Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
nedjelja, 26.04.2009.
Nije li «Levijatan» fantastičan naslov?
Pojam «Levijatan» se u judaizmu odnosi na veliku morsku neman, odnosno biće nalik kitu. U kršćanstvu se odnosi na demona ili prirodno nastalo čudovište povezano sa Sotonom koje predstavlja sile kaosa koje su postojale prije nego što se Bog uhvatio stvaranja svijeta. Neki interpretatori biblijskih spisa smatraju da je Levijatan simbol ljudske vrste koja stoji nasuprot Bogu, dok prema sv. Tomi Akvinskom Levijatan označava demona zavisti. U svakom slučaju, radi se o entitetu koje je nužno povezano s vodom pa je u literaturi prikazivan ili kao divovska riba (kit, primjerice u Moby Dicku) ili nilski krokodil.
Zašto govorim o «Levijatanu»? Zato što je to naslov romana Paula Austera kojega sam se prije nekoliko dana dokopala u knjižnici. Austerova djela su možda moje prvo «odraslo» čitateljsko štivo, nakon što me popustio pubertet i kad sam shvatila da se knjige doista mogu čitateljski vrednovati. Tih davnih dana, na prvoj godini faksa, čitala sam «Newyoršku trilogiju», «Glazbu slučaja» i «Knjigu iluzija» i moram priznati da još uvijek jednako uživam u Austerovom bizarnom spisateljskom mozgu i ogavno – fantastičnoj mašti.
«Levijatan» je još jedan roman otkrivenog kraja (lijepo se nastavio na čitanje «Howards Enda») – znamo što se dogodilo, ali okrećemo stranice ne bismo li saznali kako se to dogodilo i zašto (po mom prethodnom iskustvu u čitanju Austera, takva metoda je također dio njegovog spisateljskog potpisa). U središtu je radnje rekonstrukcija prijateljstva između dvojice pisaca koje je naprasno završilo nakon što si je jedan od njih oduzeo život. Umrli je Benjamin Sachs, čiji je lik izvrsno dobro ocrtan, na samom početku je pripovijedanje o njemu toliko logično i uvjerljivo da se čitatelj, kao i čitatelji Benjamina Sachsa (roman prvijenac «Novi kolos»), vrlo brzo uljuljkuju u lažni osjećaj sigurnosti. S druge strane, o njegovu kroničaru Peteru Aaronu ne saznajemo mnogo, osim iz sporadičnih epizoda u kojima se pojavljuje kao prisutni pripovjedač i uzgredni sudionik događaja iz romana (lakoća kojom Auster prelazi iz jedne u drugu točku gledišta, kao i to što neprestano istupa iz kronologije, je naprosto nevjerojatna).
Ovoj dvojici intelektualaca u spletu okolnosti koje su se odigrale i dovele do tragičnog kraja društvo prave i tri žene: umjetnica Maria Turner; Fanny, supruga Benjamina Sachsa i Lilian Stern, čiji je suprug pokretač tragičnih događaja. Maria Turner je izrazito zanimljiva ličnost, kao umjetnica (fotografkinja, spisateljica, konceptualna umjetnica) posvećuje se promatranju u njegovom elementarnom obliku – sve forme umjetnosti podređuje tome pa sam se kao čitateljica počela pitati čemu takva fascinacija drugim ljudima? (primjerice, ona kao sobarica ulazi u hotelske sobe dok gostiju nema i fotografira sadržaje soba; slijedi ljude u njihovim svakodnevnim aktivnostima i piše zapise o njihovim životima onako kako ih ona vidi). Naknadno sam pretpostavila da nije stvar u drugim ljudima, već u detaljima, trenutcima i sitnim obredima koji čine živote svakoga od nas (jer život ne čine samo velike geste i sjajni, dramatični događaji pod svjetlima pozornice, za većinu nas život se sastoji od tek dva – tri takva spektakla. Ostalo su sitni rituali, «male stvari». Možda je to htjela istaknuti i zabilježiti Maria Turner).
Knjiga inače bolesno pazi da ne kaže niti jednu apsolutnu istinu – uvijek je tu «njegova verzija» i «njezina verzija»: obje mogu biti jednako točne i obje su jednako uvjerljive (to istovremeno jednako frustrira i zabavlja). Tako se postavlja i pitanje tzv. «otvorenog braka» - što se mene osobno tiče, mislim da je otvoreni brak glupost, ali s druge strane, isto tako mislim da kad bi me muž prevario, da bih mu to oprostila u interesu spasa braka, što znači da se moralno postavljam iznad svih drugih osoba (kao, preljub se može dogoditi svima osim meni), što vjerujem da djeluje pomalo umišljeno.
Benjamin Sachs, pisac koji se u mladosti proslavio «velikim američkim romanom», nakon bizarne je nezgode ustanovio da mu to nije dovoljno. Njegov pad koindicira s početkom moralne propasti intelektualca u američkom društvu sredinom osamdesetih – političke ideje (pacifizam, socijalizam ili nešto drugo) zamijenila je ideja konzumerizma (odnosno kapitalizma u njegovom najprostijem obliku) i postupno se više nitko nije obazirao na ono što su intelektualci imali reći (stoga su mnogi intelektualci, ne samo Sachs, posegnuli i za nasilnim sredstvima). Tako i Sachs postaje bombaš koji diljem Amerike raznosi najznačajniji simbol američke demokracije – Kip slobode. Dojam koji sam dobila o tom liku (toj ličnosti, bolje rečeno) jest da je u svijetu koji je gubio smisao on očajnički tražio nešto čemu bi posvetio čitav život (normalan život za neke ljude nikad nije bio i nikad neće biti dovoljan).
Pojavljuje se tu između ostalog još jedno pitanje: vjerujete li u «božansku kaznu» za nedjelja koja ste počinili tijekom života? Je li to neka zapadnjačka verzija karme? (Benjamin Sachs je tako počeo, naime, kažnjavajući sebe za svoja nedjela). Moje je mišljenje da u svemu treba pronaći umjerenost – sebe i sve oko sebe ne valja doživljavati niti neozbiljno niti previše ozbiljno (za vlastito dobro): u tomu je Sachsova greška.
Ono što također moram reći o Austeru je motiv koji se ponavlja u svakom od njegovih djela koja sam čitala – iznenadni nestanak. Kod njega uvijek netko ode ulicom s namjerom da se vrati, ali se ne vrati i nitko nikad o njemu ništa ne čuje (ili ta osoba iznenadno, ničim izazvana, osvane na nekom mjestu gdje ju nitko nije očekivao).
Imam dojam da bih o ovoj i drugim Austerovim knjigama mogla raspravljati i pisati dok ne poplavim, ali kako sam sad već dobrano prekoračila dvije, pa čak i tri kartice, ostavljam vas s jednim citatom iz «Levijatana»:
«Da, rekao sam, tako je to, no ljudi ponekad polude. Čitaju tvoju knjigu, a nešto u njoj ponekad dirne neku žicu duboko u njihovoj duši. Iznenada si umisle da im pripadaš, da si im jedini prijatelj na čitavom svijetu. Iznio sam nekoliko primjera kako bih im dočarao na što ciljam – svi su bili istiniti, svi iz mog osobnog iskustva. Neuravnotežena pisma, telefonski pozivi u tri sata ujutro, anonimne prijetnje. Prošle godine, nastavih, otkrio sam da me netko imitira – odgovara na pisma u moje ime, ulazi u knjižare i potpisuje moje knjige, da se kao zlokobna sjenka šulja uz rubove moga života. Knjiga je misteriozan predmet, rekao sam, sve je moguće kad jednom isplovi u svijet. Može biti uzrokom svakakvih nevolja, a protiv toga se ne može učiniti ama baš ništa. U dobru i u zlu, ona je posve izvan domašaja našeg nadzora.»Uh.
I još jedan smiješan citat:
«Možda mi dodijavaju baš zato što su mi romani loši. Danas su svi književni kritičari. Ako ti se knjiga ne sviđa, zaprijeti autoru. U takvome pristupu ima i neke logike. Neka gad plati za ono što ti je učinio.»
