Moj svijet
Život se budi s proljećem...
Ali u meni je zima već godinama.
Sve oko mene se budi, cvate, oživljava, živi...
Osjećam se kao stranac na vlastitome planetu.. u vlastitome svijetu...
Svi su ti ljudi tako odurni... smiju se, raduju, stvarima koje možda i ne vole..
Samo zato jer se to smatra normalnime...Normalno je voljeti proljeće i sunce i ta sranja jel...
Onda ja nisam normalan...
Možda je to dio prirode da ljudi ne shvaćaju jedni druge.
Postalo je dio prirode da ljudi ne vjeruju jedni u druge...
Promijenili smo sve...
Dolazi proljeće, dolazi toplo vrijeme a u meni se i vatra pretvara u led.
Oko mene svaki život je umirući... crn.. nesretan...
Ja nisam onaj koji sam bio, ja sam onaj koji jesam...
I sama smrt nije toliko puna sebe koliko sam ja...
Prekrasan je svijet u kojemu vlada smrt.
Za one, koji znaju vidjeti ljepotu.
U mojem umu otvara se nova stranica, još jedna morbidna bajka...
Živim u njima...
Zamišljam svijet u kojemu je smrt jedini život i mjesec jedino sunce.
I studeni jedini mjesec. Zamišljam svijet u kojemu ljudi kao ja uvijek osjećaju da im je tamo mjesto.
Pisanjem sam uvijek bježao od stvarnosti dok jednog dana stvarnost nije došla u moj svijet...
Od onda pokušavam pobjeći.. tražio sam i najmanje skrovište gdje bih mogao sklopiti oči i biti sam.. s svojim umom, svjom maštom u svome svijetu.
Što sam stariji moj moral je sve manji. Kao i moje socijalne potrebe...
Što sam stariji sve više se vidim samoga... I nikome ne vjerujem.
Da mogu iščupao bi si vlastito srce i nosio ga oko vrata kao triumf pobjede nad samime sobom.
Bilo je vremena kada sam mislio da prijateljstva i prave ljubavi opstaju.
ali to je također bila jedna od bajki koje sam davno prestao pisati. u koje sam davno, vrlo davno prestao vjerovati.
Emocije se odbijaju od mene većinom kao strijele o štit.
kao vitez putujem kroz ovaj život u nadi da ću naći svoje kraljevstvo.
Neprijatelji su oni, možda i vi... Koji mi neprestano šaljete strijele emocija od kojih se moram braniti.
Teško je znati kuda pripadaš... ali kada saznaš. najteže je biti negdje drugdje.
Imao sam svoje sveto kraljevstvo, sveto meni.
i imao sam svoju kraljicu. imao sam svoj svijet, naš svijet.
Istina je bila ono što smo željeli vidjeti i vidjeli smo samo ono što smo željeli.
istina je bila... da je to bila bajka.
Ljubav se ugasila kao posljednji pjev ptice koja ugiba.
Tužno za slušati, tužno za gledati...
Dijelio sam dušu s mrtvima. Srce sam predao svijetu mrtvih.
Gotovo na koljenima molio da ga uzmu...
I ja sam umro. duša je napustila ovo tijelo.
Ali nije ponijela srca s sobom.
Ostao sam... u svojoj tami... u svojem utočištu okružen samo onima koji upiru prst, koji ne razumiju, koji osuđuju...
Ostao sam na ovome svijetu... živjeti mrtav.
Mrzim one koji misle da je teško... teško živjeti. teško umrijeti...
teško je biti živ... a ne osjetiti zrak u svojim plučima. miris cvijeća na procvalim livadama.
teško je živjeti a ne vidjeti više od suza. teško je zaboraviti kako se iskreno nasmijati. kako je biti sretan.
Sklopit ću oči. još jednom.
U svijetu gdje violina u rukama staroga kostura svira najtužnije melodije.
u svijetu gdje divna zlobnost mjeseca budi zborove najtužnijih duša.
U svome svijetu... Gdje mrtvi osjete život..
Molit ću da se ne vratim nikada više. Dići ću vojsku onih kao ja. Boriti se da istjeramo svaki tračak svijetla iz mojeg doma.
Vraćam se u svijet čiji sam kralj. Na tronu od sleđenih suza. trnovitom krunom okrunjen. Noževima u leđa izboden.
Kralj, princ i sama smrt. Tamo gdje mogu biti ja, ja.
It's all about darkness
Sve se je uvijek vrtilo oko toga zapravo. Glupe li riječi na hrvatskom. ''Tama''
Ali da, uvijek sam bio mračne duše, crnog srca i tamnih misli.
Moj svijet, moj život, moja ideologija. Sve je bilo mračno.
I nisam se rado družio s ljudima, osjetio sam da me mijenjaju. pokušavaju me prilagoditi.
Oteti me iz mojeg doma i dovesti u svoj. Vaš? Njihov...
Prokleti ljudi koji se vesele svemu vez razloga, prokleti ljudi koji se uvijek nadaju boljemu i onda kada nema nade za bolje. I upravo takvi ljudi tjeraju me na povraćanje. Kao i egoistične svinje koje misle da su bolji od drugih zbog nekih banalnih, izmišljenih i materijalnih razloga.
Pa, ako je tako, vi koji ste uvijek vidjeli svijetlo u tami.
Vi koji ste odlučili bježati iz moga doma u vaš.
Što vas čini boljima od nas? Nas, koji sjedimo u tami. slavimo smrt, slavimo užitke izvan ljudskog razuma.
Prirodni smo koliko i vi, možda i više. Ne krijemo svoje nagone, svoje čežnje i svoju ljubav. Prema tami, prema onome što smatrate izopačenim, uvrnutim.
Kada si u tami, ne moraš nositi masku na licu. ne kao vi na svijetlu.
Jer u tami te vide samo oni koji mogu vidjeti u tami, oni koji žive u tami. Oni koji su tami. Oni, koji su kao ja.
Doveli ste me u svoj svijet. Nisam vam se svidio a ni vi meni.
Ni vaš svijet, dakako.
Moja iskrenost ne poznaje granice. Ja ne stavljam maske na svoje lice.
ja sam onaj koji jesam.
Ja sam ono što jesam. I ne bojim se, ne poznajem strah.
Prvo ste me željeli a onda ste me odbacili.
Ali ja vas nikada nisam želio, meni nikada nije bilo iskreno žao.
Ja nisam jedan od onih koji osuđuju razlike, ja nisam mario za vaše razlike. Meni nije bilo stalo.
Sada znam zašto sam donosio uvijek na kraju bol u živote.
Sada znam zašto nikoga nisam činio sretnim za dugo.
Sreća i ja, život i ja, život kao vaš.
Mi nismo iz istoga svijeta.
Živimo u toliko svjetova u jednome svijetu.
U našem svijetu. U koje je toliko prolaza, toliko vrata, toliko putova.
Osjetiti osobnost tame, osjetiti njenu prisutnost.
To je bio moj put, ja sam slijedio svoj put.
Tama, tuga, bol, depresija. Ujedno moj život, moja snaga, moja slabost i vječna inspiracija.
Ljudi kao ja postoje stoljećima, tisućljećima.
One koji bi uspjeli u svojoj tami nazivali bi umjetnicima, one koje ne bi, propalicama.
Nikada neću imati priliku biti dio ili biti black metal band.
Ali jednog dana, možda netko bude čitao pjesme i priče dječaka koji je s 10tak godina pisao priče o vilama i magijama. O dječaku koji je s 16 pjesam imao 6 zbirki pjesama svaka preko 100 stranica.
Možda jednog dana, moje ime bude pridruženo onima kao ja, prije mene.
Boemi. Oni koji su grlili tamu i osjećali je.
E.A. Poe. Ako bi mi itko bio uzor, bio bi on.
Doveli ste me u svijetlo dana kojemu ne pripadam. I dugo sam se vraćao natrag.
Shvatio sam da će me rijetki shvatiti ozbiljno.
Da će i oni koji se nazivaju prijateljima biti dio onih koji će se ismijavati mojem odabiru.
Ali kako da marim? kako da se zamaram time?
Želim upijati. tamu. sve što ona nosi, sve što ona daje.
Želim da moj život bude dio nje. i moja smrt. i život nakon smrti.
Vječna tama.
Jednog dana. kada napustim ovaj planet. Kada se pridružim ostalim dušama predaka ovog svijeta i svih prije našeg.
Nadam se da ću još jednom prije nego nestanem u beskrajnosti univerzuma osjetiti tamu osobno kako mi se obraća.
Ovaj život je, ono što izaberemo.
ne postoji pravo i ispravno onoliko dugo koliko radimo ono što želimo.
Kletva
Čuješ li, kada te dozivam
Noćima bez sna
Čuješ li me, moje srce koje želi da ti se preda?
Sunce obasja moje umorne oči
Nakon još jedne besane noći
I teškom rukom umornom od života
Pišem ove redove u kojima je sva tuga, bol, ljubav i ljepota.
Čini mi se kao da nikada nije moglo bolje
I onda izgubim i ono malo volje
Čini mi se da nikada nisam mogao postići više
Samo izgubljeni mladić koji ove tekstove piše
Baca suze u vjetar i pokapa snove
Ironično se nasmije dok stvara nove.
Počinje novi dan
uzdahnem, zagrlim jastuk i pokušam utonuti u san
Ne želim živjeti još jedan dan
želim da prođe, želim da ga zamijeni san.
Budim se i poželim da je još uvijek sve san
Da mogu kada sve krene po zlu da izađem van
Da napustim svijet i tijelo da napustim sve
Probudim se na nekom drugom mjestu gdje nemam problem te
Negdje daleko od svih, daleko od tebe.
Poželim često da život bude kao i san
Za par dana da te se više nikada ne sjećam
Nikoga i ničega, da sve bude obrisano i da počne iz početka
Ovaj život i ovaj svijet su moja kletva.
Još jedno jutro, još jedna zora
Još jedno more snova
I moja lađa na moru bez kraja
U nadi da potone i ostane u beskrajnom carstvu zaborava.
