već spomenuto zahvalno stajalište).
Knjiga inače iznosi mnoge statističke podatke, od kojih neki uključuju važne spoznaje za poslovni život, poput ponašanja na razgovoru za posao, drugi govore o osobnom osjećaju sreće, ali je velik dio knjige posvećen i ljubavnom životu. Ono što ne iznenađuje, ali mene je osobno ipak pomalo razočaralo, jest da muškarci doista više vole veće grudi od manjih. Evo kako je istraživanje provedeno.
(posljedično, zabrinula sam se, kao što bi se i svaka druga žena mogla zabrinuti, da sam u opasnosti izgubiti partnera ako naiđe žena većih grudi. Nisam baš daska, ali hej... Valjda neću.)
Neka druga istraživanja provođena su radi promatranja ponašanja u skupini. Od linčovanja do navijačkih skupina, zaključak je uvijek isti.
Zanimljivo je i ono što se uz malu pomoć medija dogodilo s tzv. Mozart-efektom kod djece. Naime, primijećeno je da djeca koja slušaju Mozarta kasnije mogu s većim uspjehom riješiti neke zadatke vezane uz prostornu manipulaciju geometrijskim oblicima. Taj je učinak, izričito je navedeno, privremen, i traje do između 10 do 15 minuta nakon slušanja. Međutim, evo što su napravili mediji.
Ta se ideja proširila poput šumskog požara i tijekom druge polovice 1990-ih spomenuta se priča sve više razlikovala od izvornog istraživanja. Do tog trenutka nijedno istraživanje nije provjerilo učinak Mozartove glazbe na inteligenciju djece. Ipak, ne želeći dopustiti da činjenice smanje prodaju novina, neki su novinari izvijestili kako mala djeca postaju bistrija nakon slušanja Mozarta, a ti članci nisu bili jedini primjeri površnog novinarstva. Oko 40% izvješća medija objavljenih potkraj 1990-ih spominjalo je navodnu prednost za djecu. Nastavak popularnosti onoga što se počelo nazivati Mozartovim efektom čak je utjecalo na društvenu politiku pa je tako 1998. savezna američka država Georgia poduprla distribuciju besplatnih CD-ova s klasičnom glazbom majkama s novorođenčadi, a Florida donijela zakon prema kojemu su vrtići što ih financira država svaki dan bili obvezni puštati klasičnu glazbu.“
I još samo jedna stvar, a onda ću vas prepustiti čitanju (ta zgodna misao prikladno ide u prilog mojoj životnoj filozofiji). Naime, svi uvijek prenaglašavaju talent: on je tako dobar u trčanju, ona tako lijepo pjeva, on se lijepo izražava, ali se uvijek uporno podcjenjuje važnost truda, rada i zalaganja, iako bi zapravo trebalo biti obrnuto.
P.S. Ova knjiga je sjajan poklon čak i za prilično nevoljke čitatelje, izvrsna je tema za razgovor i jako sam se zabavila čitajući je. Ugodno čitanje želim!
četvrtak, 17.11.2011.
Carlos Ruiz Zafon: "Anđelova igra"
Za moje i vaše pojmove, dugo se nisam javljala blog-postom. Postoji niz objašnjenja za to, od kojih je najvažnije da doista nisam imala vremena niti za previše čitanja, a niti za previše tipkanja. Posljednjih tjedan dana bilo je prilično... napeto, pa sam rješavala tekuće probleme, išla na posao, vraćala se u gluho doba dana, izgubljena kao guska u magli, prala suđe, organizirala se... I evo me, ponovno rutinerski odrađujem zaostatke, a jedan od njih je i roman iz naslova.
O Zafonu sam već pisala kad sam čitala „Sjenu vjetra“ i moram priznati da niti u ovoj drugoj knjizi nije izgubio ništa od lakoće kojom prelazi iz realističnog u fantastično. Njegov je junak u ovoj knjizi, imenom David Martin, mladi pisac i novinar koji u „Glasu industrije“ otkriva svoj talent za ispredanje popularnih romana u nastavcima. Kako je time došao do neke ozbiljnije love, preselio se u veći stan (zapravo, još gore, preselio se u kuću s kulom) i postao piscem puno radno vrijeme. And the plot thickens...
Ono što valja reći o Zafonovim glavnim junacima jest da prolaze ozbiljnu unutarnju transformaciju tijekom fabule, da se bore s vlastitim demonima iz prošlosti, niskih pobuda i plemenitih poriva i da je teško reći uspijevaju li pobijediti u borbi sa samima sobom, a kamoli s negativcima koji se javljaju u priči. David Martin u tom smislu nije nikakva iznimka.
Groblje zaboravljenih knjiga se, dakako, ponovno spominje, kao i voljena, gotički mračna Barcelona kakvu je ja nisam doživjela dok sam bila u turističkom obilasku, moram priznati.
Ova je knjiga dušu dala za tmurna jesenja poslijepodneva kao što je ovo, pa vam je toplo preporučujem uz šalicu crnog čaja i zobene kekse.
P. S. Inače, čitam jedno zanimljivo publicističko djelo iz popularne psihologije, zove se „59 sekundi“ i jedva čekam da je dovršim da vam mogu iznijeti neke zaista fascinantne statističke podatke. Tu vam knjigu definitivno preporučujem kao izdanje za stolić u dnevnoj sobi (coffee-table book), nije tih dimenzija, ali je definitivno tema za razgovor.
petak, 11.11.2011.
Christine Angot: "Rendez-vous" (nedovršeno)
„Čitati Christine Angot, to je kao družiti se s prijateljicom kojoj nije dobro, kaže jedna francuska kritičarka.“
Imam jednu takvu prijateljicu. Čujemo se otprilike četiri puta godišnje, a vidimo otprilike jednom godišnje, i to uvijek kad ona ima nekakvih problema, najčešće ljubavnih. U tim situacijama, pogotovo telefonskim razgovorima, prisiljena sam neprestano i iznova, iz svakog mogućeg kuta gledišta poslušati tada aktualnu ljubavnu situaciju, a potom odgovarati na beskonačan niz pitanja iz spektra „Što ti misliš, šta to znači?“ i „Jel ti misliš da tu nečega ima?“, pa i „Šta on time misli reći?“
Christine Angot u ovoj knjizi je takva, još i gora. Čitanje ove knjige me ispunilo takvim beznađem i jadom, toliko me psihički iscijedilo da doista više nisam vidjela smisla da je nastavim čitati, jer sam mogla predvidjeti da će i nadalje tako njanjkati i tupiti o muškarcima u svom životu. Ovim se putem pozivam na činjenicu da „znate mene“, u devedeset i devet posto slučajeva ja ne odustajem od knjige ma kako loša i neizazovna bila. Ovo je onaj jedan posto iz poslovice o iznimkama koje potvrđuju pravilo.
Da bi stvar bila žalosnija, počelo je tako obećavajuće! Slavna spisateljica, pišući o sebi, piše i o svom proslavljenom romanu „Incest“ u kojem tematizira zabranjenu vezu s vlastitim ocem i emocionalnom traumom kojoj joj je općenito druženje s njim prouzrokovalo. Na početku, ona govori o tom slučajnom susretu, o rendez-vousu s jednim starijim bankarom, koji je naoko zamjenjuje s nekom drugom suputnicom u zrakoplovu na liniji Milano-Pariz. Na početku ona opisuje kako se hladi prema njemu, kako je on zapravo gad i kako joj se ne sviđa. Kako je opsjeda i kako mu se ona otima.
A onda spisateljica/glumica upoznaje Erica i sve pada u vodu. Sve se pretvara u njanjkanje o tome što je on rekao, pa što je ona rekla, pa kako se nje dojmilo to što je on rekao, pa kako se njega dojmilo to što se ona držala hladnom, pa kako su se oni vidjeli, pa kako su se mimoišli, pa što to znači, pa ona nije mogla spavati cijelu noć... kao da svoju prijateljicu slušam!
Dopuštam, doduše, da na svijetu ima osoba koje su suosjećajnije od mene (već mi je rečeno i od najbližih osoba da nisam među najosjećajnijim ženama svijeta i da mi brzo popusti zanimanje), osoba koje najviše na svijetu vole slušati o tuđim problemima jer znaju da drugima to pomaže da ih riješe. Takvima bi ova knjiga mogla biti po volji, jer ćete sigurno suosjećati s autoricom čitajući knjigu do kraja.
Ja mogu reći što se dogodilo s mojom prijateljicom - nije zapravo tragedija to što je od blistave studentice na trećoj godini postala ispodprosječna i što još nije završila fakultet, ima fore barem do tridesete da to učini u pristojno vrijeme za hrvatske prilike; veća je tragedija u tome što unatoč upornim i beskonačnim savjetima nas nekoliko drugih prijateljica, ona i dalje radi po svome, ne uspijeva zadržati hlače gore/suknju dolje (nije ni to najveća tragedija, tko se zna vladati na takav način) pred upornim nastojanjima kojekakvih matorih bitangi koje bih ja morala godinama svijećom tražiti, a njoj se bacaju pod noge. Najveća tragedija je u tome što sam se obeshrabrila u slušanju i davanju savjeta. I što sam od tog i takvog prijateljstva u kojem neprestano moram nešto davati, a nikad ne primam, polako digla ruke.
srijeda, 09.11.2011.
Joshua Coleman: "Lijeni muž"
U prošlom postu nešto za muškarce, a danas nešto za žene.
„Kako pridobiti muškarca da više sudjeluje u kućanskim poslovima i odgoju djece“ predstavlja glavnu temu ove knjige (mnoge su žene razbijale glavu nad ovim problemom, pa je očita ironija da je odgovor na to pitanje pokušao dati upravo muškarac).
I to ne savršen muškarac, po vlastitom priznanju:
Međutim, i sam autor navodi kako statistike kažu da su žene čiji su partneri uključeni u život domaćinstva sretnije i zadovoljnije brakom, dok su one koje obavljaju najveći dio kućanskih poslova sklonije bolestima i depresiji; da djeca čiji se očevi više bave njima postižu bolji uspjeh u školi, imaju više prijatelja u školi i manje su sklona neposluhu; žene čiji muževi obavljaju kućanske poslove zainteresiranije su za seks.
Autor se zapravo ovom knjigom obraća ženama (muškarac, pogotovo ako je naš lijeni muž, neće smatrati da je lijen, već da je žena zahtjevna, da previše prigovara, ili će prema prešutnom dogovoru smatrati da je ona zadužena za većinu kućanskih poslova s obzirom da je on (prevladavajući) hranitelj obitelji), jer je na njima odgovornost da promijene svog lijenog muža.
Naime, autor za potrebe praktičnih rješenja u ovoj knjizi brakove dijeli na tradicionalističke (gdje je otac hranitelj obitelji, a majka kućanica), tranzicijske (gdje je otac glavni hranitelj obitelji, dok žena može imati povremeni posao, posao sa kraćim radnim vremenom radi poboljšanja kućnog budžeta, dok joj je glavno zanimanje ono u kojem obavlja kućanske poslove i brine o djeci) i egalitarističke (u kojem su partneri ravnopravni glede zaposlenja i obavljanja kućanskih poslova). Sva tri tipa braka mogu izvanredno funkcionirati ako su partneri prema prethodnom dogovoru zadovoljni svojom ulogom. Međutim, ako nisu, mogu se javiti trzavice.
Neke žene, primjerice, s jedne strane svojim partnerima zamjeraju to što se premalo bave kućanskim poslovima, a s druge strane im, kad se odluče obaviti nešto od toga, neprestano vise nad glavom, objašnjavaju pravilan način da se nešto učini, pa čak u ekstremnoj varijanti nakon svoga supruga ponovno obavljaju isti posao, na način za koji one smatraju da je odgovarajući. U ovom slučaju (a i po vlastitom sam se iskustvu uvjerila da ovo može biti problem) problem može biti u muškarcu, koji ili doista ne zna obaviti povjereni mu posao, ili to čini namjerno kako bi žena preuzela obavljanje posla na sebe, ili je problem u ženi koja nikako ne može sniziti vlastite standarde, po cijenu svađe s mužem i nespokoja u obiteljskim krugovima. Ako se radi o prvom slučaju:
Ako je problem u ženi, ona mora razmisliti o tome koliko joj je važno zadržati svoje kriterije i svoje načine održavanja kuće. Ako može malo popustiti, to je sjajno jer će ubuduće imati pomoć. Međutim, ako ne može, mora biti svjesna da će i nadalje kućanske poslove morati raditi sama, bez pomoći supruga.
Ono o čemu sam najviše razmišljala tijekom čitanja ove knjige jest koliko je zapravo teško živjeti s nekim i koliko začkoljica, vlastitih ukorijenjenih shvaćanja i problema možemo unijeti u brak ili svakodnevni život (s tim u svezi, pravo je čudo da poneki parovi funkcioniraju onako dobro kako funkcioniraju, a nije čudo da velik broj parova jednostavno ne može živjeti jedno s drugim).
ponedjeljak, 07.11.2011.
Dougie Brimson: "Huliganski pohod"
Već dugo nisam čitala knjigu u izdanju Celebera, i bila je ovo ugodna promjena. Moram reći da sam od mnogih knjiga koje je Dougie Brimson napisao o nogometnom huliganizmu, ova bila pogrešan izbor za mene, jer se prvenstveno obraća čitateljima iz SAD-a, koji se i sami porastom popularnosti europskog nogometa u toj zemlji mogu susresti s istim društvenim problemom. Možda bih bolje učinila da sam pročitala „Tajne nogometnog huliganizma“ ili „Nogometno nasilje u Europi“. No, što je, tu je – i iz ove knjige ćemo izvući valjane zaključke, bez brige.
Autor je prvenstveno htio odgovoriti na pitanje tko su huligani.
Istina je ponešto drukčija. Tijekom godina susretao sam se sa stotinama ljudi povezanih s huliganizmom, a uz malobrojne iznimke, to su pristojni, prijateljski nastrojeni i prije svega normalni dečki. Tu je činjenicu teško probaviti uzme li se u obzir da svi oni sudjeluju u nečemu što je naposljetku nasilna i organizirana kriminalna djelatnost, no usprkos tome navedena činjenica još uvijek stoji.
Štoviše, redovito me iznenađuje koliko različitih vrsta ljudi upoznajem u kontekstu huliganizma: liječnike, odvjetnike, bankare, tvorničke radnike, novinare, policajce, vatrogasce, glumce, direktore, taksiste i mnoge druge.“
(Istina, i moj prvi zaključak bi bio da se nogometnim huliganizmom bave niškoristi i propalice, ali bih si i sama morala skočiti u usta jer se sjećam jednog kohortaša koji je bio specijalni policajac, a u slobodno vrijeme je razbijao glave na nogometnim utakmicama).
Drugo je pitanje – zašto oni to čine.
(Ja sam jedna od tih koju cijela njegova tirada pomalo podsjeća na „Fight Club“ i činjenicu da se muškarci koji gube svoju tradicionalnu ulogu, na neki način i na nekom mjestu moraju ispuhati.)
Kao vatreni navijač Watforda, autor strastveno mrzi suparnički klub Luton Town. Evo zorne ilustracije:
Autor za neupućene američke čitatelje iznosi čitavu povijest britanskog huliganizma koja je vjerojatno najpoznatija, iako su im se približili Talijani, a i mi pišemo vlastitu huligansku povijest.
Iako su navijači prije ulaska na stadion pretraženi kako bi se spriječio unos oružja te usprkos svim nastojanjima da ih se razdvoji na tribinama i ispod njih, odnosno oko sanitarnih prostorija i štandova s hranom i pićem, pronašli su način za druženje. Neizbježan se sukob zbio na poluvremenu, a netko je usred meteža iz korica izvukao 20-centimetarski nož. Kevin Olsson bio je navijač Blackpoola, napunio je tek sedamnaest godina i proboden je kroz srce. Osoba koja je mahala nožem imala je samo četrnaest godina.“
Ja sam čitavo vrijeme tijekom čitanja ove knjige očekivala neka rješenja, ali tek se na posljednjoj stranici autor udostojio reći i koju riječ o tome, nažalost, ne konkretnije od ovoga:
OK, rekli smo o knjizi, a sad recimo malo i o tome što ja mislim o svemu. Autor nije dovoljno osudio huligane, već ih je mjestimično u knjizi i branio (nisu krivi navijači, već je kriva policija koja je malo prerevno obavljala svoj posao pa ih je razdražila; ili: nisu krivi navijači, već FIFA koja je kaznila klub; nisu krivi britanski, već talijanski navijači, ali njih nitko ne dira jer su pod posebnom zaštitom FIFA-e i slično). Sve donesene mjere su išle u tom smjeru da se zaštite navijači da se ne poubijaju međusobno: policijska pratnja autobusa, kavezi za navijače, oduzimanje putovnica i zatvaranje prije utakmica visokog rizika... Međutim, u svemu tome nije zaštićena poštena većina, čija je imovina stradala (kako su mi radni kolege u većini muškog spola, imam se priliku naslušati kojekakvih gluposti, između ostalog i to da se ja nemam zašto voziti u blizini stadiona uoči nogometne utakmice i da bi bila isključivo moja krivnja da mi se dogodi materijalna šteta na automobilu. Ta mi je izjava bila crvena marama zbog koje sam još nabrušena na nogometne navijače) ili kojima je ugroženo tjelesno zdravlje. Nije pošteđen niti jedan porezni obveznik koji mora snositi štetu na javnom prometalu, na izlozima trgovina i slično.
Ja sam protiv nogometa i protiv budala koji tvrde da je nogomet stvar domoljublja.
subota, 05.11.2011.
Gilbert Adair: "Zagonetni stilski incident"
Parafrazirajući, dakako, poznati naslov jednako poznate „kraljice krimića“ Agathe Christie, ovaj je zgodan roman, kako i nakladnik Fraktura smatra, „zabavan hommage“ ovoj legendarnoj spisateljici. Kako ja valjda nikad u životu nisam počela čitati serijal u nastavcima od prvog dijela (s izuzetkom „Gospodara prstenova“, već od drugog, i ovdje sam trilogiju o spisateljici krimića Evadne Mount počela sa „Zagonetnim stilskim incidentom“, umjesto „Činom Rogera Murgatroyda“, dok je treći dio naslovljen kao „And Then There Was No One“.
Evadne Mount je još jedna osebujna dama (po mom mišljenju, uz bok Mme Prescious Ramotswe iz „Prve damske detektivske agencije“ još jednog škotskog autora Alexandra McCall-Smitha), spisateljica krimića, koja u kafeteriji hotela Ritz susreće svog starog prijatelja, inspektora Trubshawea, u njezinim romanima nazvanim Inspektor Trapavko (on je u deset godina kako se nisu vidjeli uspio sa zanimanjem pročitati sve njezine romane o detektivki Alexis Baddeley, i imao je nešto reći o tome). Taj susret uveličan je prisustvom još jedne poznanice, glumice Core Rutherford, koja od svoje dobre prijateljice Evadne Mount prima lošu vijest da je ekscentrični redatelj Alaistar Farjeon poginuo u požaru u svojoj vili. Za Coru to nije loša vijest zato što joj je redatelj bio osobito drag, već stoga što njezinom smrću u pitanje dolazi njezin angažman na njegovom novom filmu „Ako ikad pronađu me mrtvu“.
Ovo možete čitati u svim prilikama, kad tražite nešto zabavno, ne osobito opterećujuće i vrlo veselo. Knjiga za svakoga.
četvrtak, 03.11.2011.
Guillaume Apollinaire: "Iskustva mladog Don Juana"
A sada nešto sasvim drugačije!
Ako sam u prošlom postu pisala o uzaludnosti i smislu života koji svatko mora definirati za sebe, mladi Don Juan je svoj smisao doista pronašao – u ženskim tjelesnim otvorima. I nastavio je tražiti smisao (ako me kužite!) otkad je otkrio svog pišu pa sve do kraja ove kratke knjižice koju sam izvukla iz bespuća knjižnične zbiljnosti (izdanje Naprijed, Biblioteka Amor, Zagreb, 1985.)
Knjiga je pornografska i opisuje buđenje seksualnosti u jednog trinaestogodišnjaka u svijetu koji kao da je ispao iz visokobudžetnog pornića: jedini muškarac na stotinjak žena na seoskom imanju. Sve su žene lijepe, željne i pune požude, a on je uvijek spreman. Knjiga je i pisana baš kao porno-film: kratki opisi događaja između dvaju opisa seksa.
P.S. Mislim da nikad nisam vidjela karticu neke knjige iz knjižnice s toliko posudbi!
Blogeri kojima bi se mogla svidjeti ova knjiga: Nachtfresser, alexxl, krule...
utorak, 01.11.2011.
Linn Ullmann: "Zvijezda padalica"
Nije knjiga za svakodnevnu upotrebu.
Knjiga iz naslova svojevrsno je drugo vatreno krštenje za norvešku spisateljicu bremenita nasljeđa (radi se o kćeri glumice Liv Ullmann i redatelja Ingmara Bergmana); naime, mnogi smatraju kako nije prvijenac vatreno krštenje, već drugi roman u kojem se autor mora dokazati i pokazati da uspjeh njegova prvijenca nije tek puka početnička sreća. Ne mogu iz prve ruke svjedočiti o romanu „Prije nego utoneš u san“ (obje su izdane u nakladi Algoritma), ali mogu vam reći nešto o „Zvijezdi padalici“. Englezi su naslov preveli kao „Stella Descending“, što mi se čini zgodnom igrom riječi s obzirom da glavna junakinja Stella pada s ruba visoke zgrade u smrt.
No smrt, da citiram mnoge televizijske serije (od kojih je jedna „Dead Like Me“, a druga, nova, „Being Human“), nije kraj, već početak. O Stelli govore, redom: njezin bivši pacijent i dobar prijatelj Axel, gerijatričar; njezina kći Amanda, na rubu groznog puberteta, njezin suprug Martin, „kralj nojeva“ i dvije svjedokinje njezina pada, koje je Stella igrom slučaja i za života poznavala. Njezina mlađa kćer, Bi – ona ne govori ništa, ona samo zamišlja da njezina majka pada polako: prvo jedan nožni prst, pa drugi... Sudeći prema Bi, Stella još uvijek nije pala.
Pad je ovdje simbol – Stella je pala u rođenje (doslovce, iz utrobe svoje majke „kojoj je želudac prvi put zakrčao tek na samrti“ u ruke babice) i stoga je morala pasti u smrt.
Priča je ovo o groznim obiteljima u kojima se puno šuti. O ljudima koji su neurotični. O starosti, koja je, sudeći po Axelovu pripovijedanju, grozna i nedostojanstvena. I o mladosti (Amande) koja nije ništa manje dostojanstvena, iako je nedvojbeno ponosnija.
Iz citata je vidljivo da je ovo istovremeno i priča o prolaznosti i uzaludnosti (smisao i ne-uzaludnost, ponavljam si, nastojeći povjerovati, je nešto što svatko mora pronaći za sebe).
Čitajte ako se možete posvetiti.
