„Čitati Christine Angot, to je kao družiti se s prijateljicom kojoj nije dobro, kaže jedna francuska kritičarka.“
Imam jednu takvu prijateljicu. Čujemo se otprilike četiri puta godišnje, a vidimo otprilike jednom godišnje, i to uvijek kad ona ima nekakvih problema, najčešće ljubavnih. U tim situacijama, pogotovo telefonskim razgovorima, prisiljena sam neprestano i iznova, iz svakog mogućeg kuta gledišta poslušati tada aktualnu ljubavnu situaciju, a potom odgovarati na beskonačan niz pitanja iz spektra „Što ti misliš, šta to znači?“ i „Jel ti misliš da tu nečega ima?“, pa i „Šta on time misli reći?“
Christine Angot u ovoj knjizi je takva, još i gora. Čitanje ove knjige me ispunilo takvim beznađem i jadom, toliko me psihički iscijedilo da doista više nisam vidjela smisla da je nastavim čitati, jer sam mogla predvidjeti da će i nadalje tako njanjkati i tupiti o muškarcima u svom životu. Ovim se putem pozivam na činjenicu da „znate mene“, u devedeset i devet posto slučajeva ja ne odustajem od knjige ma kako loša i neizazovna bila. Ovo je onaj jedan posto iz poslovice o iznimkama koje potvrđuju pravilo.
Da bi stvar bila žalosnija, počelo je tako obećavajuće! Slavna spisateljica, pišući o sebi, piše i o svom proslavljenom romanu „Incest“ u kojem tematizira zabranjenu vezu s vlastitim ocem i emocionalnom traumom kojoj joj je općenito druženje s njim prouzrokovalo. Na početku, ona govori o tom slučajnom susretu, o rendez-vousu s jednim starijim bankarom, koji je naoko zamjenjuje s nekom drugom suputnicom u zrakoplovu na liniji Milano-Pariz. Na početku ona opisuje kako se hladi prema njemu, kako je on zapravo gad i kako joj se ne sviđa. Kako je opsjeda i kako mu se ona otima.
A onda spisateljica/glumica upoznaje Erica i sve pada u vodu. Sve se pretvara u njanjkanje o tome što je on rekao, pa što je ona rekla, pa kako se nje dojmilo to što je on rekao, pa kako se njega dojmilo to što se ona držala hladnom, pa kako su se oni vidjeli, pa kako su se mimoišli, pa što to znači, pa ona nije mogla spavati cijelu noć... kao da svoju prijateljicu slušam!
Dopuštam, doduše, da na svijetu ima osoba koje su suosjećajnije od mene (već mi je rečeno i od najbližih osoba da nisam među najosjećajnijim ženama svijeta i da mi brzo popusti zanimanje), osoba koje najviše na svijetu vole slušati o tuđim problemima jer znaju da drugima to pomaže da ih riješe. Takvima bi ova knjiga mogla biti po volji, jer ćete sigurno suosjećati s autoricom čitajući knjigu do kraja.
Ja mogu reći što se dogodilo s mojom prijateljicom - nije zapravo tragedija to što je od blistave studentice na trećoj godini postala ispodprosječna i što još nije završila fakultet, ima fore barem do tridesete da to učini u pristojno vrijeme za hrvatske prilike; veća je tragedija u tome što unatoč upornim i beskonačnim savjetima nas nekoliko drugih prijateljica, ona i dalje radi po svome, ne uspijeva zadržati hlače gore/suknju dolje (nije ni to najveća tragedija, tko se zna vladati na takav način) pred upornim nastojanjima kojekakvih matorih bitangi koje bih ja morala godinama svijećom tražiti, a njoj se bacaju pod noge. Najveća tragedija je u tome što sam se obeshrabrila u slušanju i davanju savjeta. I što sam od tog i takvog prijateljstva u kojem neprestano moram nešto davati, a nikad ne primam, polako digla ruke.
Post je objavljen 11.11.2011. u 17:40 sati.