Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
srijeda, 10.12.2008.
Sanja Lovrenčić - opet!
Možda sam ja samo veliko dijete. A možda je i istina ono što Rade Jarak kaže o Sanji Lovrenčić (ovu njegovu misao: 1) citiram u nastavku; 2) potpisujem do u detalje).
"Zamislimo rat, zamislimo dva dugačka rova, jedan nasuprot drugom, puna ljutih vojnika s prašnjavim kacigama i puškama. Ti vojnici su pisci, takozvani ljevičari i desničari, uljuljkani u sigurnost i ispravnost svojih stajališta.
Zamislimo livadu, ničiju zemlju između, na kojoj iznad rijetkoga cvijeća leti nestašni bijeli leptir. Hoće li vojnici primijetiti leptira? Naravno da neće. Oni će možda zapaziti kakva zalutala vola koji se može primamiti u rov i onda pojesti, ili pak kakva špijuna koji brzo pretrčava na neprijateljsku stranu,,,
Eto, na taj način tumačim kontekst u koji padaju knjige Sanje Lovrenčić...
Sklonost prema fantastici, snovitost, nadrealna kafkijanska atmosfera, suspense i nevjerojatna lakoća kojom rečenice Sanje Lovrenčić liježu na papir, prisilit će suptilnijeg čitatelja da knjigu pročita za jedno poslijepodne i da je zaklopi sretan, tražeći još priča.“
(znam da je totalno korni i lejm (corny&lame) početi priču o knjizi citirajući korice, ali u svoju obranu mogu reći da su ljudi iz Meandra koji je objavio knjigu Klizalište autorice Sanje Lovrenčić totalno pogodili s ovim citatom. On doista najpotpunije opisuje stvaralaštvo te autorice).
Klizalište je doista priča o jednom gradskom klizalištu u jednoj klizališnoj sezoni (dobila sam poriv da i sama odem na klizanje kad počne ova klizališna sezona) i o ljudima koji kližu na tom klizalištu. Odlična mi je fora što autorica sama daje pregled njezinih razmišljanja o temi knjige (Dodatak III. Dijelu: Apstraktna razmišljanja. Tema knjige) tako da se ja nisam bogzna koliko morala pomučiti da do toga dođem pa sam samo uživala u čitanju. Kako ta žena piše! Nevjerojatno! Pismo Sanje Lovrenčić mi je najdraže otkriće u dugo (dugodugo, zapravo želim reći) vremena. Glede ove knjige, to je roman. Prema onoj definiciji prema kojoj je novela, odnosno pripovjetka ono djelo koje prati jednu liniju radnje, dok roman obvezno prati dvije ili više linija radnje. Autoricu sam doista pronašla, i u liku autorice radio – drame u romanu, i u liku majke sa sinom, i u liku voditelja radionice za popravak klizaljki, ovdje nazvanog časnim imenom Žac. S drugim likovima se možda i nisam našla u relaciji, ali svakako da oni nisu likovi, već simboli, što podvlačim trostrukom crtom.
To je jedna stvar. Ono što mene pati, a ja bih rekla da pati i Sanju Lovrenčić, je vječno pitanje oko toga imitira li život umjetnost ili je obrnuto. Odnosno: je li književnost nužno realistična ili nužno fikcionalna? To razmatranje ostavljam za jednu drugu priliku, dok i sama razmislim o tom pitanju, a vama svakako preporučujem da pročitate bilo što što je napisala Sanja Lovrenčić.
