Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
petak, 24.10.2008.
Dubravka Ugrešić: Ministarstvo boli
U povodu vijesti koju sam pokupila s Knjiškog moljca evo i mojih razmišljanja o romanu Dubravke Ugrešić: Ministarstvo boli.
"Roman 'Ministarstvo boli' Dubravke Ugrešić ušao je u izbor za prestižnu francusku književnu nagradu 'Femina'
Nagrada Femina utemeljena je 1904. kao alternativa francuskoj književnoj nagradi Goncourt. Specifična je po tome što su u žiriju samo žene, a u konkurenciju za nagradu ulaze pisci bez obzira na spol.
Dodjeljuje se za esej, roman pisan na francuskom te za prevedeni roman. U zadnjoj kategoriji je i 'Ministarstvo boli' Dubravke Ugrešić , roman objavljen u Hrvatskoj 1994. godine. Ime dobitnika ovogodišnje Femine bit će objavljeno 3. studenoga."
Iako je izašla 2004. godine, knjiga Dubravke Ugrešić pod nazivom „Ministarstvo boli“ (da razjasnimo naslov: „Ministry of pain“ je amsterdamski sado- mazo lokal za koji studenti, likovi romana, honorarno izrađuju rekvizite. Međutim, i sam po sebi je ovaj naslov dublje znakovit, ne čini li vam se?) vraća nas u godine iza rata, koje glavni lik, profesorica Lucić, proživljava u Amsterdamu, poučavajući šumu različitih likova s područja bivše Jugoslavije hrvatskom/ srpskom/ bosanskom/ nešto jeziku. To objašnjava i napomena autorice na samom početku knjige- da su raniji fragmenti romana „Ministarstvo boli“ pod istim naslovom objavljeni u zagrebačkom časopisu „Bastard“ 1998. godine. Znači, ovo se u autoričinoj glavi kuhalo jedno dulje vrijeme, kada su posljedice rata tek počele pokazivati zube.
Autobiografski moment se očituje u mjestu radnje, iako u istoj napomeni stoji da ni pripovjedačica, niti likovi, a niti Amsterdam kao mjesto radnje nisu osobito stvarni. Ipak je nepobitna činjenica da je Dubravka Ugrešić danas nastanjena u Amsterdamuu, odakle nakon sjajne „Štefice Cvek u raljama života“, „Forsiranja romana- reke“ te „Muzeja bezuvjetne predaje“ (da ne bude zabune, ovo su samo romani, također je napisala i par knjiga kratkih priča te zbirki eseja), piše za europske novine i časopise i povremeno predaje na američkim sveučilištima.
Ugrešićeva nas ovim romanom prenosi u paralelnu stvarnost („što bi bilo kad bi bilo“ nas koji smo ostali u domovini/ domovinama) onih koji su otišli u smjeru ravnog sjevera potražiti sreću, s problemom nasukanosti na laž onoga što se raspalo raspadom bivših država Jugoslavije. To ilustrira i sam besmisao poučavanja hrvatsko- srpsko- bosansko- slovensko- makedonske književnosti i jezika: „Bilo je to vrijeme jezičnog razvoda punog buke i bijesa. Jezik je bio oružje. Jezik je odavao, markirao, razdvajao i spajao. Hrvati su odlučili da jedu svoj kruh, Srbi svoj hleb, a Bosanci svoj hljeb. Riječ smrt bila je na sva tri jezika ista.“
Da ovaj roman nije plod trenutne inspiracije (kao, uostalom, što takvo nije niti jedno djelo Dubravke Ugrešić koje sam imala priliku čitati!), svjedoče i brojni citati s područja bivših jugslavenskih književnosti (Marina Cvetajeva, Ferida Duraković, Ivo Andrić i dr.), ali i drugi autori koji su dobro podcrtavali atmosferu. Nadalje- iako pripovijedanje ne prati kronologiju u skladu s načelima modernog romana, ne gubi na tijeku koje stvaramo u glavi za vrijeme čitanja. Čak unatoč tome da je pripovijedanje isprekidano književnim izlaganjima profesoričinih studenata, njjihovim životnim pričama, te vlastitim dojmovima o svom novom prebivalištu samog glavnog lika.
I kao što je „naša“ književnost obilježena „suvišnim“ osobama- Filipom Latinovitzem, Đurom Andrijaševićem,, te likovima Ksavera Šandora Gjalskog- Jankom Borislavićem te Radmilovićem, tako Dubravka Ugrešić opisuje jednu „suvišnu“ generaciju, onu (možda i sami to ponekad osjetite!) koja uvijek bar sekundu kasni za tempom današnjice, lupkajući neki svoj, davno izgubljen ritam. Čak i po cijenu zamjerke da su se ratne teme ofucale.
