Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
nedjelja, 17.01.2010.
Daniel Jones: "Muškarčina na kauču"
Kako je «Dežurna kučka» Cathi Hanauer izazvala žučne i burne rasprave na ovom blogu (podsjetimo se: «Cathi Hanauer – Dežurna kučka»), odlučila sam dovoljiti nekim prigovorima komentatora koji su se žalili kako je ta knjiga previše jednostrana i kako udovoljava ženskoj potrebi da kukaju i da se osjećaju žrtvama, jer bi valjalo reći da suvremeno doba postavlja nove zahtjeve ne samo pred žene, nego i pred muškarce. I dok žene na novi val obveza koji ih je zapljusnuo reagiraju sa srdžbom i bijesom, muškarci su pred svime time najčešće zbunjeni i stoje poput jelena na svjetlu automobilskih farova. Upravo o tome piše muž Cathi Hanauer, autor Daniel Jones koji je uredio knjigu «Muškarčina na kauču» u kojoj se nalaze priče dvadesetsedmorice muškaraca koji su doista iskreno odlučili progovoriti o svojim osjećajima vezanim uz ljubav, gubitak, očinstvo i slobodu.
Prvo moje mišljenje o svemu tome: iako sam zbog spola uvjetovana i sklonija razumjeti «dežurne kučke» radije nego «muškarčine na kauču», čitajući sam doista nastojala ostaviti svoj spol po strani i uživjeti se u «priče s druge strane ograde». Pa ipak, najviše sam uspjela uočavati razlike. Naime, činjenica je da se muškarci teže otvaraju i povjeravaju, pa u krajnjem slučaju nisu niti skloni analizirati toliko kao žene, što za posljedicu ima da je čitati o razmišljanjima muškaraca koji su se u potpunosti otvorili bilo... pomalo čudno. Ova knjiga, naime, nije niti slična «dežurnoj kučki»: pomirljivija je, manje agresivna, nudi nekakve druge životne filozofije i teorije. Tako saznajemo priče boy – toyeva (mogu to tako reći, znate što to znači?), strastvenog preljubnika (čovjeka koji je zaljubljen u preljube, ne u svoju priležnicu), zatim priču neoženjenog 47 – godišnjaka, čovjeka koji se nalazi u ovorenom braku sa svojom suprugom, zatim muškarca koji zarađuje znatno manje od svoje supruge, muškarca koji je isključivo kućanica... Ima tu svega.
Muškarci su velika djeca, primijetila sam. Zapao mi je u oko jedan citat dijaloga između autora i žene koja je filozofsko pitanje postojanja svog braka riješila dok se on oko njega još uvijek borio i lomio u sebi.
Tezu kako su muškarci skloniji dulje idealizirati neke životne pojave, situacije i ljude u svojim životima (pa ih kolizija između stvarnosti i ideala često pogodi jače nego žene) potvrđuje i sljedeći pamtljivi citat:
Stoga, možda ja nisam prava osoba koja bi trebala govoriti o ovoj knjizi (pri čemu doista mislim samo na pitanje spola – kad bih imala pišu i muška sekundarna spolna obilježja, nego što da bih bila prava osoba za razgovor o «Muškarčinama na kauču») – ona nije namijenjena ženama da bi bolje razumjele muškarce; namijenjena je muškarcima da bi u suvremenom društvu bolje razumjeli sami sebe.
