Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
utorak, 30.11.2010.
Curtis Sittenfeld: "Muškarac iz snova"
Recite mi, što pomislite kad pročitate naslov poput ovog? Kladim se da ste nasjeli na isti način kao i ja: pomislite da je to neki lagani ljubić, chick-lit, što li, malo se iznenadite kad shvatite da je tu knjigu napisao muškarac i padnete u nesvijest kad na kraju knjige ustanovite da Curtis, naime, može biti i žensko ime (tj. barem je u ovom slučaju žensko ime). Ako biste razmišljali na isti način kao i ja, čestitam – bili biste u krivu koliko god se to može biti.
Glavnu junakinju, Hannah Gavener pratimo od ljeta 1991. godine kad su se u njezinoj 14. godini svi tabloidi raspisali o vjenčanju Julie Roberts i Kiefera Sutherlanda. Hannah se nalazi kod svoje tete Elizabeth (kod koje je završila nakon razvoda svojih roditelja zbog nasilnosti i osobenjaštva svog oca) i njezinog supruga Darracha.
Hannah. Ona vam nije nikakav tipični lik iz ljubića – nije niti prelijepa djevojčica koja je odrastanjem postajala sve ljepša i ljepša (i svi su se muškarci lijepili na nju), niti je ružno pače koje je izraslo u ljepoticu pa se ne može pronaći u toj ulozi. Ona je jednostavno žena koja u tri ili četiri velike epizode u svom životu ne može naći pravu ljubav. Neki od muškaraca koji je opsjedaju su pak tipični primjerci muškog roda kakvi se mogu naći u ljubavnim romanima: Mike je Otirač, lik koji je doista najbolji za našu junakinju, u svakom pogledu joj odgovara, ali ona se nikako ne može istinski zaljubiti u njega. Oliver je Šarmantni Švaler – tip koji se ogleda za suknjama gdje god pođe i vjerojatno nikad neće odustati od toga. Konačno, Henry je Nedohvatljivi, prijatelj koji se uvijek doima kao da želi više, ali kad ga stisnete, tvrdi da ne želi upropastiti prijateljstvo (iza njegove fasade najčešće je kukavičluk i želja da ga se bezuvjetno obožava).
Drage dame, vjerojatno ste i same tijekom svog života upoznale barem jednu od navedenih vrsta muškaraca – moja sućut.
Isto tako, ovo je i priča o odrastanju: svi imamo svoje roditelje, a neki su roditelji gori od drugih. Kod roditelja nasilnika to je osobito istinito. Međutim, djeca nasilnika, ako imaju sreće, trenutkom konačnog odrastanja će smatrati trenutak u kojemu su se prestali bojati nasilnog roditelja, trenutak u kojem se taj roditelj sveo na normalnu mjeru – na jadnog čovjeka koji u konačnici uvijek ostaje sam jer uspijeva otjerati sve oko sebe.
Konačno, vječno pitanje koje si svi postavljaju jest i – treba li se zadovoljiti suživotom s nekim za koga znate da vam nije srodna duša ili treba nastaviti tražiti bez obzira što znate da potraga možda neće biti uspješna?
