ISTINE SU, KOLATERALE TOČNOSTI!

Za društvo iz sjene, kolaterale možemo u ovom slučaju prevesti kao nus-produkt.

Tragajući za točnošću saznate sve istine, no one dakako ne smiju biti predmetom vašeg interesa jer inače nikada nečete doći do točnosti, skrenuti efeom nečije istine.
Riječ je o točnosti o Hrvatskoj, ta je točnost točna i ritmična poput zvuka tračnica pod željeznim kotačima vlaka i u pravilu nikog polupismenog i djelom senzibilnog ne bi smjela previše iznenađivati u Hrvatskoj – barem ne zadnju dekadu. Unatoč tome ja je ipak s vremena na vrijeme provjerim, kao škrapu gdje je jednom uhvaćena hobotnica.

Pri provjeri točnosti o Hrvatskoj treba provjeriti društvo, okružje i trendove, opaziti promijene u smislu Gavrilovića u likovnoj kritici, društva praktičnih pjesnika u smislu Nacionalnog foruma, modnih trendova iz pera najpotkovanijih retoričara novinarskog općepraksaškog miljea, a zatim pogled baciti na Baltik i nemušto komponiranje "SAO" doskoćica.

Srbi su naš lakmus papir za crveno, a regija u širem smislu za plavo (ovaj dio mi se ne da posebno objašnjavati, pa tko je ubr'o – ubr'o je!)
U mnogo čemu nas šiju, osim u jednome, no i u tome bojim se samo do sada, a to je slijedeće - oni nikada do sada nisu propustili priliku da propuste priliku.
Mi neke naše iskoristimo, sad dobro ili loše gotovo da je svejedno jer propustimo one prave. Zašto? Zato jer ih ne vidimo! Ne možeš vidjeti nešto što ne poznaješ ako gledaš očima s pozicije znanja = „ja znam!“ – je možda i najveći ljudski zajeb od postanka roda na ovamo. Ništa vas ne može tako usporiti i vratiti natrag, kao „pozicija znanja“.
Pustimo na kratko te naše radosti od znanja i pogledajmo što smo to novoga propustili!?

Zapizde li rusi rat s ukrajincima svi naši fokusi, a tako i ono malo razvojna promišljanja preselit' će se na Krim i stabilnost regije.
U čas ćemo zaboraviti vrijeme od posljednjih desetak godina koje smo mogli upregnuti u strateško razvojnu priču, pa čak i sada na rubu Svijeta, gdje se more slijeva u bezdan svemira i kada je bonaca kreirana od posljednje vlade aman-taman bila pogodna za skupljanje jedara i razvijanje vesala te pokretanje strukturne razvojne priče – ode nam fokus nizvodno, strmopizđujući se u regionalnu, a ne d'o Bog svjetsku krizu. Ova dugačka rečenica s metaforama htjela je reći – propustili smo još jednu veliku šansu! Jedno vrijeme u kojemu smo mogli složiti te naše crvene kockice!

Znate ono: ne yebe qurac već atmosfera.
Atmosfera ima mnogo veze s tajmingom, teško da je odgovarajuća ako nije pravovremena.
U prilog tome govore bivši predsjednik Srbije Boris Tadić u talk show-u „Ćirilica“, gdje u 1:24:30h u dvije rečenice kaže više, no sve naše vlade skupa, također i Alksandar Stanković gdje ga prezimenjakinja Brankica uči etici s pola rečenice.
Ne uči ga! Ne možeš naučiti biti etičan! Istu tvrdnju potvrđuje sam Stranković ustrajući u svom profesionalnom kukavičluku nazivajući odgovornost hrabrošću.

Ne bih rekao da su srbi etičniji od nas, mi smo ista socioliogija, njima je samo možda za razliku od nas dosta ponavljanja propuštanja prilika.

Sve u životu je proces! Ne shvatiš li da ne možeš samo udisati, već da ponekad trebaš i izdisati i to što ritmičnije, to bolje po tebe. To je kao i odgoda plaćanja u poslovanju, što je zapravo isto kao i prestati disati na neko vrijeme, pa kada ti plate onda ćeš opet početi disati.
Ne ide to! Nitko nema taj kapacitet pluća. Bez ravnoteže ništa ne hoda, čak ni dijete!

No mi smo nekako uza sve ove naše vlade na kraju došli i do predstečajne nagodbe sami sa sobom. Sami sebi nabijamo fiktivne dugove kako bi smanjili stvarno postojeće obveze, i tako ciklički jedemo vlastitu supstancu - ishodišno na korist vlastite štete.