Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
četvrtak, 31.12.2009.
Knjige koje su obilježile moju čitateljsku 2009. godinu
Nakon što sam početkom siječnja obnovila svoju člansku iskaznicu za knjižnicu, čitala sam doista koješta. Iskaznicu sam zapravo morala obnoviti jer sam se pridružila book klubu na portalu Knjizevnost.org pa smo kao prvu knjigu izabrali «Amsterdam» britanskog autora Iana McEwana (ja sam se pripremila pročitavši i njegovu «Subotu», roman prilično sličan i izgrađen na zasadama «Amsterdama», kasnije sam čitala i «Okajanje» («Atonement», vidim da postoji i film snimljen prema toj knjizi) i to mi je zapravo bilo dovoljno ne bih li upoznala tog autora – neloš, ali s odmakom od godinu dana nakon čitanja, zapravo i ne sasvim upečatljiv.
Istovremeno sam čitala i «Ilij» Dana Simmonsa (poslije njega me čekao i «Olimp», ali sam se zapravo toliko izmrcvarila s «Ilijem» da sam odlučila malo pričekati s hard – core SF – autorima. Najiskrenije, ta mi knjiga nije bila nezanimljiva, skužila sam reference na antiku i mnoge druge stvarčice, i znam da je kod mene čak potegla i neka pitanja, ali za laika koji se SF – om u pravilu ne bavi i ne čita ga, ova je knjiga doista, doista teška i naporna za čitanje (imam dojam da su mnogi pisci SF – a i fantasya okorjeli skribomani; Tad Williams na čijoj promociji knjige sam bila je to uostalom i sam s nemalim ponosom priznao). Sad očekujem drvlje i kamenje od ljubitelja navedene literature – udrite, pripremila sam se!
Pa sam čitala Lydiu Salvayre odnosno njezinu knjigu «U društvu sablasti» (znam da je bilo o nekoj žešćoj gerijatriji, no to je sve čega se mogu sjetiti. Znam da sam odatle pokupila impresiju da su starci vrlo teške osobe). Pa sam se bavila Gilbertom Keithom Chestertonom i njegovim romanima «Kugla i križ» i «Živo čudo» (inače, radi se o jednom od najpoznatijih britanskih pisaca s prijelaza 19. na 20. stoljeće, koji je poznat postao po svojim detektivskim pričama s ocem Brownom u glavnoj ulozi). Imam zabilježeno i da sam čitala «Glazbu prašine» autora Tima Wintona, ali da me ubijete, dok nisam vidjela naslovnicu na netu, nisam znala o čemu se radi. Ta je knjiga prašnjava i crvena poput Australije u kojoj se radnja odvija. Zaboravila sam i da sam početkom godine čitala «Never more» Ranka Marinkovića. Inače, protekla godina baš i nije bila sjajna što se tiče hrvatskih autora, čitala sam Irenu Lukšić i njezine «Nebeske bicikliste» i «Patrolu na cesti» Jurice Pavičića, potom «Beograd za pokojnike» - tehnički, ne radi se o hrvatskom autoru, ali je objavljeno u nakladi VBZ – a kao najbolji hrvatski roman za godinu 2008., ako se ne varam. Autor je, dakako, Predrag Crnković. Nadalje, čitala sam «Baba Jaga je snijela jaje» Dubravke Ugrešić, «Metastaze» Alena Bovića i dvije zbirke pjesama Marijane Radmilović, «Bolest je sve uljepšala» i «Portreti nepoznatih žena» (prošla godina je dakle bila kilava i po pitanju čitanja poezije, stvarno nisam udarena na poetičnu stranu!) Dakako, sad krajem godine ponovno sam otkrila i autora Ivana Borkovića (with a little help from my friends, dakako), pa sam čitala «Tristo i dvije punoljetne duše», «Neodoljivu» i «Normalnima pristup zabranjen». Tako da kad sumiram ovo, imam dojam da sam pročitala sve što je bilo važno u kolektivnoj hrvatskoj bibliografiji.
Nakon što sam u knjižnici dohvatila «Howards End» E. M. Forstera, morala sam ponovno pročitati i njegov «Put po Indiji». U sličnom tonu je za mene bila i knjiga «Cranford» autorice Elizabeth Gaskell, koja je opisivala život uglednih gradskih gospođa koje nisu toliko bogate koliko se čini.
Godinu ću pamtiti i po «Tajnom životu Pippe Lee» Rebbece Miller, konačnom čitanju «Flaubertove papige» Juliana Barnesa, po Alessandru Bariccu («Svila» i «Ocean more»), čitanju «Alabama songa» Gillesa Leroya i «Dražesnom kolektivnom samoubojstvu» Arta Paasiline – a onda sam konačno odlučila da se moram organizirati pa sam odlučila čitati knjige prema autorima: pročitala sam sve od Amelie Nothomb što još nisam čitala, «Robert je njezino ime», «Strah i trepet», «Protiv Katiline» i «Ljubavnu sabotažu», no zapravo, čini mi se da jednom kad prekrižim Amelie Nothomb, ona se ponovno vrati s nečim novim, pa mi je tako sad ostalo pročitati «Ni Adamova ni Evina», najnoviju njezinu objavljenu knjigu (dakako, prošle godine sam pročitala i «Biografiju gladi» koju sam najbolje upamtila). Puno sam se bavila i Alainom de Bottonom od kojeg sam doživjela i svoj prvi knjiški overdose, te Harukijem Murakamijem koji me nije toliko razveselio svojim «Lovom na divlju ovcu» koliko «Mojim slatkim Sputnikom». Nešto sam malo čitala i svog ljubimca Paula Austera, kojim sam se najviše oduševila nakon pročitanog «Levijatana» (iako ni «Čovjek u tami» objektivno nije bio loš).
Nešto sam malo čitala i ekonomske i marketinške priručnike, od čega moram izdvojiti Setha Godina i njegovu knjigu «Svi marketinški stručnjaci su lažljivci» (ne smijem zaboraviti niti kultnu «Plavu kravu»), a najviše sam se od publicistike napatila s Naomi Klein i njezinim projektom «No logo» (no zbog toga mi doista nije žao).
Skoro sam zaboravila najvažnije otkriće ove godine i zasluženi bestseler – Stieg Larsson i njegovi «Muškarci koji mrze žene» možda je najpametnija knjiga koju sam pročitala ove godine i definitivno bi trebala biti u mom popisu preporuka za 2010.
Kraj godine obilježila mi je knjiga «Kratka povijest traktora na ukrajinskom» autorice Marine Lewycke, te «Dežurna kučka» o kojoj se na ovom blogu itekako puno raspravljalo. «Muška posla» dakle neka i ostanu samo – muška posla.
Tako, sad pripreme za doček, a sutra čitajte što će vaša blogerica čitati u godini koja tek što nije pristigla. Sretna nova godina, društvo!
