Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
nedjelja, 05.10.2008.
O književnoj kritici II.
Razmišljala sam kakav bi, prema mome mišljenju, trebao biti književni kritičar. Kao prvo, smatram da bi morao biti upućen o temi o kojoj piše što znači da književni kritičar možda ne mora nužno biti diplomirani knjižničar ili profesor književnosti, ali bi bilo dobro da toliko poznaje teoriju književnosti i povijest književnosti da mu neki pojmovi, poput „postmoderne“ ili „fabule“, nisu strani.
Nadalje, mislim da bi književni kritičar trebao biti maksimalno objektivan. Naime, koliko se sjećam kad smo mi radili književnu kritiku u osnovnoj školi (manjkavost srednjoškolskog sustava u moje vrijeme je bila i u tome što nismo niti riječju spomenuli književnu kritiku kao ni mnoge druge rodove i vrste s kojima sam se susrela tek svojevoljno i o vlastitom trošku), književna kritika je, između ostalog, kombinacija umjetničkog i znanstvenog pristupa (kao i esej ili feljton, primjerice), dakle, novinarsko – književni tip teksta koji mora počivati na činjenicama, a ne na subjektivnim dojmovima kritičara. To znači da je apsolutno nedopustivo da kritičar novinski i drugi prostor koristi za privatno razračunavanje s protivnicima i neistomišljenicima. Apsolutno je nedopustivo vrijeđanje autora na osobnoj razini. Mnogi tako književnom kritikom nazivaju i tekst u kojemu će autora nazvati kretenom ili političkim izdajnikom, što ne da je izvan svake pameti i dobrog ukusa, već je i pomalo nepošteno, s obzirom da se napadnuti autor očito ne može na isti način braniti protiv kritičara.
Nedavno sam čitala blog na kojem je na tapeti bio jedan naš poznati pisac koji piše kolumnu za jedan dnevni list, gdje je autor bloga od rečenice do rečenice komentirao kolumnu, tvrdeći da je spomenuti pisac ignorant i egotripaš (ako sam to dobro protumačila). Neki su taj tekst na blogu hvalili kao odličan primjer kvalitetne kritike, no ja se ne bih složila s tim. To je bio napad na tuđu osobnost više nego na njegov tekst. Jer, kako se radi o novinskoj kolumni, tekstu čija je namjena da se određenim osobama u društvu omogući da izraze svoje mišljenje o određenoj temi, taj tekst (a tekst je bio, koliko se sjećam, o atletskoj disciplini desetoboja) je sasvim ispunio svoju svrhu. To ne mora biti pametno mišljenje ili čak mišljenje s kojim bismo se mogli složiti, ali to ne znači da je kolumna bila poziv da se autora vrijeđa ili se o njemu, zbog izraženog mišljenja, govori kako to mišljenje očito znači da je autor sam centar svoga svijeta i da uopće ne razmišlja o tome kako o određenom problemu razmišljaju drugi ljudi.
Jasno je da je praktički nemoguće da kritičar bude apsolutno objektivan, jer svi imamo svoje afinitete: neki radije čitaju krimiće, a drugi lijepu književnost. Čak i kad bi se dogodilo da je kritičar apsolutno objektivan, njegova nam kritika možda neće puno pomoći da izaberemo pravu knjigu za sebe, jer MI možda više volimo čitati krimiće, a pročitali smo kritiku knjige koja pripada žanru ljubića.
Dakle, po mom mišljenju, zadatak kritičara se svodi na nekoliko točaka: on mora maksimalno objektivno i upućeno, određenog čitatelja kojemu je ta knjiga namijenjena, pozvati da pročita spomenutu knjigu, jer će mu, po naravi i prijašnjem čitateljskom iskustvu, upravo ta knjiga najviše odgovarati. On to mora učiniti na način da ne vrijeđa autora knjige na osobnoj razini, da tekst bude zanimljiv i svojim vokabularom i stilom prilagođen potencijalnom čitatelju, a u isto vrijeme, da ne otkrije previše od radnje ili teme knjige, kako ne bi oduzeo čar čitanja potencijalnom čitatelju (upravo ovo mjesto potaklo me i na razmišljanje o književnoj kritici, jer sam i sama dobila – kritiku – kako moje – kritike – sadrže previše prepričavanja radnje. Kritika je možda na mjestu.)
Konačno, moram dodati da općenito mislim kako bi se bavljenje kritikom trebalo prepustiti ljudima koji vole književnost i koji se smatraju pozvanima promovirati čitanje i knjigu u društvu, a nikako onima koji lako postaju opijeni moći i skloni koristiti svoju moć u osobne svrhe.
