Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
ponedjeljak, 07.11.2011.
Dougie Brimson: "Huliganski pohod"
Već dugo nisam čitala knjigu u izdanju Celebera, i bila je ovo ugodna promjena. Moram reći da sam od mnogih knjiga koje je Dougie Brimson napisao o nogometnom huliganizmu, ova bila pogrešan izbor za mene, jer se prvenstveno obraća čitateljima iz SAD-a, koji se i sami porastom popularnosti europskog nogometa u toj zemlji mogu susresti s istim društvenim problemom. Možda bih bolje učinila da sam pročitala „Tajne nogometnog huliganizma“ ili „Nogometno nasilje u Europi“. No, što je, tu je – i iz ove knjige ćemo izvući valjane zaključke, bez brige.
Autor je prvenstveno htio odgovoriti na pitanje tko su huligani.
„Oni koji o huliganizmu ne znaju ništa ili znaju vrlo malo, poput većine političara i novinara, žele vjerovati da su svi upleteni u kulturu nogometnog nasilja tupe, primitivne budale koje, ukoliko nisu proizvod nesređenog doma, sigurno nastaju nestabilnim odgojem.
Istina je ponešto drukčija. Tijekom godina susretao sam se sa stotinama ljudi povezanih s huliganizmom, a uz malobrojne iznimke, to su pristojni, prijateljski nastrojeni i prije svega normalni dečki. Tu je činjenicu teško probaviti uzme li se u obzir da svi oni sudjeluju u nečemu što je naposljetku nasilna i organizirana kriminalna djelatnost, no usprkos tome navedena činjenica još uvijek stoji.
Štoviše, redovito me iznenađuje koliko različitih vrsta ljudi upoznajem u kontekstu huliganizma: liječnike, odvjetnike, bankare, tvorničke radnike, novinare, policajce, vatrogasce, glumce, direktore, taksiste i mnoge druge.“
Istina je ponešto drukčija. Tijekom godina susretao sam se sa stotinama ljudi povezanih s huliganizmom, a uz malobrojne iznimke, to su pristojni, prijateljski nastrojeni i prije svega normalni dečki. Tu je činjenicu teško probaviti uzme li se u obzir da svi oni sudjeluju u nečemu što je naposljetku nasilna i organizirana kriminalna djelatnost, no usprkos tome navedena činjenica još uvijek stoji.
Štoviše, redovito me iznenađuje koliko različitih vrsta ljudi upoznajem u kontekstu huliganizma: liječnike, odvjetnike, bankare, tvorničke radnike, novinare, policajce, vatrogasce, glumce, direktore, taksiste i mnoge druge.“
(Istina, i moj prvi zaključak bi bio da se nogometnim huliganizmom bave niškoristi i propalice, ali bih si i sama morala skočiti u usta jer se sjećam jednog kohortaša koji je bio specijalni policajac, a u slobodno vrijeme je razbijao glave na nogometnim utakmicama).
Drugo je pitanje – zašto oni to čine.
„Svatko tko je iskusio taj osjećaj zna da uopće nije važno u kojem je obliku dobio tu prvu dozu. Jednom kad vas uhvati, gotovo je. Taj nalet adrenalina postane neophodan i poslije je vrlo teško izvući se. U svom sam se životu borio u dva rata, upravljao lovačkim zrakoplovima, natjecao se u utrkama automobila i motocikala te radi mnoge druge izvanredne stvari, ali sudjelovanje u nogometnom nasilju bez ikakve je sumnje najuzbudljivija i najprivlačnija stvar koju sam ikad iskusio. Bilo kome tko nije dio tog svijeta ta će izjava zvučati zapanjujuće, no svejedno ostaje istinita.“
(Ja sam jedna od tih koju cijela njegova tirada pomalo podsjeća na „Fight Club“ i činjenicu da se muškarci koji gube svoju tradicionalnu ulogu, na neki način i na nekom mjestu moraju ispuhati.)
Kao vatreni navijač Watforda, autor strastveno mrzi suparnički klub Luton Town. Evo zorne ilustracije:
„Mene takvo ponašanje obuzima kao i bilo koga drugog. Mrzim Luton Town cijeli svoj život, a to se osjeti gotovo u svemu što činim. U djetinjstvu sam zabranio upotrebu narančaste boje u svojoj kući jer je to njihova boja. Imam dvije kćeri i rekao sam im da ukoliko se ikad usude dovesti kući Navijača Lutona, taj će čekati pred kućom dok im spremim torbe za odlazak. Sasvim razumljivo, moj sin kao navijač Watforda nikad ne bi imao djevojku iz Lutona.“
Autor za neupućene američke čitatelje iznosi čitavu povijest britanskog huliganizma koja je vjerojatno najpoznatija, iako su im se približili Talijani, a i mi pišemo vlastitu huligansku povijest.
„Huliganizam je novo dno dotaknuo 24. kolovoza 1973. godine kad je zabilježena prva smrt izravno povezana s nogometom. Bolton je putovao u obalni grad Blackpool i očekivala se redovna ligaška utakmica. No, kako su navijači Blackpoola prethodne sezone zauzeli Boltonovu tribinu, u zraku se osjećao miris osvete.
Iako su navijači prije ulaska na stadion pretraženi kako bi se spriječio unos oružja te usprkos svim nastojanjima da ih se razdvoji na tribinama i ispod njih, odnosno oko sanitarnih prostorija i štandova s hranom i pićem, pronašli su način za druženje. Neizbježan se sukob zbio na poluvremenu, a netko je usred meteža iz korica izvukao 20-centimetarski nož. Kevin Olsson bio je navijač Blackpoola, napunio je tek sedamnaest godina i proboden je kroz srce. Osoba koja je mahala nožem imala je samo četrnaest godina.“
Iako su navijači prije ulaska na stadion pretraženi kako bi se spriječio unos oružja te usprkos svim nastojanjima da ih se razdvoji na tribinama i ispod njih, odnosno oko sanitarnih prostorija i štandova s hranom i pićem, pronašli su način za druženje. Neizbježan se sukob zbio na poluvremenu, a netko je usred meteža iz korica izvukao 20-centimetarski nož. Kevin Olsson bio je navijač Blackpoola, napunio je tek sedamnaest godina i proboden je kroz srce. Osoba koja je mahala nožem imala je samo četrnaest godina.“
Ja sam čitavo vrijeme tijekom čitanja ove knjige očekivala neka rješenja, ali tek se na posljednjoj stranici autor udostojio reći i koju riječ o tome, nažalost, ne konkretnije od ovoga:
„Uz pomoć i podršku klubova, postojeće će navijačke skupine nastaviti razvijati pozitivnu navijačku kulturu, koja ne samo da će obogatiti nogomet, nego će postati nešto zbog čega će drugi navijači i sponzori vapiti za sudjelovanjem. Što je najvažnije – a to je dokazao primjer engleske nogometne reprezentacije – najbolja obrana protiv huliganizma je imati većinu pravih, poštenih navijača. Oni moraju aktivno sudjelovati u provođenju reda i mira. Temelj svega je osnovni pritisak vršnjaka. Ako potencijalno problematični gledatelj povuče određeni potez, a svi ostali krivcu kažu da se ponaša kako treba ili da jednostavno odjebe, problemi će polako početi nestajati.“
OK, rekli smo o knjizi, a sad recimo malo i o tome što ja mislim o svemu. Autor nije dovoljno osudio huligane, već ih je mjestimično u knjizi i branio (nisu krivi navijači, već je kriva policija koja je malo prerevno obavljala svoj posao pa ih je razdražila; ili: nisu krivi navijači, već FIFA koja je kaznila klub; nisu krivi britanski, već talijanski navijači, ali njih nitko ne dira jer su pod posebnom zaštitom FIFA-e i slično). Sve donesene mjere su išle u tom smjeru da se zaštite navijači da se ne poubijaju međusobno: policijska pratnja autobusa, kavezi za navijače, oduzimanje putovnica i zatvaranje prije utakmica visokog rizika... Međutim, u svemu tome nije zaštićena poštena većina, čija je imovina stradala (kako su mi radni kolege u većini muškog spola, imam se priliku naslušati kojekakvih gluposti, između ostalog i to da se ja nemam zašto voziti u blizini stadiona uoči nogometne utakmice i da bi bila isključivo moja krivnja da mi se dogodi materijalna šteta na automobilu. Ta mi je izjava bila crvena marama zbog koje sam još nabrušena na nogometne navijače) ili kojima je ugroženo tjelesno zdravlje. Nije pošteđen niti jedan porezni obveznik koji mora snositi štetu na javnom prometalu, na izlozima trgovina i slično.
Ja sam protiv nogometa i protiv budala koji tvrde da je nogomet stvar domoljublja.
