Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
srijeda, 15.09.2010.
Kratko i slatko
Nažalost, već danima sam u utrci s vremenom – ova godina je ispala hektičnija nego što sam se nadala. Zato sam vas već u nekoliko navrata počastila linkovima na druge blogove koji se bave knjigama, neki to čine češće i bolje nego ja u posljednje vrijeme, nažalost (:posipasepepelompoglavi:). Tako će biti i danas jer se ja u trenutku dok ovo čitate nalazim na službenom putu i vraćam se tek krajem tjedna.
Kao prvo, kolegica i blogerica Libertybell čitala je knjigu o kojoj sam i ja pisala prije nekoliko mjeseci i to za Rozukozu, a spomenula sam taj tekst i ovdje Radi se o «Uvodu u fiziku katastrofe» Marishe Pessl. Nakon što smo temeljito raspravili o knjizi, postavilo se pitanje jesu li citati koje ona navodi u tekstu pravi (pa ih mi niti upornim guglanjem ne možemo naći) ili ih je izmislila. Ispalo je da je većinu ipak izmislila, što je meni bilo mini-razočaranje s obzirom da sam baš željela da postoji tinejdžerica koja je tako načitana i geeky-cool.
Na linku dolje i Libertybell je iznijela jedan od takvih citata imaginarnog autora i njegove imaginarne knjige.
Amor vincit omnia
OVDJE možete pročitati moj zapis o "Uvodu u fiziku katastrofe" na Rozojkozi.
Kod Heideggera se nastavlja restituiranje prostitucije u Hrvata, što mene osobito veseli jer sam i sama u nekoliko navrata navela kako bih vrlo rado poduprla legalizaciju iste u našoj zemlji (tu vidim veliku i naprednu stvar: viša razina medicinske zaštite, država se petlja u intimu i regulira je tako da sve bude cakum-pakum). Međutim, u drugom dijelu svoje tirade pod naslovom «Restituiranje prostitucije u Hrvatskoj (2)» on govori i o moći amaterizma i jačanju amaterizma u umjetnosti, što vrlo lako možemo protumačiti i o amaterizmu u književnosti.
Restituiranje prostitucije u Hrvatskoj (2)
U odlomku koji vam namjeravam citirati o amaterizmu se govori u kontekstu kojega ocjenjujem negativnim.
Vrijeme kada je dominantnu ulogu imala vrhunska književnost nestaje. Amaterizam koji je bio na rubu kulturne sfere sada je u njenom vrhu. Amateri pišu za amatere, amateri objavljuju amatere da bi ih amateri svojim amaterskim probavilima trošili, amateri u medijima žive od amaterskih nepodopština (dijelom i od prodavanja amaterizma pod maskom elitizma), amateri nagrađuju amatere, amateri oblikuju školsku lektiru njegujući sve amaterskije ukus i potrebe amatera. Cijeli krug u kojem je živjela književna, jednako elitna, knjiga, jednako vrhunsko umjetničko djelo postupno se zatvara u sve neprobojniji Siget. Danas nije moguć Joyce, čak ni Henry Miller, čak ni Krleža, čak ni Marinković... nitko s okusom književne soli.
Pred nama, oko nas i u nama, piscima koji vjeruju da je vrhunska književnost potrebna (iz mnogih, gotovo sudbinskih) razloga stoji nužnost da otvorenih očiju pogledamo u lice stvarnosti u kojoj jesmo i koja će trajno činiti sve da razvija amaterizam na štetu tržišno inkompatibilnog elitizma. Također moramo postati potpuno svjesni da ni u velikim jezicima i narodima nema mjesta eliti. Amateri svih zemalja već su se ujedinili. Nemojmo se zavaravati da je njihova snaga samo kratkog daha i da će se urušiti kao što su se urušili i ujedinjeni proleteri. Organski povezani sa snagom tržišta njihova će moć, suprotno naivnim očekivanjima, iz godine u godinu biti sve veća, jača, brža.
Samo odlazak tržišta u ropotarnicu povijesti može u povijest vratiti umjetnost!“
Razumijem zabrinutost: književni amateri poput Nives Celzijus, Simone Gotovac ili Vlatke Pokos pišu literaturu koja je u mogućnosti mijenjati svijet jer je toliki čitaju. Vrhunska književnost, s druge strane, nema takav utjecaj i nikako ga ne može imati jer je gotovo nitko ne čita. Uzrok tome vidim i u društvu i samoj književnosti koja je postala hermetična i nepristupačna običnom Joeu (ja gajim sulude iluzije o idealnom književnom djelu – onome koje je jednostavno, pristupačno, a s druge strane uspijeva bez po’ muke prenijeti neku važnu poruku odnosno umjetničku vrijednost). Književna i izdavačka revolucija koja se kod nas događa u posljednjih deset godina stoga nije izraz progresa, već regresa. Ili, bolje rečeno, izdavačka revolucija (koja se očitovala kiosk-izdavaštvom, e-knjigama i tiskom na zahtjev) koja je napredovala u dostupnosti knjige čitatelju, utjecala je i na dostupnost mogućnosti izdavanja piscu (ili osobi koja se želi smatrati piscem). I srozala kvalitetu, jer je nemoguće da milijun knjiga više koje se nađu na policama knjižara budu kvalitetne. Više knjiga, više i sranja. Ipak, to nije amaterizam, to je književni diletantizam.
Amaterizam je krasan – radi se zapravo o bavljenju hobijima, izvannastavnim aktivnostima i djelatnostima u slobodno vrijeme koje mogu, ali i ne moraju prerasti u nešto ozbiljnije ili profesionalnije. Amateru to uostalom i nije tako bitno jer on svoje djelo ne namjerava unovčavati, već uživa u samom kreativnom činu i procesu. To je način na koji pojedinačna osobnost dolazi do izražaja i to treba njegovati.
Isto tako, Heidegger postavlja tezu da nema mjesta tržištu i tržišnim zakonima kod stvaranja visoke književnosti. To je interesantna postavka, no ja sam po tom pitanju na strani Adama Smitha: ne može li lijepa književnost istovremeno biti i profitabilna? Može li se stvar gledati i s druge strane – ako je unosnije biti, štajaznam, pekar nego pisac (jer očito, pisci po novoj logici ne podliježu zakonima tržišta, nisu nagrađeni niti kažnjeni za ono što rade), zašto bi čovjek uopće htio biti pisac? Može li književnost opstati bez tržišta? Može li književnost opstati bez društvenog priznanja u obliku novčane nagrade?
Razmišljamo o tome (to su samo nabacane misli, trebalo bi mi i više od jednog posta da vam razjasnim točno na koji način razmišljam. Ipak, moram priznati da su moji stavovi o ovoj temi prilično instinktivni i da racionalizacija dolazi tek kasnije).
Na kraju, Indijanka vegetarijanka jednom tjedno napiše koju riječ i o knjigama koje čita, pa je tako čitala i “Kad padne mrak” Harukija Murakamija (sjećate se moje prošlogodišnje odlučnosti u čitanju Murakamija – e, to je jedna od knjiga koje nisam pročitala!) Kratak sadržaj s citatom pročitajte dolje.
Haruki Murakami: Kad padne mrak
