Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
utorak, 05.01.2010.
Daniel Kehlmann: "Ja i Kaminski"
Daniel Kehlmann mi se svidio sad kad sam pročitala i ovu knjigu, moram priznati («Magični život Arthura Beerholma» i nije toliko upečatljiv, a sad jedva čekam pribaviti i njegovo «Mjerenje svijeta»). Radi se o austrijskom autoru mlađe generacije (rođen je 1975. godine), čije je najpoznatije djelo definitivno «Mjerenje svijeta», iako i «Ja i Kaminski» nosi određenu težinu popularnosti. Nakon Süskindovog «Parfema» iz 1985. godine, Kehlmannovo «Mjerenje svijeta» predstavlja najveći bestseler njemačkog govornog područja. Kehlmann je osvojio niz književnih nagrada, među kojima su Candide (2005.), Heimito vod Doderer (2006.) i Kleistova nagrada (2006.)
U naslovu «Ja i Kaminski», «ja» se odnosi na Sebastiana Zöllnera, relativno nepoznatog likovnog kritičara koji, da bi preduhitrio svog najvećeg rivala Hansa Bahringa, odlučuje pronaći i napraviti biografiju slikara Manuela Kaminskog – prvo zanemarenog, zatim prepoznatog i konačno zaboravljenog slijepog slikara iz doba kojemu su pripadali i Matisse i Picasso. «Ja» je umišljen lik, pun sebe dok mu se život raspada: bivša djevojka ga tjera iz stana, nepoznati ljudi imaju poriv izraziti animozitet i odbojnost prema njemu, a njegovo zanimanje novinara prevelo ga je preko ruba prihvatljivog cinizma i učinilo ga sklonim gaziti preko leševa da bi postigao slavu i prestiž za kojima žudi. «Ja» je osoba koja uvijek štuca s novcem, ali je sklona grandioznim novčanim gestama kako bi impresionirala okolinu (sklon je, dakako, učiniti i pokoju poluilegalnu radnju kako bi došao do svoga cilja).
«Kaminski» je, kako već rekoh, Manuel Kaminski, nepoznat slikar koji živi s kćeri Miriam (koja se odrekla vlastitog života kako bi brinula za oslijepjelog starca) u nekom seocetu u planinama (isti Heidin djed, osim što uopće nije ni sličan). O njemu saznajemo prilično mnogo detalja a da zapravo i ne uspijevamo povući paralelu između mladića koji je obećavao biti dobar slikar (ne vrhunski, ne velikan, ali prilično dobar) – čak su neki sugovornici koji su sudjelovali u stvaranju njegove biografije tvrdili da se uvijek držao kao da će postati netko i nešto u životu pa se nitko nije nimalo začudio kad se to i dogodilo (mene je ta Kehlmannova slika totalno fascinirala: ja znam puno djece za koju sam imala dojam da će postati netko i nešto, pa sam se totalno iznenadila kad se to nije dogodilo, čak dapače) – i ishlapjelog slijepog starca koji tek na mahove uspijeva iznaći lucidnost i ne biti cendrav poput djeteta. Kaminski me, moram priznati, živcirao – tipična svojeglavost gerijatrijskih slučajeva: ja sad moram piškiti, moram odspavati svoj popodnevni drijemež, moram lupetati u prazno ne shvaćajući da to nikoga ne zanima… Nekako pak takav Kaminski postaje Zöllneru izrazito drag, do mjere da mu putovanje s Kaminskim (ako želite znati kako je do njega došlo, morate pročitati knjigu, što ću vam ja?) predstavlja iskustvo prema kojemu će oblikovati čitav svoj budući život.
Dva su pitanja koja sam si postavila dok sam čitala: kako netko zna da je predodređen za umjetnost? Kako se čovjek odlučuje posvetiti čitav život u potrazi za slavom i priznanjem za koje ne zna hoće li doći i kada (hoće li doći uopće za njegova života)? Što nas privlači umjetnosti i kulturi, kad čovjek može biti savršeno sretan radeći, primjerice, u rudniku ili osiguravajućem društvu? Je li to slava? Novac? Javno priznanje? Osjećaj da se nešto u svijetu promijenilo zato što smo dali svoj doprinos? Sam Kaminski za sebe je rekao kako nije bio vrhunski slikar, tek na mahove prilično dobar. Svoj je sljepački život stoga posvetio črčkanju po blokovima papira, pokušavajući se pomiriti s time da u svijetu i društvu nije ostavio trag kakav je planirao.
Drugo pitanje zapravo i nije pitanje, čista opservacija: zašto su umjetnički i znanstveni krugovi tako zatvoreni i elitistički raspoloženi (uzevši u obzir prethodno postavljeno pitanje)? Zašto su neki ljudi već za života proglašavani genijima i zasipani pustim parama, dok drugi nisu za života uspijevali niti objaviti knjigu ili izložiti djela? (ne zavaravajmo se, problem je isti i u današnje vrijeme: neki mogu objaviti četiri knjige godišnje (dakako, ako su u fizičkoj mogućnosti četiri knjige natipkati) bez obzira na kvalitetu, a nepoznat autor ne može objaviti remek – djelo sve da na trepavicama stoji). Neizvjesnost umjetničkog stvaranja ili znanstvenog istraživanja navodi me na zaključak da će umjetnici i znanstvenici biti dobrohotniji prema ostatku svijeta koji također nastoji na svoj način preživjeti, međutim, oni su osobito ustrajni u tome da ih ostatak svijeta gleda kao über - rasu. Ne vidim zašto, doista.
Treba reći da je ova knjiga na mahove smiješna i da baca prilično ružno svjetlo na: a) novinare (uključivši tu i likovne kritičare), b) slikare i sve ostale koji se nalaze na sporednim kolosijecima likovne profesije te c) vlasnike hotela i drugih ugostiteljskih objekata i konduktere. Čitajte, što ću vam ja!
