petak, 26.03.2010.
Liza Dalby: "Pripovijest o Murasaki"
Preporuku za čitanje «Pripovijesti o Murasaki» dobila sam iz blogosfere i moram priznati da nisam požalila glede čitanja tog osebujnog beletrističkog djela proizašlog iz pera američke kulturne antropologinje Lize Dalby.
Naime, radi se o svojevrsnoj «romansiranoj biografiji» slavne japanske književnice Murasaki Shikibu koja je osmislila izrazito popularnu «Pripovijest o Genjiju», sjajnom princu iz ženske mašte, pod čije su noge padale brojne žene i djevojke, a koji je svoju idealnu ženu Murasaki odgojio od djevojčice. Niz tih pripovijesti doživio je veliku popularnost na japanskom dvoru toga vremena, a priča je uokvirena pismom Katako, Murasakine kćeri, koja svojoj kćeri prepušta pisma i dnevničke zapise svoje bake. Knjiga obiluje originalnom waka poezijom koja je u to vrijeme bila popularna.
Iako se radi o beletristici, a ne publicistici, u vjerodostojnost ove knjige ne treba sumnjati jer je Liza Dalby poznata i kao «američka gejša» koja je kao gejša pripravnica (svi ste čitali «Sjećanja jedne gejše» Arthura Goldena, niste li?) živjela u Japanu.
Moram priznati da mi je čitanje isprva išlo sporo i bojala sam se da će mi biti naporno (Japanci, šta nisu oni svi zabrijali na cvijeće i na prirodu? Oh, what a drag!), pogotovo zato što primjećujem da je fasciniranost pojedinaca u našem narodu dalekoistočnom kulturom i običajima sve veća i sve raširenija (pa se bojim da se radi o pomodnoj stvari). No nije bilo tako – odlika je japanskog stila minimalizam (što sam već primijetila i kad je Golden pisao o gejšama), što znači da se sve objašnjava jednostavnim jezikom i dostupno mozgu. Da ne bih lupala bezveze, evo jednog primjera (i doista, najdraži su mi dijelovi knjige koji govore o Murasakinom stvaralačkom procesu – zašto i kako je počela pisati o Genjiju):
«U ovom času svojega života osvrćem se unatrag i zapanjena sam količinom papira koji sam upotrijebila. Vjerojatno negdje u paklu ima mjesta za ljude koji su načrčkali ovoliko toga koliko sam ja. Uz mene je kutija s mojim starim dnevnicima; ovdje je uvezana zbirka mojih pjesama; ovdje su priče o Genjiju iz vremena kad je carica zatražila prijepis jednog njihova dijela; a ovdje škrinja prepuna pisama.»
Dok sam čitala, pravila sam popis – o čemu je ova knjiga? O kulturnim razlikama: o nebitnosti razlika između spolova kad je čovjek zaljubljen (pa su nježne i čeznutljive veze koje Murasaki njeguje sa ženama opisane jednako kao i veze s muškarcima), čak upada u oko koliko Murasaki s većom nježnošću govori o ženama u svom životu (o
Ruri, o
Japanskoj Ruži i o
Chifuru) nego o muškarcima. Ova knjiga govori također o konvencijama, koje su u Japanu nešto drukčije postavljene nego kod nas (može se to čak reći i ako bi se uspoređivalo stoljeća) i o tabuima i praznovjerjima (kalendari, sutre, kućni duhovi). Zanimljivi su i dijelovi o dvorskim intrigama, jer je Murasaki jedno vrijeme služila i kao dvorska dama carice
Senshi (tako je i dobila nadimak po svojoj junakinji), a u dvor je došla već kao starija žena (imala je možda 33 godine) i udovica s jednom kćeri. Čovjek je ipak samo čovjek, pa bio on japanski carski regent ili obična posrnula dvorska dama.
Jasno, ova knjiga govori i o povezanosti s prirodom, o umjetnosti (Murasaki izrazito zrelo i predano govori o stvaranju lika i pripovijesti o Genjiju). Zanimljivi su mi bili i opisi
političkih odnosa između Kine i Japana u to vrijeme jer je svaka od susjednih država sebe držala centrom svijeta, iako su Japanci u velikoj mjeri tada bili fascinirani kineskom poezijom, književnošću i umjetnošću. Kako bi se umjetničkim predmetima nesmetano trgovalo (naime, Kinezi su vjerovali da su centar svijeta pa im je ostatak svijeta dužan davati «danak», za koji bi oni uzvraćali «darovima», zbog kakvog je njihovog stava trgovina između Kine i Japana obustavljena), kineski trgovci su se malo – malo nasukavali na japanskoj obali, odakle su morali čekati svoje veleposlanstvo da dođe po njih. Jasno, predmeti kojima su trgovali su za to vrijeme malo – pomalo nestajali. Murasaki je svoju fascinaciju Kinom naslijedila od oca koji je bio učenjak (od njega je naučila i pisati kineskim znakovima i recitirati waku, na što se u njezino vrijeme nije blagonaklono gledalo, osobito za ženu).
Zanimljive su i razlike između žena i muškaraca u Murasakino vrijeme: muškarcima se tolerira višeženstvo, ženama ne, žene su u vrijeme menstruacije i porođaja smatrane nečistima, a postoji i niz drugih razlika (koje Murasaki smatra prirodnima i svojstvenima svojoj ženskoj naravi):
«Kako je svaka žena na raspolaganju imala vlastitu primjerenu i udobno opremljenu kuću, nitko se nije bunio. Upravo suprotno, njegove ranije žene kao da su novi brak smatrale dobrim eliksirom za tog sredovječnog gospodina. Jedino što ih je zbunjivalo bila je moja poodmakla dob. One su za mladenku očekivale pokornu mladu ljepoticu tek izraslu iz djetinjih godina – ne staru damu od dvadeset pet godina i ugledom knjiškog moljca.»
Nakon što je došla na dvor, Murasaki je morala steći brojne cinične spoznaje o ljudskoj prirodi (dvorske dame su jedna drugu često ogovarale, podmetale su jedna drugoj i općenito bile ženske zmije kao što se to događa na bilo kojem mjestu u bilo koje vrijeme). Stoga je Murasaki svojoj kćeri morala prenijeti neke istine koje su Katako dobro došle kad je i sama počela služiti na dvoru:
«Na ovom svijetu cvjetaju one ugodne, obzirne, samozatajne, koje ne hodaju previše uzdignuta čela čak i kad im to društveni položaj omogućuje, poput Dame Saisho. Bila sam uvjerena da je takva osobnost ključ uspjeha kod žena. Većina ljudi će mnogo toga oprostiti nekoj dobronamjernoj osobi koja nikad ne pokušava osramotiti druge – bez obzira koliko afera imala. Pažnju na sebe skreću one žene koje s visoka gledaju na svoje porijeklo i ponašaju se pretenciozno.»
Za kraj, ostavljam vam jednu od najboljih i najvažnijih misli koje sam pročitala u ovoj knjizi:
«Procjenjujući što bi djevojci pomoglo u ostvarenju uspješne karijere na dvoru, na grub sam način postala svjesna dosega svojih vlastitih nedostataka. Svijest o tome da neka postupanja proizvode posljedice nije dovoljna. Zabluda je vjerovati kako čovjek uvijek može predvidjeti sve moguće posljedice svojeg djelovanja. Bolje je djelovati u iskrenoj dobroj namjeri i nadati se kako će se karma pobrinuti da sve na kraju ispadne dobro. Neki su ljudi toliko dobri da su u stanju voljeti čak i one koji ih mrze. Ja sam sebe oduvijek smatrala nesposobnom za takvo što i pomalo zazirala od takve dobrodušnosti. (...) U stvarnom svijetu nije razumno očekivati da oni kojima je učinjeno zlo neće uzvratiti istom mjerom. Oni koji svjesno drugima nanose bol trebali bi za to biti kažnjeni, kao i oni koji ne razmišljajući drugima stvaraju neugode, premda im to nije bila namjera. Glupost i nepromišljenost ne treba opraštati. Pa ipak, nisam znala što savjetovati Katako kad, unatoč najboljim namjerama, doživiš nerazumijevanje i pogrdu. Gledajući njezino nevino, povjerenja prepuno lice, jedino sam se mogla nadati da se u njezinu karakteru neće razviti takve mračne pukotine, najčešće uzrokovane brigama.»
26.03.2010. u 18:45 •
6 Komentara •
Print •
#