Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
subota, 06.12.2008.
Osporavani Vidojković i njegove K(k)andže
Marko Vidojković beogradski je pisac mlađe generacije (rođen je 1.10. 1975.). Njegov književni životopis, ipak, dosad je stigao biti prilično opsežan – autor je pet romana („Ples sitnih demona“, „Đavo je moj drug“, „Pikavci na plaži“, „Kandže“ i „Sve crvenkape su iste“) te tridesetak priča objavljenih po časopisima.
Za ovaj roman osvojio je priznanje Zlatni bestseler 2004. i Nagradu Petar Kočić. Bavi se i novinarstvom i pjeva u punk bendu On the run. Višeslojna, gotovo renesansna ličnost, ne biste li se složili?
Takav je i njegov roman – višeslojan. No da počnemo od površine – ovo je priča o studentu treće godine prava, siromahu i povremenom junkieju koji postaje jedna vodećih ličnosti beogradskih studentskih i političkih prosvjeda 1996. godine. Previranja u Srbiji očima mladca, dakle. Ništa što prije viđeno nije.
No takav autodestruktivni mladić svakako mora imati i privatni život – a ovaj ga ima i previše. Dobar dio priče je stoga njegovo zaljubljivanje u devet godina stariju Nadu koja ima odrezane trepavice, često mijenja boju kose, i nebitno, ali ipak spomenimo – ima nadnaravne moći. Ovo je također priča o propadanju pojedinca u moralnom, psihološkom i fizičkom smislu. Pa poput čudovišta koje je glavnom liku uvijek iza leđa, nijedan pripadnik mlađe generacije koji živi na ovim prostorima ne može se oteti dojmu da jednako nakazno čudovište nepovoljnih uvjeta i njemu stoji iza leđa. U tom smislu svi dijelimo istu sudbinu (o kojoj i Vidojković progovara). Pa iako završava u „idemo dalje“ tonu, nisam se mogla oteti pomisli – „Zar je izdavanje mladenačkih ideala sve što nas čeka? Jesmo li svi osuđeni na to?“
Iako je dijelom ovo stvarnosna proza, upravo je kombinacija nefikcionalnih i potpuno fantastičkih elemenata doprinijela šarmu ovog romana – prijelazi između fantastike i „stvarnosti“ su neprimjetni, kao da nam Vidojković sugerira da fantastične momente treba doživjeti jednako ozbiljno i uvjerljivo kao da nam čudovišta iz ormara malo-malo stoje iza leđa.
Jezik kojim se Vidojković služi jezik je ulice i slenga što također doprinosi životnosti svih njegovih likova, a zanimljiva je i Vidojkovićeva podjela na „njihove“ i „naše“ – one koji se revolucijom bore za promjenu i one koji zabijaju glavu u pijesak praveći se da se ništa ne događa, a kad promjene postanu izgledne, koriste privilegije koje su njima ostvarene.
To je također i presjek srpskog društva u ono vrijeme – Vidojkovićev glavni lik kaže kako svaka generacija ratuje da bi njihov život dobio smisao. Utoliko je ovo i roman o nasilju, agresivan i razočaran roman o životu u Srbiji.
Čita se lako, pitko, ne ispušta se iz ruku dok nije pročitan i posljednji interpunkcijski znak na posljednjoj stranici – stoga: vrijedi pročitati „Kandže“.
