distressed assets

Brišete li odmah brojeve iz mobitela osoba koje više u vašem životu na ovaj ili onaj način nema, posebno na onaj. Nije problem? Ili je sasvim mali, suptilni, poput brisanja telefonskog broja iz adresara mobitela osobe koje više nema?

Ne brišem li time zadnji „kontakt“, trag, mogućnost iako osoba više ne postoji - teško prst stišće delete?! To je voljna radnja, „teška“ svega koji kilobajt, nedovoljno za bitan prostor, a previše za zaborav.
Zašto o tome razmišljamo? I tako praktičnost govori drugačije, zar zadržavanjem tog broja i imena zadržavamo i tu osobu u nama ili sebi kupujemo mir da je nismo „obrisali“. Jer više nikada nećemo dobiti novi broj i od koga imati (razloga) i mogućnosti uzeti ovaj stari. Čemu, kojem to miru ili kompromisu vodi? Nevjerojatno kako nas stvari -tragovi što su manje vrijedne i funkcionalne više vežu za nekoga. Sat, nakit ili koji drugi vrijedan ili tek funkcionalan predmet koji je pripadao nekome koga više nema u vašem životu ne ostavlja bitan i težak trag, jer tu je, jer je tu, jer nešto vrijedi i ima funkciju koju doduše možda nikada nećemo koristiti. S druge strane neki profani, jednokratni ili tek do granica broja korištenja predmeti-tragovi poput plastičnog upaljača na primjer, koji bi u svim drugim situacijama bili odbačeni, postavljaju u moralni škripac emociju koju izazivaju ili je povezujete s njim.
Koji faking paradox.

Jebeni upaljač, u stanju je zadržati tragove poput mirisa, otiska, kože osobe kojoj je pripadao, i ako je samo on ostao, na vama je sada da presudite ne samo njemu već i vašoj zadnjoj materijalnoj „sponi“ s tom osobom. Hmm, osvrnite se oko sebe i ustvrdite da nemate niti jedan takav „beskoristan“ predmet :-).
Beskoristan no ne i nepotreban predmet, možda baš poput upaljača bez plina koji vam je još potreban samo kao link, prokleta jedina veza s vlasnikom.
Kada biste imali šansu ostvariti kontakt s tom osobom, bacili bi beskorisno smeće, ovako to ne činite. Gledate ga i razmišljate, ne što učiniti s njime nego što učiniti sa sobom kada ga više ne bude – vašeg posljednjeg kontakta-veze s tom za vas bitnom no fizički išćezlom osobom. Taj predmet kao da je jedino materijalno svjedočanstvo postojanja te veze.
Možete ga baciti tek ako je unutar priče za koju se veže – sve ispričano.
Rijetko je tako. Malo priča bude prekinuto „na vrijeme“, „pravovremeno“ da sve bitno bude izrečeno. U nekima je čak i sve izrečeno, iako ništa zapravo - doživljeno . I što onda učiniti?

Nema investicije, čak ni reciprociteta, ostaje samo procjena – vaša.
Srazmjerni distressed assets!
Vrijedi koliko vi kažete!
Zar glupi, beskorisni, plastični upaljač može definirati portfelj vaših emocija?
Ne može, nije mogao niti dok je radio, a vjerojatno nije ni osoba kojoj je pripadao, vjerojatno ste to sve bili vi. Svo to vrijeme.
Ako i niste, gotovo je, već time što razmišljate o tome, važete, ili što ne možete živjeti s tim predmetom. Nije do predmeta, možda ne možete živjeti s onime što ste propustili živjeti s osobom kojoj je taj predmet pripadao.
Tko bi rekao što vam jedan upaljač može ispričati o vama samima? Možete li podijeliti sljedeću porciju razgovora s njime ?

U koliko možete, bacite ga, nema smisla sve ste rekli. U koliko ne možete opet ga bacite, jer nikada niti nećete moći ništa više reći, kao ni promijeniti.
Bacite ga mirno, ne zamjerite sebi, to ste samo vi – vi tako razmišljate, da je druga strana htjela drugačije - napravila bi drugačije. Ne postoje „odmaci“, kao ni skriveni talenti za koje treba čekati da isplivaju. Kvaliteta u koliko je ima pršti na sve strane, obgrli vas i ne navodi na čuvanje tragova.

Doima se herezom, al' tu vam čak ni Bog na vaše pitanje „što sa životom“ ne može odgovoriti no semantikom: „An error occurred. Please try again later!“

Koga nema, nema ga, sada dok razmišljajte o tome upravo ga trebate, možda više no ikada ranije.
Nije tu, nema razloga ni da njegov broj, upaljač ili bilo koja vrijedna ili nevrijedna stvar daje razložnost za ono što ne postoji, i što ćete vi plastično opisati i udahnuti život smislom.
Kraj ima puno lica, ali ni jedne oči – to samo vi „gledate“.