Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
utorak, 30.12.2008.
Svačije iskustvo je (navodno!) dragocjeno
Vezano uz temu mladog muškog mesa o kojemu sam pisala jučer, počela sam razmišljati i o tome kako, pod utjecajem Oprah showa i drugih pojava suvremenog doba, svi zaključujemo kako je naše iskustvo dragocjeno. Tako oni koji su: a) bili u dugu, b) izgubili roditelje, c) liječeni ovisnici, d) bili u agresivnim ljubavnim vezama, nakon što se tih svojih životnih problema riješe, imaju dojam da bi o tome trebali napisati knjigu. I onda doista o tome i napišu knjigu. Tako je i ovaj mladić o kojemu sam pisala jučer (a koji je bio muška prostitutka na ulicama Hollywooda), nakon što je napustio najstariji zanat na svijetu, o tome napisao knjigu.
Ruku na srce, tako i neki od nas, ma što nam se dogodilo u životu, iskustvo dijelimo s drugima pišući postove na blogovima. Ovo razmišljanje, ma koliko ja htjela biti pravednički gnjevna, ide i u mome smjeru. Čim pročitam knjigu, ja vam javim kakva je, ponekad niti ne razmišljajući o vašim potrebama, dragi čitatelji.
Zašto to činim(o), uzrokujući tako poplavu „kako spasiti vlastiti život“ knjiga? Zbog altruizma? (odnosno, želimo li pomoći svima drugima koji su imali jednak problem, da dobiju dojam da kroz svoju situaciju ne prolaze sami i da, umjesto da tapkaju u mraku tražeći rješenje svoga problema, uzmu ovo naše, već gotovo rješenje?) Ili iz ekshibicionizma? (naime, imam dojam da svi žele svojih petnaest minuta slave iz izreke Andya Warhola, pa ako to već ne mogu postići svojim uspjesima, to će postići pobjedom vlastitih neuspjeha. Još jedna stvar: ekshibicionizam ove vrste je maksimalno ljudski jer ukazivanjem na vlastite pogreške i neuspjehe koje smo uspjeli prevladati, pokazujemo drugima kako posjedujemo neizmjerno ljudsku snagu volje, dovitljivost i odlučnost).
Dakle, pisanje knjige o vlastitom iskustvu čini mi se da je jedan od onih altruistično – egoističnih procesa koji traumatiziranoj osobi omogućuju da svoje iskustvo još jednom proživi, stječući tako kontrolu nad traumatizirajućim događajem i dajući svrhu traumatizirajućem događaju na način da knjiga postaje pisani dokument za sve druge pojedince o tome kako ne treba postupiti u određenoj situaciji.
No što reći o čitanju takve knjige? Zašto bih se ja, koja nisam i vjerojatno nikad neću biti mlado muško meso na ulicama Hollywooda, upustila u čitanje takve knjige? (kod mene je to malo teže reći jer doista čitam sve, utvaram si da sam još uvijek dovoljno mlada da mogu trošiti vrijeme na svaku knjigu koja mi prijeđe preko puta, no upitajmo se to za čitatelja - BiloKoga, koji je na knjigu Mlado meso naišao u knjižnici. Zašto bi je on uzeo s police?)
Ako čitatelj BiloTko nema iskustvo kao muška prostitutka, niti ga želi steći, on bi tu knjigu mogao uzeti iz voajerizma, recimo: želimo zaviriti u tuđi život i uredno ga usporediti sa tuđim. Želimo tom kretenu od pisca reći što ga ide i točno onaj trenutak u priči gdje je postupio krivo. Želimo mu reći da je budala i da bismo mi njegov život bolje odigrali, samo da nam je dana prilika. Tako smo ipak pročitali tu knjigu, iako s pričom toga tipa nemamo nikakve veze. Moglo bi se reći da smo nasjeli na bombastičnu reklamu, zar ne?
