Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
ponedjeljak, 13.09.2010.
Scarlett Thomas: "Kraj gospodina T.Ajne"
«Očaravajuće», «Sjajno» i «Nevjerojatno zabavno» su epiteti koje su razni američki mediji dodijelili romanu «Kraj gospodina T.Ajne». Autorica Scarlett Thomas pripada mlađoj generaciji (rođena je 1972. godine), a proistekla je iz znanstvenih krugova koji se bave društvenim znanostima – filozofijom i književnošću. Ili je to njezina glavna junakinja, Ariel Manto (anagram od I Am Not Real)?
Ariel Manto je novinarka koja igrom slučaja završi kao predavačica na sveučilištu, s obzirom da je predmet njezinog trenutnog interesa izvjesni, gotovo zaboravljeni pisac Thomas E. Lumas koji je živio u 19. stoljeću (a njezin mentor Saul Burlem također proučava tog pisca). Najzanimljiviji dio njegova opusa je knjiga «Kraj gospodina T.Ajne» (u izvorniku: «The End of Mr.Y»), no nažalost, postoji samo jedan zabilježeni primjerak, a taj se čuva u sefu u Njemačkoj. I baš Ariel nabasa na tu knjigu u antikvarijatu blizu fakulteta. Slučajnost?
O čemu se radi u toj misterioznoj knjizi? Naime, Gospodin T.Ajna je poslovni čovjek koji se igrom slučaja zatekne na nekom sajmištu. Tamo ga presretne jedan liječnik i u sklopu sajmišne ponude mu daje neki pripravak koji gospodina T.Ajnu lansira u tzv. «svijet umova» kojeg Lumas naziva Troposferom, u kojem je posjetitelju moguće čitati tuđe umove.
Naravno da Ariel Manto mora i sama tropati po Troposferi pa većinu vremena u romanu provede tamo. Naravno da je sve dosta mutno, neodređeno i teško objašnjivo, ali kad bismo uspoređivali Troposferu s nečim, to bi definitivno morala biti kompjutorska igrica: posjetitelj ima božanske moći nad likovima u igri, a omogućeno im je i «ulaziti» u njih i za njih donositi odluke. Dakle, zamislite da se svaki put kad zaklopite oči nađete u kompjutorskoj igrici čiji su likovi stvarni ljudi iz vašeg okruženja.
Ariel Manto, glavnu junakinju, strašno je teško zavoljeti – barem sam ja vrlo teško nalazila poveznice s osobom koja ne drži do sebe toliko da bi jela, da bi se redovito prala ili da bi učinila bilo što po pitanju svoje neimaštine osim spavala sa oženjenim starijim muškarcima. Vi ako hoćete, bacite prvi kamen na mene, ali ja sam sklona predrasudama i osuđivanju drugih ljudi. Osobito sam stroga prema ženama.
Inače, saznala sam i nekoliko zanimljivosti o homeopatiji koju sam oduvijek smatrala mumbo-jumbom, bez uvrede, njuejđičari: naime, određeni lijek u homeopatiji se razrjeđuje do iznemoglosti da po sastavu najviše nalikuje čistoj vodi, pa neki smatraju da su homeopatski pripravci zapravo placebo. Vrlo zanimljivo.
Ono što moram priznati je da je unatoč tome što je knjiga na mahove zanimljiva pa kombinira elemente znanstvenog rada i trilera/krimića, izrazito teška za čitanje (barem je meni bila, gnjavila sam se njome punih tjedan dana). «Znanstveni» pasusi teško su probavljivi laiku, a bojim se da iza njih ne stoji ništa više doli nastojanja da se znanstveno objasne religijske postavke. Naime, u knjizi su suprotstavljena dva lika – kolegica i znanstvenica Heather koja traži PUZP – a (posljednjeg ultimativnog zajedničkog pretka – Pramajku svih ljudi i životinja), isključivo je naklonjena znanstvenom pristupu kod objašnjenja vječnog pitanja «zašto smo ovdje», a drugi kolega, Adam, po zanimanju je teolog i on zastupa tezu o «božanskoj inteligenciji» (odnosno o Bogu koji je potaknuo Veliki prasak i usmjerio evoluciju).
Stoga razumijem one kojima se knjiga nije svidjela: to je 440 stranica čistog teoretiziranja i misaonih eksperimenata koje čovjek – laik poput mene ili vas (kojima se knjiga nije svidjela), jednostavno ne može obuhvatiti mozgom niti u konačnici smatra da su bitne za sreću u njegovoj svakodnevici.
