Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
petak, 11.02.2011.
Kao dvodijelni bade-kostim
Tako sam ovo zamislila kao dvodijelni post, i to većinom kao reagiranja na ono što sam pročitala putem mailova koje primam. Prvi (gornji dio bade-kostima) je novi tekst blogera Željka Obrenovića o Robertu Bolanu i njegovoj knjizi "2666". Izvrstan tekst - kao prvo, konstatira da pisci nisu zvijezde, ili ako čak i jesu (na pamet mi padaju J. K. Rowling ili Dan Brown u današnje vrijeme), njihova se slava ne manifestira na način da moraju svoju intimu skrivati iza tamnih naočala ili prerušeni u nekog anonimca kao što to često moraju poznati glumci ili pjevači. (je li to baš uvijek tako - valja pogledati i drugu stranu medalje: postoji čitav niz instrukcija oko toga kako se ponašati kad upoznajete svog omiljenog slavnog pisca, recimo na ovoj stranici). Svakako se slažem da fanovi više lude za knjigama svojih omiljenih pisaca nego za njima samima, no vjerujem da ima i suprotnih primjera.
Nadalje, tekst konstatira kako s druge strane postoji nekoliko pisaca oko čijih se privatnih persona razvila prava fama jer su se odbijali pojavljivati u javnosti, pa oko nekih od njih (poput Thomasa Pynchona, recimo) postoji ozbiljna dvojba postoje li uopće ili se radi o pseudonimu nekog drugog pisca. I to je zanimljiva pojava - činjenica da fanovi ne mogu ignorirati postojanje privatne, intimne osobe pisca i da ponekad žele znati kakve gaće njihovi najdraži pisci nose, koja im je omiljena boja i s kim su se prvi put poljubili (moje se zanimanje, kako sam ja puritanka i u vlastitim mislima, zadržava na tome da volim znati na koji način moji omiljeni pisci pišu - gdje sjede, za čime rade, kako im pisanje ide... Što opet ne znači da ne bih išla na kavu s Antom Tomićem, recimo - očekujući da je čovjek onoliko duhovit koliko su mu i tekstovi, iako sam gledala preko nekoliko televizijskih intervjua s njime u kojima se otkrio kao stidljiv, povučen čovjek koji rijetko izrekne neumjesnu šalu.)
I inače, što nas tjera da se upoznajemo s piscima čije knjige volimo čitati? Što nas tjera da razmišljamo o tome kakvi su privatno? Jesmo li pobrkali uvjerljivost s iskrenošću? Imamo li dojam da je netko sasvim ogolio svoju dušu, svoju emocionalnu floru i faunu pred nama pa ga stoga želimo pogledati u oči, ne bismo li se do kraja uvjerili? (ja vam ostavljam pitanja, ne i odgovore - život je sve samo ne jednostavan).
Roberto Bolano: 2666
Drugo sam pitanje (donji dio našeg današnjeg bade-kostima) također primila od prijatelja putem maila: jeste li čitali Zagorkinu "Kneginju iz Petrinjske ulice"? Priča vezana uz to pitanje ne može proći bez dviju mojih prijateljica (od kojih jednu moram nazvati najboljom jer definitivno bolju od nje nemam), pa shvatite ovo kao nešto osobniju ispovijed. U posljednje dvije godine imala sam velikih problema odupirati se čitanju Marije Jurić Zagorke jer su dotične gospodične velike ljubiteljice njezinog lika i djela. Razmjenjivali su se svesci "Gordane" i "Jadranke", njuškalo po antikvarijatima i buvljacima u potrazi za tiskanim izdanjima i uvezanim novinskim romanima u nastavcima ove autorice, pa se čak i jedan uvezani komplet romana "Nevina u ludnici" autobusom dovezao iz susjedne nam države uz velike peripetije i dikenskovski razmjer očekivanja. "Tajna Krvavog mosta" i "Grička vještica" za njih su tek osnovna literatura ako se planirate upuštati u površnu raspravu, ali bez čitanja "Plamenih inkvizitora" nemojte ni pomišljati ni na što ozbiljnije. Pa je ovo pitanje: jeste li čitali "Kneginju iz Petrinjske ulice" upućeno i svima vama kao hommage dvjema ženskim osobama koje su najveći Zagorkini fanovi koje poznajem.
