Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
srijeda, 02.02.2011.
Tama Janowitz: "Stanovite godine"
Isprva sam mislila: dobro, kakva je ovo knjiga? Što je bilo Jesenskom i Turku (izdavaču o kojem inače imam dobro mišljenje) da objavi knjigu o seks-i-grad-curi-prije-Seksa-i-grada? Naša Florence Collins je djevojka koja vene za životom na visokoj nozi: došla je do trideset i dvije godine, a još se nije bogato udala te intenzivno traga za čovjekom koji će joj kupiti sve što može zamisliti. Bljak. (Tama Janowitz čak to nije umotala ni u slatkasti omot kakav ima "Seks i grad" - te cure tamo zapravo ne tragaju za lovom, već za Ljubavlju. Kao. Florence Collins niti ne skriva da će se udati za prvog koji naiđe, a da joj se baš ne gadi, pod uvjetom da mu je novčarka deblja od... telefonskog imenika, recimo.)
Ali onda mi je postalo jasno o kojem se vremenu radi: o 1999. godini, kad se o sponzorušama još nije toliko puno pisalo; i da to ustvari i jest Seks i grad prije Seksa i grada. Autorica stoga piše kroniku tadašnjeg suvremenog života u najvećem od svih gradova - tu su droga, alkohol, dijamanti, skupe kuće, beskrupulozni muškarci i jeftine žene. Florence razmišlja na sljedeći način: ulažem u sebe ako ulažem u svoj izgled. Svo je obiteljsko nasljedstvo potrošila na odjeću, kozmetičke tretmane i izlaske u društvo. Njezin je posao u trećerazrednoj aukcijskoj kući nimalo ne ispunjava i ona ubrzano pada u dugove, jedinim izlazom smatrajući bogatu udaju i/ili kriminalne radnje.
Još uvijek sebe smatra dobrom osobom (koja u trenutcima malo posrne, ruku na srce, ali tko je bezgrješan tom društvu?), što mi se čini vrlo zanimljivim, pogotovo u svjetlu posla koji trenutno radim, a koji se tiče brojnih sitnijih i krupnijih kriminalaca. Pa se tako pitam koja je zapravo (kriminalna, rekli bi u mojoj struci) količina koja je potrebna da bi čovjek rekao - e ja sad više definitivno nisam dobra osoba. Ja ozbiljno falšam na svim životnim poljima. Pa i dalje - ljudi se smatraju dobrim osobama iako svjesno ne pridonose uzdržavanju za svoju djecu "da kurva to ne bi potrošila", ne shvaćajući da time zapravo svjesno puštaju svoju djecu da umru od gladi - jer glavno da kurva to ne potroši, zar ne? Klinci izlaze van, opijaju se, kradu po dućanima i provaljuju u kioske, pravdajući se time da ih roditelji ne razumiju - oni se također smatraju dobrim ljudima.
Ja sebe smatram dobrom osobom (jer, na dva pitanja je vrlo teško odgovoriti: jeste li vi dobra osoba? i jeste li sretni? A radi se zapravo o dva sasvim obična, kratka pitanja koja nije teško shvatiti i na koja bi odgovor čovjek trebao iznaći u sekundi), a možda je to glupo od mene. Možda ima ljudi koji smatraju da sam im nanijela zlo ili da sam se loše ponijela prema njima. Međutim, glavni smjerokaz, s obzirom na moju struku je da sam se uvijek držala s prave strane zakona, ako već ne i ništa više. Vjerujte, ponekad je i samo to dovoljno.
(ovo razmišljanje itekako ima veze s knjigom, ali to nećete znati dok je ne pročitate. I, je li se Florence Collins također uvijek držala prave strane zakona?)
