Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
nedjelja, 21.12.2008.
Nedavno sam čitala...
... roman „Kći snijega“ autora Jacka Londona, kojega se dobro sjećam iz djetinjstva zbog gledanja crtića Bijeli očnjak i čitanja romana/slikovnice Zov divljine (mi smo kao klinci uvijek imali dobar ukus).
Moje je izdanje iz 1964. godine (izdala Školska knjiga) u sklopu biblioteke lektirnih naslova za sedmi razred osnovne škole, a najvrjednije glede tog izdanja jest upravo predgovor/bilješka o piscu koje ne znam kome da pripišem: prevoditelju Zlatku Terkoviću, priređivačici Mari Zuber ili uredniku Branku Brajenoviću? (bilo bi lijepo kad bi pisac tih redova i sam bio potpisan).
U tom predgovoru stoji kako je život Jacka Londona bio rano prekinut fizičkom iscrpljenošću i pustolovnim životom (umro je u 40. godini). Naime, London je proputovao Ameriku uzduž i poprijeko, radio je kao gonič stoke, lovac na tuljane, radnik u kožari, utovarivač ugljena i radnik u glačaonici (tako se uzdržavao tijekom studija koji je kasnije ipak prekinuo), bio je u Klondikeu s kopačima zlata, bio je označen kao komunist, no pred kraj svog kratkog života postao je i cijenjen književnik, s preko četrdeset objavljenih pripovjedaka i romana, među kojima su i Martin Eden, Ljudi s dna, Zlato, Mjesečeva dolina, Kralj alkohol, Morski vuk, Jerry otočanin, Bijeli očnjak i Gvozdena peta.
Ono što sam ja zapazila u tom predgovoru je sljedeća rečenica: „Iznad svega cijenio je fizičku snagu koja mu je bila dugo vremena izvor zarade i omogućila mu da proživi teške dane u svome životu.“
Takva je i njegova „kći snijega“, mlada žena imenom Frona Welse koja se vraća svom ocu Jacobu Welseu, trgovačkom mogulu na Aljasci nakon studija u Americi. Roman vrvi izrekama, maksimama i sudovima vrijednosti od kojih neke nisam odoljela zabilježiti, iako ne bolujem baš previše od pukog citiranja djela, radije razmišljam i govorim o njima svojim riječima.
O Jacobu Welseu: „Kao vođa industrije i vanredan monopolizator, on je vladao najslobodnijim i najnevezanijim agregatom ljudi što se ikada sakupio na jednome mjestu sa svih strana svijeta. Kao neki gospodarski misionar i trgovački Sveti Pavao, on je propovijedao nauku rada i snage. Vjerujući u prirodna prava čovjeka, a sam dijete demokracije, skučio je sve ljude pod svoj apsolutizam: „Vladanje Jacoba Welse, za Jacoba Welse i za narod, a po Jacobu Welse“, to je bilo njegovo nepisano evanđelje.“
(ova misao mi se čisto sviđa, zato što je tako bogata riječima i značenjem, a ipak čista. Ne znam razumijete li me).
„Ljudi koji žive u gradu razmaženi su. Ne nose u svojoj glavi uvijek sliku busole, pa se lako izgube. To je razlog zašto vole spavati u gradu. Kako se boje nazeba i mraka, spavaju pod krovom i zaključavaju se noću. Žene su blage i lijepe, ali ne bi mogle nositi ni snježne cipele ni jedan jedini dan na putovanju. Svi ti ljudi govore previše. To je i uzrok da svi lažu i da ne mogu mnogo raditi rukama. Najzad, u njih je jedan novi izražaj ljudske snage, nazvan blef. Čovjek koji čini kakav blef, mora da bude za nj apsolutno siguran, ili se mora pripraviti da podnese sve posljedice. Blef je vrlo dobra stvar, ako je čovjek upotrebljava s diskrecijom.“
(kako ne voljeti ovakav citat? Ja, knjiški moljac koja se danima ne ustajem iz kreveta i stolca, dobivam pustolovni duh na ovakve tvrdnje.)
„Ništa nije bilo u jednoj prirodnoj pojavi što se ne bi moglo objasniti drugom. Sve su pojave očitovanja istih zakona, osnova su im isti principi. U utakmici leži tajna stvaranja. Borba je zakon i put napretka. Svijet je stvoren za jake i samo ga jaki dobivaju u baštinu. Biti pošten znači biti jak. Griješiti znači postajati slabim. Napadati poštena čovjeka znači biti nepošten. Napasti napadača znači vršiti pravdu. Prije je snaga bila u mišici, a danas je u mozgu. Iako se promijenilo bojište, bitka je ostala uvijek ista. Kao u pradavno vrijeme, ljudi se još uvijek bore za vlast nad zemljom i za njezine slasti. Samo što je mač ustupio mjesto trgovačkoj knjizi, na mjestu oklopljena plemića stoji danas uljudni plemić industrije. Mjesto sjedišta političke prevlasti imamo danas burzovne centre. Pred voljom moderna čovjeka nestalo je starih razbijača. Tvrdokorna se zemlja pokoravala jedino sili. Mozak je nadvladao tijelo. Čovjeku s mozgom je najpreče da svlada prirodu.“
(evo ga! Kako rezonira čovjek koji živi krajem 19. stoljeća i umire početkom 20. stoljeća! Ovaj pasus sam po sebi predstavlja moralni apsolut kakav nam (i) danas nedostaje, predviđanje Jacka Londona o industriji i trgovini se itekako obistinilo, i danas je točnije nego ikada prije.)
