Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
nedjelja, 31.01.2010.
Daniel Pennac: "Raj za ljudoždere"
Kad sam prije otprilike šest ili čak devet mjeseci čitala «Diktatora i visaljku» Daniela Pennaca, francuskog pisca rođenog 1944. godine u Casablanci, nisam na prvu odmah shvatila oko čega takva pompa i halabuka: «Diktator i visaljka» nije njegovo ponajbolje djelo, čak je pomalo i dosadnjikavo. No već sam tada čula o slavnoj «Djevojčici s knjižicama», za koju sam daljnjim propitkivanjem saznala da je zapravo treći dio tetralogije o Žrtvenom Jarcu i njegovoj obitelji.
Ukratko, u tri dana pročitala sam tri knjige (četvrti dio te tetralogije još nije preveden kod nas, koliko saznajem, iako imam malo muke s različitim prijevodima naslova na engleski i hrvatski jezik – izvornik je, dakako, na francuskom, tako da zapravo ne znam kako bi bio naslovljen četvrti dio, jer prema Wikipediji, Saga Malaussene, tj. saga o Žrtvenom Jarcu ima sedam naslova, a ne četiri).
Prvo sam pročitala prvi dio tetralogije, «Raj za ljudoždere» (u izvorniku «Au bonheur des ogres», u engleskom prijevodu «The Scapegoat» odnosno doslovce prevedeno «Žrtveni jarac»). Priča je to (za one koji se nisu susretali) o Benjaminu Malausseneu, čovjeku kojega zatječemo u trenutku dok u Dućanu u kojemu radi kao «tehnički kontrolor robe» počnu eksplodirati bombe, a počinitelj ostaje nepoznat. No prvo razjasnimo tko je Benjamin i što zapravo radi u tom trgovačkom centru (vidjeli ste kako sam mudro stavila navodnike na «tehničkog kontrolora robe»?)
Ukratko, Benjamin Malaussene je Žrtveni Jarac toga dućana – kad nešto pođe po zlu, on je osoba koju javno kažnjavaju i osramoćuju kako bi se potrošač sažalio nad njim i odustao od žalbe i reklamacije (tako Dućan štedi milijune jer svoju robu uopće tehnički ne kontrolira, jer se, kako kažu, broj reklamacija uopće ne bi smanjio).
Privatni život Benjamina Malaussenea je još zanimljiviji jer on i njegova obitelj žive u bivšoj željezari koja je pretvorena u privatni stan, a on glumi oca svojoj mnogobrojnoj polubraći i polusestrama (njihova je majka slobodnog duha pa često Benjaminu ostavi dijete nakon što se zaljubi, a pauzu napravi tek na devet ili deset mjeseci kad treba roditi, da bi rabotu nakon toga ponovila). Tako se u priči pojavljuju i Louna (najstarija polusestra, bolničarka koja je zaljubljena u liječnika Laurenta – tijekom cijele priče i ona muku muči sa svojom trudnoćom), Therese (suhonjava ozbiljna polusestra koja je plakala već u majčinoj utrobi, što je za Sjevernoafrikance koji ih posjećuju siguran znak kako je vidovita – zato se Therese bavi tarotom i astrologijom), Clara (Benjaminova najdraža polusestra, fotografkinja), Jeremy (mali zlikovac) i Pikavac (najmlađi polubrat, sklon noćnim morama koje se vole obistiniti).
U izvjesnoj me mjeri stil podsjetio na jednu meni također vrlo dragu trilogiju – latinoamerički ciklus Louisa de Bernieresa (uključuje: «Don Emmanuel i njegov puteni rat», «Dionisio Vivo i gospodar kokaina» te «Kardinal Guzman i njegovo bremenito nasljeđe»). «Mjera» koju spominjem je dobra mjera humora – današnji su pisci, čini mi se, ustanovili kako neće moći zadržati pozornost svojim medijima izluđenim čitateljima ukoliko ih neprestano ne nasmijavaju. Tako je mene nasmijavao de Bernieres, a potom me u ova tri dana nasmijavao i Pennac. Osobi koja nije konzervativna i sklona uobičajenoj kolotečini kao što sam ja ova knjiga vjerojatno neće biti ni upola toliko duhovita. Ja naime nisam navikla na psa padavičara imenom Julius niti da se djeca odgajaju u željezari niti da ih odgaja njihov stariji brat. Kako ne živim u eklektičnom okruženju Pariza, nisam navikla niti na suživot s različitim etničkim skupinama Sjevernoafrikanaca (koji također čine Benjaminovu proširenu obitelj) ili na šaroliku transvestitsku scenu. Nisam navikla niti da se djeca odgajaju tako slobodoumno kao što je to slučaj kod Malaussenea.
Ruku na srce, nas djecu je odgajala televizija, dok se kod Benjamina djeca odgajaju putem večernjih priča – Benjamin se snažno opire ispiranju mozga koje nudi taj medij pa uporno odbija uopće nabaviti uređaj (to je dio Pennacove filozofije iz «Od korica do korica» koji se probio i u ovu tetralogiju) – stoga je večer u obitelji Malaussene rezervirana za čitanje knjiga, pripovijedanje priča, razgovore i razmjenu ideja.
Također, velik plus kod mene ova knjiga (no i čitava tetralogija) ima jer se radi o punokrvnom krimiću gdje se počinitelj ne zna do samoga kraja i gdje čitateljeva sumnja pada čas na jednu, čas na drugu osobu. Žrtveni Jarac, kako saznajemo, nije samo žrtveni jarac poslom, već mu se to nužno mora dogoditi i na ulici, u obitelji i u privatnom životu. Kako će se iskobeljati iz problema, vidjet ćete ukoliko pročitate «Raj za ljudoždere».
