Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
ponedjeljak, 08.12.2008.
Kiseli kineski bomboni koji izazivaju ovisnost
Ovih sam nekoliko dana čitala knjigu Mian Mian pod naslovom Bombon. Evo prvo zašto takav naslov:
„Stvorila sam svoju vlastitu ljubav dok sam ga gledala kako mi se sve više približava. Njegova besmrtna krhkost je njegova besmrtna ljupkost i ljepota. Ova knjiga predstavlja djelić suza koje nisam mogla isplakati, djelić straha iza mojih nasmiješenih očiju. Ova knjiga postoji jer sam jednog jutra, dok je sunce izlazilo, samoj sebi rekla da moram progutati sav taj strah i svo to smeće oko sebe, a kad sam to učinila, morala sam isto to pretvoriti u bombon. Jer znam da ćete me voljeti zbog toga.“
Prema koricama, koje, moram priznati, i nisam najpomnije pročitala, došla sam do zaključka da se radi o kineskom chick – litu, nečemu što bi, po svemu sudeći, trebalo nalikovati na Wei Hui i njezine knjige Šangaj baby i Vjenčanje s Buddhom. No ovo više nalikuje na Mi, djeca s kolodvora Zoo. Ponekad zažalim što se Kina počela otvarati svijetu, iskreno (ma koliko to grozno zvučalo). Ponekad sam baš sita tih priča o heroinskim ovisnicima koji pišaju i seru u gaće i povlače se po kojekakvim klinikama s kojekakvim besprizornim polusvijetom. S te strane, ovo nije bilo čitateljsko iskustvo u kojem sam osobito uživala.
U središtu je radnje, naime, djevojka po imenu Hong, čiji je otac intelektualac i komunistički funkcionar zbog čega ona ima priliku odlučiti živjeti na svoj način s mladićem imenom Saining s kojim sluša glazbu, postaje alkoholičarka i narkomanka. Cijela je priča prožeta kineskim shvaćanjem zapadnjačke pop – kulture, koja je, kao i u socijalizmu kod nas, bila zabranjivana i mogla se naći tek u podzemlju i na marginama društva (o čemu, uostalom, već godinama nostalgično piše Tribuson). Sex, drugs & rock' n' roll na kineski način. Doista, nešto kao Wei Hui, ali puno manje pristojno i s puno više svodnika i kurvi.
I to je otprilike sve. Ono što me zbunjivalo tijekom čitavog romana jest mijenjanje pripovjedača, povremeni (nepotrebni) lirski momenti, čudni odnosi glavne junakinje s naprečac uvedenim sporednim likovima (izazvani možda i heroinskim tripovima) i neprestano samopromatranje vlastitog tijela. Bu – hu, izgubila sam glasnice od drogiranja, bu – hu, ispada mi kosa i zubi su mi žuti, bu – hu, probudila sam se u vlastitoj bljuvotini...
Nisam se uspjela sažaliti, možda je to. Možda više nisam toliko mlada da shvaćam ljude koji mogu neodgovorno živjeti i vjerovati u svoju mladost dok god su živi. Ja to ne mogu niti sam ikad mogla. Nisam milosrdna prema narkomanima, priznajem. Jer ja mogu voljeti sex i rock'n'roll i bez trećeg člana te jednadžbe i ne mislim da sam time na gubitku. Čak dapače.
