Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
ponedjeljak, 21.11.2011.
Richard Wiseman: "59 sekundi"
Ovo morate pročitati u izvorniku: „Richard Wiseman jedini je britanski profesor javnog razumijevanja psihologije i međunarodno poznat po istraživanjima neobičnih tema poput obmane, sreće, humora i paranormalnog. Često je citiran u medijima, a njegova su istraživanja dosad predstavljena u više od 150 televizijskih emisija širom svijeta. Dosad je objavio iznimno popularne naslove Faktor sreće i Quirkology.“
O čemu govori ova knjiga? Njezin je cilj prvenstveno razbiti neke mitove iz knjiga o samopomoći, od kojih su neke čak i prilično popularne i prodavane, mnogi se kunu u njih, ali nisu ni izbliza dobro istražene niti poduprte znanstvenim dokazima. Neke od metoda koje se mogu naći u knjigama o samopomoći su u najboljem slučaju neučinkovite, a u najgorem slučaju mogu biti i vrlo štetne, kaže Wiseman – dobar primjer za to bi bile afirmativne rečenice koje biste si trebali deset puta dnevno izreći u odraz u zrcalu da biste bili sretni. Popisivanje životnih ciljeva je druga takva metoda.
„Osim toga, tu je i zloglasna Studija ciljeva provedena na Yaleu. Prema tvrdnjama nekih pisaca, 1953. tim znanstvenika intervjuirao je apsolvente na Yaleu upitavši ih jesu li zapisali ciljeve koje žele ostvariti u životu. Dvadeset godina poslije navodno su pronašli istu skupinu ispitanika i utvrdili da je 3% onih koji su specificirali svoje životne ciljeve nagomilalo više bogatstva od preostalih 97% kolega zajedno. Nevjerojatna je to priča koju se često citira u knjigama i seminarima o temi samopomoći kako bi se potkrijepila moć postavljanja ciljeva. Postoji samo jedan mali problem: spomenuti eksperiment nikad se nije dogodio. Pisac Lawrence Tabak iz časopisa Fast Company pokušao je 2007. pronaći spomenutu studiju i kontaktirao s nekoliko pisaca koji su je spomenuli, s administratorom generacije iz 1953. na Yaleu te s drugim znanstvenicima koji su također pokušali utvrditi je li uistinu provedena. Kako nitko nije mogao predočiti ni mrvicu dokaza, Tabak je zaključio da je samo riječ o urbanome mitu. To znači da su je gurui samopomoći godinama sa zadovoljstvom navoditi iako nisu provjerili činjenice.“
Također, ideja knjige sastoji se i u tome da moderna psihologija također ponudi znanstveno utemeljena rješenja i spoznaje za koje vam neće trebati mjeseci ponavljanja i usvajanja da počnu funkcionirati, već ponekad manje od minute (zato se knjiga i zove „59 sekundi“). Sve iznesene tvrdnje su stoga poduprte opisima istraživanja i imenima istraživača kako ne biste ponovno pali na foru neprovjerenih tvrdnji. Za sretniji život, evo prvo nekoliko ideja iz sažetka knjige: kao prvo, izaberite zahvalno stajalište, tako ćete biti puno sretniji (recimo, ako uspijete navesti tri stvari na kojima ste zahvalni u posljednjih tjedan dana, mjesec dana ćete biti puno sretniji). Nadalje, ako želite da vam se vrati izgubljeni novčanik, na vidljivo mjesto stavite sliku nasmiješenog djeteta, jer to nalaznike više motivira da vam novčanik vrate. Nadalje, objesite zrcalo u kuhinji, jer će tako konzumacija nezdravih namirnica biti 32% manja. Kupite lončanicu za ured, imat ćete 15% više kreativnih ideja (biljke pridonose smanjenju stresa i potiču dobro raspoloženje, koje potiče kreativnost). Kod udvaranja, ako lagano dodirnete nečiju nadlakticu, za 20% si povećavate šanse kod te osobe. Nadalje, partneri koji svaki tjedan nekoliko minuta provedu zapisujući osjećaj i misli o svojoj vezi imaju 20% više šanse da ostanu zajedno. Govor tijela, unatoč uvriježenom mišljenju, ne odaje lažljivca, ali zanimljivo je da ljudi 20% manje lažu u e-mailu jer tada ostaje pisani trag. Kod djece, radije hvalite njihov trud nego njihove talente i sposobnosti, jer im to poručuje da je važan rad i suočavanje s izazovima te se na taj način djeca spremnije suočavaju s neuspjehom.
Odakle dolazi sreća, odnosno osjećaj sreće? Iz nas samih ili iz okoline. Evo odgovora (također potvrđenog istraživanjem).
„Loša je vijest da spomenuto istraživanje upozorava na to kako je otprilike 50% općeg osjećaja sreće genetski uvjetovano i stoga nepromjenjivo. Malo bolja vijest jest činjenica da je 10% uvjetovano općim uvjetima (razinom obrazovanja, prihoda, bračnim stanjem itd.) koji se teško mijenjaju. Ipak, najbolja je vijest da preostalih 40% proizlazi iz svakodnevnih oblika ponašanja i percepcije nas samih i drugih. S malo učenja upravo se to može na brzinu promijeniti, što će vam omogućiti da za nekoliko sekundi ostvarite veću sreću.“
(za sreću, naime, Wiseman preporučuje svakodnevno pisanje, što mnogi blogeri dobro znaju, vođenje savršenog dnevnika, činjenje sitnih dobrih djela i već spomenuto zahvalno stajalište).
Knjiga inače iznosi mnoge statističke podatke, od kojih neki uključuju važne spoznaje za poslovni život, poput ponašanja na razgovoru za posao, drugi govore o osobnom osjećaju sreće, ali je velik dio knjige posvećen i ljubavnom životu. Ono što ne iznenađuje, ali mene je osobno ipak pomalo razočaralo, jest da muškarci doista više vole veće grudi od manjih. Evo kako je istraživanje provedeno.
„Tijekom jednog takvog istraživanja, poslije prezentiranog u eseju Veličina ženskog poprsja i pokušaji udvaranja muškaraca, sustavno je mijenjao veličinu grudi mlade žene provjeravajući čestinu kojom su joj muškarci prilazili u noćnom klubu. Njezin zadatak (prema izvjesnošću, odabrana jer je nosila najmanju veličinu grudnjaka, odnosno veličinu 1, a studenti su je ocijenili prosječno privlačnom) bilo je sjediti u noćnom klubu jedan sat čeznutljivo gledajući prema plesnom podiju. U međuvremenu, prikriveni znanstvenik pomno je brojio muškarce koji su je pozivali na ples. Tijekom dvanaest tjedana stavljala je umetke od lateksa varirajući veličinu grudnjaka od 2 do 3. Učinak je bio nevjerojatan, ali isto tako predvidljiv. Bez umetaka, trinaest je puta bila pozvana na ples. Kad je povećala veličinu grudi na lažnu dvojku, slijedilo je devetnaest poziva, dok je lažna trojka rezultirala da zapanjujućih četrdeset četiri!“
(posljedično, zabrinula sam se, kao što bi se i svaka druga žena mogla zabrinuti, da sam u opasnosti izgubiti partnera ako naiđe žena većih grudi. Nisam baš daska, ali hej... Valjda neću.)
Neka druga istraživanja provođena su radi promatranja ponašanja u skupini. Od linčovanja do navijačkih skupina, zaključak je uvijek isti.
„Ukratko, sudjelovanje u skupini preuveličava mišljenje pojedinca budeći u njemu poticaj da donese ekstremnije odluke nego što bi to učinio nasamo. Ovisno o početnim sklonostima pojedinaca u skupini, konačna odluka može biti ili ekstremno riskantna ili ekstremno konzervativna.“
Zanimljivo je i ono što se uz malu pomoć medija dogodilo s tzv. Mozart-efektom kod djece. Naime, primijećeno je da djeca koja slušaju Mozarta kasnije mogu s većim uspjehom riješiti neke zadatke vezane uz prostornu manipulaciju geometrijskim oblicima. Taj je učinak, izričito je navedeno, privremen, i traje do između 10 do 15 minuta nakon slušanja. Međutim, evo što su napravili mediji.
„Novinari su ubrzo počeli izvještavati o otkrićima. Glazbeni kritičar New York Timesa, Alex Ross predložio je (zasigurno s ironijom) da su znanstvenici uspjeli dokazati kako je Mozart bolji skladatelj od Beethovena. Ipak, neki su ubrzo počeli pretjerivati s rezultatima izjavljujući da samo nekoliko minuta Mozarta rezultira znatnim dugoročnim povećanjem inteligencije.
Ta se ideja proširila poput šumskog požara i tijekom druge polovice 1990-ih spomenuta se priča sve više razlikovala od izvornog istraživanja. Do tog trenutka nijedno istraživanje nije provjerilo učinak Mozartove glazbe na inteligenciju djece. Ipak, ne želeći dopustiti da činjenice smanje prodaju novina, neki su novinari izvijestili kako mala djeca postaju bistrija nakon slušanja Mozarta, a ti članci nisu bili jedini primjeri površnog novinarstva. Oko 40% izvješća medija objavljenih potkraj 1990-ih spominjalo je navodnu prednost za djecu. Nastavak popularnosti onoga što se počelo nazivati Mozartovim efektom čak je utjecalo na društvenu politiku pa je tako 1998. savezna američka država Georgia poduprla distribuciju besplatnih CD-ova s klasičnom glazbom majkama s novorođenčadi, a Florida donijela zakon prema kojemu su vrtići što ih financira država svaki dan bili obvezni puštati klasičnu glazbu.“
Ta se ideja proširila poput šumskog požara i tijekom druge polovice 1990-ih spomenuta se priča sve više razlikovala od izvornog istraživanja. Do tog trenutka nijedno istraživanje nije provjerilo učinak Mozartove glazbe na inteligenciju djece. Ipak, ne želeći dopustiti da činjenice smanje prodaju novina, neki su novinari izvijestili kako mala djeca postaju bistrija nakon slušanja Mozarta, a ti članci nisu bili jedini primjeri površnog novinarstva. Oko 40% izvješća medija objavljenih potkraj 1990-ih spominjalo je navodnu prednost za djecu. Nastavak popularnosti onoga što se počelo nazivati Mozartovim efektom čak je utjecalo na društvenu politiku pa je tako 1998. savezna američka država Georgia poduprla distribuciju besplatnih CD-ova s klasičnom glazbom majkama s novorođenčadi, a Florida donijela zakon prema kojemu su vrtići što ih financira država svaki dan bili obvezni puštati klasičnu glazbu.“
I još samo jedna stvar, a onda ću vas prepustiti čitanju (ta zgodna misao prikladno ide u prilog mojoj životnoj filozofiji). Naime, svi uvijek prenaglašavaju talent: on je tako dobar u trčanju, ona tako lijepo pjeva, on se lijepo izražava, ali se uvijek uporno podcjenjuje važnost truda, rada i zalaganja, iako bi zapravo trebalo biti obrnuto.
„Sposobnost odgode trenutačne nagrade i fokusiranja na dugoročni uspjeh ima presudnu važnost u ostvarenju važnih ciljeva i ambicija. Na primjer, istraživanja pokazuju da je učenička razina samodiscipline bolji pokazatelj njihova akademskog uspjeha u budućnosti od rezultata koje postižu na testovima inteligencije. Izvan učionice, svi koji su na dijeti i uspijevaju se oduprijeti primamljivom komadu torte brzo gube na težini, studenti koji mogu izdržati muku ponavljanja postižu bolje rezultate na ispitima, a sportaši koji su pripravni provesti sate trenirajući osvajaju više medalja. Mischelovi rezultati pokazuju da se ova sposobnost formira rano u životu i ostaje nepromijenjena u odrasloj dobi.“
P.S. Ova knjiga je sjajan poklon čak i za prilično nevoljke čitatelje, izvrsna je tema za razgovor i jako sam se zabavila čitajući je. Ugodno čitanje želim!
