Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
srijeda, 06.10.2010.
Velimir Srića: "Inventivni menadžer u 100 lekcija" II.
Danas nastavljam s lekcijama o tome kako postati inventivni “imidž i hit” menadžer kakav ste oduvijek sanjali postati, a sve to iz pera prof. dr. sc. Velimira Sriće, bivšeg ministra obrazovanja, znanosti i sporta i političkog dužnosnika, a danas voditelja Poslovne škole Dupin.
Njegova je preporuka da se ne udavite poslom (kod nekog blogera sam pročitala da nas u svakom danu bombardira preko 10 milijuna osjetilnih dojmova. Inventivni menadžer mora moći isključiti sve osim doista bitnih.), u čemu mnogo ljudi griješi. Treba raditi manje, a misliti više (odnosno: treba raditi pametnije, a ne uludo rasipati energiju).
“Osoba s malim brojem jasnih ciljeva koji je potpuno zaokupljaju i koje svakodnevno ostvaruje, pobijedit će one koji rasipaju snagu na mnoge ciljeve od kojih nijedan neće uspjeti kvalitetno realizirati.”
O bitnom i nebitnom valja reći sljedeće (osim da ih treba znati razlučivati):
“Može se reći na temelju iskustva da 90% poslova koje neki menadžer mora obaviti ima 10% važnosti, dok preostalih 10% poslova ima čak 90% važnosti. Zato mudri menadžeri brzo nauče da ne vrijedi trošiti energiju na nevažne stvari, iako je njih relativno mnogo, već se valja usmjeriti na manji broj bitnih problema.”
Da bi bio uspješan, menadžer mora biti uporan i strpljiv. Međutim, upornost bez pameti ne znači puno, kako ćemo saznati iz sljedećeg citata:
“Naime, glupe će osobe stalno raditi pogrešne stvari, a kako su ujedno marljive, imat će pritom beskrajnu radnu energiju, upornost i borbenost, pa će tih pogrešnih stvari biti jako puno. Zato izbjegavajte takve osobe, one će vam najviše zagorčati život.”
Naravno, da biste uspjeli, morate imati snažnu volju za učenjem , i ne smije vam biti teško priznati kolika ste zapravo neznalica (kod nas to nije uobičajeno i imam bezbroj primjera u kojima se studenti stide postaviti pitanje profesoru ili tražiti pojašnjenje). Ne znam zašto je tome tako, i zašto ljudi jedva čekaju da završe školu pa da više nikad ne moraju učiti (učenje je, kako sam ja saznala, puno zabavnije od rada i kad bih bila plaćena da svaki dan ponešto novo naučim, ja bih to jako voljela).
“Bojim se da je to prvi i zadnji put u njihovu životu da rečenicu “ja ne znam” izgovaraju s ponosom. U našoj kulturi, ta je rečenica prljava i treba je izbjegavati. Umjesto toga pravimo se kao da sve znamo, postavljamo se nadmoćno i kad nemamo za to razloga, nespremni smo za stalnu znatiželju, otvorenost prema znanju i potrebu da permanentno i kontinuirano učimo.
Naim, process učenja nema za cilj samo naučiti, već vječno istraživati novo i nepoznato. Moramo biti skromno prema onome što znamo, a znatiželjni i otvoreni prema onome što još ne znamo.”
Naim, process učenja nema za cilj samo naučiti, već vječno istraživati novo i nepoznato. Moramo biti skromno prema onome što znamo, a znatiželjni i otvoreni prema onome što još ne znamo.”
Zabavna mi je bila i podjela tipova ljudi u organizacijama prema njihovoj motivaciji na psihološki tip (pokretan emocionalnim potrebana i težnjom da ukloni osjećaj nesigurnosti), racionalni tip (gleda samo vlastiti interes) i administrativni tip (svoje privatne ciljeve podređuje pravilima organizacije u kojoj radi). Inventivni menadžer znat će dobro procijeniti svoje podređene i motivirat će ih upravo onom nagradom koja njima najviše znači. Evo još jedne upute za inventivnog menadžera:
“Cijeni inicijativu! Stvori okruženje u kojem najbolji, najpametniji i najsposobniji mogu dati sve od sebe! Prepoznaj ih, daj im prostora za što brže napredovanje!”
Također, ja kao i Velimir Srića držim da se jedino ispravno ponašanje u konačnici isplati. Jedino na pošten način čovjeku se neće dogoditi loša karma (“sve se vraća, sve se plaća” počelo je navirati na sve strane i u našim političkim vodama, svako malo pukne neka javna i sramotna afera)
“U našem okruženju etične pojedince često ismijavaju, nazivaju ih budalama i “dobričinama” ili ih smatraju naivčinama. Istina, “dobričine” katkad zadnji stižu na cilj, ali oni obično trče u sasvim drugoj utrci.
A na dugi rok u toj svojoj utrci sigurno pobjeđuju.”
A na dugi rok u toj svojoj utrci sigurno pobjeđuju.”
Inače, “inventivni menadžer” plod je novih teorija o menadžmentu, koji se više oslanja na “soft” problematiku poslovanja – produktivnost ljudskog potencijala ovisno o međuljudskim odnosima u organizaciji, “organizacije koje uče”, poslovnu emocionalnu inteligenciju i drugo. Evo nešto i o poslovnom povjerenju:
“Poslovno povjerenje počiva na iskrenosti, otvorenosti, prijateljstvu i uzajamnom interesu. Poslovati se vjerojatno može i bez razvijanja dugotrajnog povjerenja između partnera, ali dobri poslovni projekti koji počivaju na novim idejama, ne mogu se zamisliti i realizirati bez emotivnog angažmana. Naime, dok je rutinske pristupe problemima i tradicionalna rješenja lako gurati i braniti, inventivni prijedlozi redovito nailaze na neprijateljsko okruženje. Zato je borba za njihovu implementaciju dugotrajna, naporna i često puna frustracija, razočaranja ili dvojbi. Bez odlučnosti, uzajamnog povjerenja i vjere u smisao zajedničke borbe, šansa da neka ideja uspije neće biti velika.”
Ono što vam ja govorim, da nije da mi u Hrvatskoj imamo nekoliko trulih jabuka, nekoliko velikih kriminalaca među mahom poštenim narodom, već da je svatko od nas “poštenih” ćipnuo malo kolača, potvrđuje se i u ovoj statistici iz Amerike:
“Godišnje procjene štete koju gospodarstvo SAD ima od krađa, pljački i prijevara penju se na 80 milijardi dolara. Radi se o novčanom izrazu svega što su zaposleni otuđili svojim poduzećima, kroz krađu sirovina, proizvoda, materijala, novca te putem raznih utaja i pronevjera.”
Koliko god mi frustrirani blogeri trubili o tome kako nema veze kakav ti je stav prema svijetu, ipak je negativno razmišljanje smrt za svaki trud i napor:
“Negativna emocija je golemi izvor gubitka energije svakog poduzeća, radne skupine ili tima. Ona je zarazna i rađa osvetoljubivost, smanjuje naš osjećaj samopoštovanja i prlja međuljudske odnose. Tako iskvareno radno okruženje predstavlja stalni izvor gubitka energije, volje i motivacije za rad. U uvjetima dominacije negativne emocije na poslu osjećamo se kao da nas je netko prikopčao na trošilo i prazni nam baterije.”
Zašto su danas djeca takva kakva jesu? (ništa im se ne da, oko ničega se ne žele potruditi, tupavi su, ravnodušni i bezvoljni)
“Često će se roditelji žaliti: Sve sam dao svojem djetetu i ulagao u njega. Kupovao sam mu najbolje igračke, računalo, auto, odjeću po zadnjoj modi, knjige… Što god je poželio to bi dobio, čak iznad mojih mogućnosti. A pretvorio se u osobu kojoj se ništa ne da raditi, ni za što nema volje niti ambicija, ni oko čega se ne trudi. Kako se to moglo dogoditi?
Odgovor je lako pročitati iz motivacijskog ciklusa. Osoba čije se svako nezadovoljstvo lako i brzo ukloni bez njezina truda ili akcije, uskoro se navikne dobivati sve što poželi i više je ništa ne može motivirati.”
Odgovor je lako pročitati iz motivacijskog ciklusa. Osoba čije se svako nezadovoljstvo lako i brzo ukloni bez njezina truda ili akcije, uskoro se navikne dobivati sve što poželi i više je ništa ne može motivirati.”
Jedan slučaj s kakvim sam i sama imala problem, glede procjene sposobnosti od strane nadređenih (kad sam pročitala ovo, osjetila sam se nekako lakše, jer sam dobila dojam da ne umišljam samo svoje navodne sposobnosti).
“Pokazalo se da je na natječaju izabrao talentiranog mladića čije su sposobnosti evidentno bile velike, ali ga je smjestio na samo dno svoje organizacijske “piramide”, bez ikakvog važnog zadatka, izazova ili odgovornosti. Tamo se momak osjećao potpuno neiskorišten, nije primjenjivao svoje poznavanje računala, svoja dva strana jezika, svoje komunikacijske i organizatorske sposobnosti, već je provodio dane raznoseći novine po poduzeću i gledajući kako manje sposobni od njega imaju odgovornost i (loše) rade ono što bi on mogao obaviti puno bolje, kad bi mu se dopustila ikakva inicijativa.”
Što nas priječi u ostvarivanju svojih kreativnih potencijala? Velimir Srića kaže da su to odbojnost prema tuđim idejama (koju gaje sugovornici), strah od pogrešaka, birokracija, ograničeni resursi i preuska specijalizacija (fah-idiotizam).
Za kraj ove tirade u kojoj ću vas pozvati da se svi, osim ukoliko niste specijalisti poput liječnika, odvjetnika ili arhitekta, bacite u poduzetničke vode i učinite Hrvatsku poprištem dobre poslovne prakse, citirat ću vam staru irsku molitvu koja kaže da za sve treba vremena, pa i za to da Hrvatska postane lijepo mjesto za život.
“Uzmi si vremena da radiš, to je cijena uspjeha.
Uzmi si vremena da razmišljaš, to je izvor snage.
Uzmi si vremena da se igraš, to je tajna vječne mladosti.
Uzmi si vremena da čitaš, to je temelj mudrosti.
Uzmi si vremena da budeš ljubazan, to je put ka sreći.
Uzmi si vremena da ljubiš i da budeš ljubljen, to je povlastica bogova.
Uzmi si vremena da se smiješ, to je glazba duše.”
Uzmi si vremena da razmišljaš, to je izvor snage.
Uzmi si vremena da se igraš, to je tajna vječne mladosti.
Uzmi si vremena da čitaš, to je temelj mudrosti.
Uzmi si vremena da budeš ljubazan, to je put ka sreći.
Uzmi si vremena da ljubiš i da budeš ljubljen, to je povlastica bogova.
Uzmi si vremena da se smiješ, to je glazba duše.”
