Iako su mnogi skeptični prema ovom glumcu koji se proslavio u komedijama („Mladenkinog oca“ i „Popust na količinu“ smo gledali već preko milijun puta, ali ne mislite li da bi mogli reprizirati „Tri amigosa“?), nekako mi je oduvijek ostalo u glavi da je Steve Martin sjajan pisac. To se potvrdilo i u noveli „Prodavačica“ koju urednici Algoritmova prijevoda opisuju kao „na trenutke melankoličnu, pomalo gorku, očaravajuće iskrenu, neizostavno ironičnu i suptilno duhovitu novelu o chaplinovskoj djevojci zlatna srca, osamljenoj i siromašnoj“.
Doista, to je tako. Dopunjavam samo da je djevojčino ime Mirabelle.
Tko je Mirabelle?
„I još nešto: Mirabelle dobro crta. Opus joj je kvantitetom i formatom malen. Godišnje dovrši tek nekoliko crteža veličine 10 x 15 centimetara, uronjenih u jezovitu atmosferu krimića koje čita. Gusto prekriva papir crnim voštanim pastelama i prekriva sve osim slike koju želi pokazati. Ona stoga kao da pluta crnilom. Posljednji crtež prikazuje dijete koje čuči, zaustavljeno lavom Pompeja. Ruka joj je sigurna, izvježbana godinama koje je provela stječući naslov akademske slikarice na kalifornijskom fakultetu, natovarivši si studentskim kreditima trideset devet tisuća dolara duga. Diploma od nje čini čudo na dvije noge među djevojkama iz kozmetičkog odjela i obuće kod Neimana, čije je najveće postignuće to što su u srednjoj školi bile zgodne. Rijetko, no ipak dovoljno često da bude u posjedu male zbirke svojih radova, Mirabelle vadi ugljen i približava kuhinjsku svjetiljku čvrstoj podlozi stola za blagovanje da napravi crtež. Zatim ga uredno fiksira, fotografira i pohranjuje u profesionalnu mapu. Noći kad crta iscrpljuju je jer zahtijevaju svu njezinu energiju. Tih večeri ruši se u krevet i zaspi kao klada.“
Još nešto o Mirabelle:
- radi na odjelu rukavica u robnoj kući Neiman's
- iako siromašna, lijepo se odijeva
- boluje od depresije i često je vrlo usamljena
- iako ne na prvu, ljude svojim izgledom (crnom kratkom kosom, svijetlom puti i crvenim usnama, na vitkoj figuri) često podsjeća na Popajevu Olivu (iako je mene, pogotovo zbog ilustracije na naslovnici, podsjetila na Amelie)
Priča je to o muškarcima i ženama u Mirabellinu životu. Ona ima malo prijateljica, ali u ovoj priči uspjela je steći neprijateljicu, djevojku s kozmetičkog odjela koja želi sve što Mirabelle ima, poglavito njezine muškarce. Plitka djevojka, ali vrlo lijepa.
Glede muškaraca, ono što Mirabelle najviše želi jest savršen zagrljaj.
„Za Mirabelle, postoje četiri nivoa na koji je netko može držati u zagrljaju. Prvi i najviši je potpuno okruženje: ovit će je svojim rukama i ležat će bočno, ona leđima pripijena o njegov trbuh, a on će joj šaptati kako je prelijepa i kako je dosegao neku novu dimenziju postojanja. Šanse da se takav scenarij razvije s mlađahnim Jeremyem nisu velike, zapravo, tako su tanke da bi se mogle provući ispod praga. Postoje, međutim, drugi oblici zagrljaja koji bi večeras mogli potpuno zadovoljiti Mirabelle. On bi mogao ležati na leđima, a ona položiti glavu na njegova prsa, dok je jednom rukom čvrsto drži Treći na rang-listi je s Mirabelle na leđima i Jeremyem uz nju; jedna njegova ruka počiva na njezinu trbuhu, a druga se igra njezinom kosom. Ne bi li je potpuno zadovoljio, taj položaj podrazumijeva izgovaranje nježnosti. Svjesna je toga da od samog početka praktički nije izgovorio rečenicu koja ne završava s „kužiš“... i gubi se u mrmljanju. No, to bi mogao biti plus, jer njegovo mrmljanje može interpretirati kako god želi – što se nje tiče, mogli bi to biti ljubavni soneti savršene metrike. U četvrtom položaju, leže na leđima, a jedna Jeremyeva noga nehajno je prebačena preko njezine. To je najmanje poželjan rezultat i od njega zahtijeva dodatno vrijeme u zamjenu za manjak truda.“
A onda, iznebuha, uz takvu romantičnu gestu da možete samo sjesti i plakati (ako ste ženska duša, nježna i meka) ili šokirano buljiti (ako ste romantično hendikepirani muškarac), u njezin život ušeće stariji muškarac, bogat i galantan (njezina zla kolegica upravo tog muškarca želi uzeti ispod Mirabellinih prstiju). Međutim, je li zlato sve što sija?
„Ti susreti vjerojatno su najformativnija njegova iskustva na početku pedesetih. Skuplja užitke i udarce iz veza s balerinama i knjižničarkama, s pristojnim ženskim osobama bez feromona i muda. On je poput djeteta koje uči što je prevruće za dodir i nada se da će iz svih tih iskustava nastati životna filozofija ili barem filozofija veza, koja će se pretvoriti u nagon. Ta misija, u kojoj pod krinkom ljubakanja traga za činjenicama, neophodna jer kao mladić nije dobro promatrao žene. Nikad ih nije svrstavao u tipove, niti katalogizirao njihove neuroze, ne bi li ih na temelju najmanjeg znaka opet prepoznao. Trenutno pohađa popravni tečaj br. 101 iz Osnova jebanja, ne bi li naučio kako se nositi s prepirkama, neobjašnjivim budalaštinama, uvredama i nerazumijevanjem, koji, po njemu, čine neizbježnu konkluziju silogizma seksa. No, on nije svjestan ozbiljnosti svoje misije: misli da je samac koji se dobro provodi.“
No, nije li ovo najblaži i najdobrohotniji opis muškarca – lovca na suknje? Ova je novela općenito takva, meka i nježna, napisana s dubokim razumijevanjem mikrodruštvenih odnosa. Svidjela mi se.
Nažalost, nemam u svom društvu osobu kojoj bih mogla pokloniti ovu knjigu, ali je itekako dobro mogu zamisliti. Radi se o tankoćutnoj ženi mlađe ili srednje životne dobi, koja rijetko zadovoljstvo pronalazi u samotnom kreativnom radu, koja ima neobičan ukus u odijevanju i nadasve neobične poglede na život. U osnovi je dobronamjerna, ali prilično introvertirana. Ako poznajete nekoga takvog, ne brinite, upravo ste uboli prekrasan božićni poklon s kojim će se darovana svakako moći poistovjetiti.