Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
utorak, 13.09.2011.
Skupina autorica: "Samo svoja"
(preporučena muzika uz ovaj post: Beth Rowley – „Nobody's Fault But Mine“)
Zbirka kratkih priča pod zajedničkim naslovom „Samo svoja“ okupila je jedanaest autorica u deset priča (autorice su, redom: Maria de los Santos, Imogen Edwards-Jones, Elizabeth Buchan, Emma McLaughlin i Nicola Krauss, Meg Cabot, Emily Giffin, Lionel Shriver, Lauren Weisberger, Lisa Tucker i Curtis Sittenfeld, a većinu njih ne trebam vam posebno predstavljati, pretpostavljam), koje govore o ženama koje su izabrale krive muškarce pa su shvatile da su pogriješile, ili su izabrale prave muškarce, prezrele ih i pokajale se, ili o ženama koje su se bojale postati majke – generalno, o ženama. Knjiga nije nova, Algoritam ju je objavio 2007. godine, a kupnjom te knjige darovali ste 10 kuna Autonomnoj ženskoj kući Zagreb.
Priča Marie de los Santos mi se možda i najviše svidjela, jer govori o ženama u situaciji u kojoj sam ja: žene koje imaju stalnog partnera s kojim se vide zauvijek, ali ne žele narušiti status quo u kojem oboje uživaju stvaranjem potomstva. Postoji nekoliko razloga o koji se meni vrte po glavi kad razmišljam zašto ne želim imati djecu (ironično, kao što navodi i autorica priče „Budna kao sova“, prvi horor nisu debljina i strije; navikla sam se na svoj izgled, ali ne mogu reći da svijet mode i ljepote nešto gubi mojom eventualnom trudnoćom). Ja uvijek razmišljam o tome kako se grozim promjene životnog stila iz ovog „normalnog“ u onaj mladog bračnog para koji gura kolica po šoping-centru dok se djeca igraju na umjetnoj travi i penjalicama:
Konačno, autorici se prosvijetlilo u razgovoru s kolegicom koja je kao i ona nekoć zazirala od braka – niti brak, niti djeca, shvatila je, ne znače lišenje slobode:
Draga mi je i zajednička priča Emme McLaughlin i Nicole Krauss pod naslovom „Pepeljugina brazilska depilacija“ koja govori o djevojci koja pod hitno mora stvoriti vrijeme, volju i način da ode na tulum na kojem bi se možda, možda mogao pojaviti On (koji, naravno, o njoj ne misli kao o Njoj). Što sve žene rade da bi se svidjele muškarcima u posljednjih je petnaestak godina doista zagazilo u grozno, farsično i ponegdje groteskno.
(u pravu ste, u ovom citatu mi se najviše sviđa riječ „bezbrčje“).
Zainteresirala sam se i za priču autorice Lionel Shriver pod naslovom „Od sada bez djece“. Radi se zapravo o svojevrsnoj autobiografskoj ispovijedi autorice koja je i inače aktivistica za kontrolu populacije, a i u vlastitom životu je izabrala ne imati djece. U tom članku/ ispovijedi autorica nudi svojevrsnu izliku/izgovor za to (od kojih je vjerojatno najmanje važan taj što je relativno kasno odlučila stupiti u prvi brak, iako je, dakako, i ranije imala partnera - trenutno je u braku s jazz-bubnjarom Jeffom Williamsom).
Činjenicu da je netko odlučio živjeti bez djece, okolina još uvijek podozrivo i sumnjičavo promatra, iako mnogi slavni ljudi danas javno proklamiraju takav životni izbor. Moram priznati da se i ja malo nelagodno osjećam glede takvog priznanja koje pročitam (no kako sam tolerantna, priznajem svakome pravo da sam izabire kako će živjeti).
U svakom slučaju, ovu sam knjigu čitala razmišljajući manje o muškarcima i kako ih uhvatiti te oboriti s nogu, a više o tome zašto, kako i čemu produžiti vrstu. Možda će vama nešto drugo uhvatiti oko; ova je knjiga, zbog niza različitih autorica, stilski i tematski neujednačena, ali zbog toga i pristupačna raznolikoj čitateljskoj publici.
