Nothing can hurt like time
Pa nakon nekog vremena, opet duže nego sam mislio i planirao, javljam se preko ovog čuda koje mi je donijelo toliko toga u životu, a oduzelo tako malo… Sasvim… Posebna stvar u mojem životu.
I tako, kažu da kada jednom krojimo svoju sudbinu tj. započnemo da tada samo pratimo ''patent'' i idemo do kraja. Pa dali je moguće. Da sam stvarno gubitnik i da uz sve svoje želje i trudove nikada ne budem uspio biti bolji?
ne razumijem sebe, doista. Toliko truda i volje a toliko neuspjeha i uvijek se ponavlja, vrti se u krug. Koji se to vrag u mojem životu događa, nešto radim pogrešno a ne znam što je to. Volio bih znati, volio bih znati što je toliko jebeno krivo u mojem načinu života, da ga totalno upropašćujem.
Imam želje, volje, ljubavi i… Što je dovraga još potrebno? Jednog dana svijet vam je pod nogama, no to je samo jednog dana a sve dane poslije vi ste pod njegovim nogama i kao da ne postoji izlaz da se izvučete ispod gomile koja uporno gazi po vama. Zar je to doista život? Padanje i uspinjanje kako govore? Put kroz trnje do zvijezda? Ako je to doista život, ma tko mu jebe mater, ne želim ga.
Volim li ja ovaj život stvarno? Ponekad ga poželim voljeti a onda kada i pomislim da ga volim jednostavno nešto me podsjeti koliko je prokleto jadan i bolan, pa ga iznova pogledam kroz čašu, pogledam one dvije kockice leda u njoj i pomirišem zrak, osjetim ga. Ah da stara loša navika, no tako efikasna, kao ništa drugo.
teško mi je govoriti o sreći i ljubavi, teško mi je nadati se da će sve biti u redu kada činjenice govore drugačije…
Čega se ja to toliko bojim? A govorio sam uvijek kako strahove treba prebroditi a ne čuvati u sebi. Blog je bio jedino mjesto koje sam stvarno volio i osjećao se sigurno, zato jer sam bio iskren…
Radim ovo za sebe, blog je doista bio uvijek iz potrebe, prema sebi.
Pa, pitat ću samoga sebe. Koji je to strah u tebi, ha blackene?
Bojim li se ja to… izgubiti ono što najviše volim? Bojim li se živjeti život koji ne mogu preživjeti… umrijeti i povući nekoga koga ne bih volio povući?
Bojim se svaki puta kada iz tebe osjetim onu neku hladnoću i ne razumije razloge, ne razumijem zašto se uvijek to mora na meni iskaliti i taman kada totalno izgubim nadu da će se vratiti na dobro, ti opet okreneš ploču i vratiš mi osmijeh na lice. Lijepo je to da, ali ja stvarno želim zadržati tvoje jedno mišljenje, ja stvarno želim znati na čemu sam. Umoran sam od svojeg života, njegovog tempa…
Znate gdje ljudi griješe? Kada sami sebe uvjere da će sve biti ok ako se maknu od svih drugih i onda pokušavaju stvoriti neko svoju neovisnost, stvoriti sebe kao novu, samostalnu osobu.
I ne želim ponoviti to opet jer ljudi nisu stvoreni da budu sami, a ne želim ni da ti ponoviš svoju grešku jer ne znaš srećo, ne razumiješ koliko ti zapravo život daje a ti, ti tako malo uzimaš.
Ja nisam najbolji dečko na svijetu, nisam ni najbolji prijatelj na svijetu nisam… Ma baš u ničemu nisam najbolji. Ali ako išta u vezi nas dvoje možemo napisati s ''naj'' ispred te riječi onda je to sigurno da te ja volim NAJviše i ako sam u išta siguran, nitko neće moći voljeti te kao ja.
Možda sam jednostavno trebao iskrvariti onda davno pa da svima bude jednostavnije živjeti? Ili jednostavno ono kada sam završio u hitnoj na šivanju, možda sam trebao nekako oduprijeti se i dopustiti da iskrvarim? Teško stvarno, teško je sada razmišljati o tome…
Ja sam imao san, a tja san je bio savršena cura. Netko tko će u meni probuditi tu želju da se smirim, da gradim budućnost, planiram i živim za dvoje… Netko tko će mi stvarno biti toliko bitan da kažem da ga želim zauvijek. To si bila ti. Ti si bila ta cura i ti si bila ta osoba koja mi je bila sve na svijetu. Još uvijek jesi, no jesam li ja tebi?
Bili smo poseban par, mnogima uzor, mnogima primjer za divnu i čistu ljubav. I oboje smo voljeli kada su nas tako gledali, uvijek bi se lijepo zagrlili, pogledali i poljubili. Zadovoljno. No, kako je došlo do toga da ti se srce nekako, zbunjuje? Nekako, kao da tvoja ljubav postaje hladnija i kao da sve što si osjećala prema meni, jedan trenutak postoji a drugi kao da ti je teret. Ja ti ne želim biti teret, stvarno ja nikada nisam želio biti tvoj teret. I žao mi je kada mi govoriš da ti nedostaje nešto iz prošlosti jer tvoja prošlost, kao ni moja, nije nimalo lijepa ni dobra. Ne bih volio da sam ti ja kočnica u nečemu što želiš, no ne bih volio da zaboraviš da nikada nisam ništa loše napravio za tebe. Možda ako i misliš sada da jesam, volim te i trudio sam se učiniti samo najbolje za tebe. Ne kao tvoj dečko, nego kao sve što zatrebaš.
Pa, ako ikada stvarno dođe do toga da mi kažeš da ne želiš biti sa mnom, ako ikada dođe stvarno do toga da me odbaciš od sebe, volio bih da ne skreneš s puta na koji sam te poveo, jer put na kojem si ti bila, nije vodio u tvoju budućnost, nego propast.
Nego, recimo da je dosta o tome, život je ionako smeće, a ja ga takvim prihvaćam.
Sve lijepo u životu, gotovo sve lijepo u mojem životu bilo je uz tebe, gotovo da ne postoji stvar koja je bila lijepa a da u tom trenutku nisam uz sebe imao žensku osobu. No gotovo da ne postoji ženska osoba zbog koje nemam ožiljak na ruci, suze u očima i rane na srcu. Ne znaju to, nikada ni neće znati, no ja ću znati pa će boljeti jednako.
Pa, dragi blogeri, volio bih da nikada ne osjetite bol, ne samo vi nego svi ljudi u ovom svijetu. A bol dolazi onda kada počinjemo shvaćati kako živimo, čime smo okruženi. Pubertet…
Iako sam ja 20 godina star, i iako sam ja za razliku od nekih od vas zrelija i starija osoba, vjerujte mi da razumijem i dalje sve one koji u svojim godinama doživljavaju ono, doslovno weight of a world.
Volio bih da računate na mene, nisam ja tu da zavodim druge cure kako su to neki prije smatrali, nit sam ja tu da radim neprijatelje ili išta loše. Ma ne, ja samo želim da ljudi znaju da postoji netko na svijetu, tko ih ne mora poznavati, ne mora ih nikada vidjeti ni čuti ali biti će tu za njih, netko koga mogu pitati za savjet i netko na koga mogu računati.
ja sam ta osoba, moj život me naučio da koliko god se trudio da budem u nečemu uspješan, osim virtualnog svijeta i tehnologije ništa drugo mi ne uspijeva. I jedna stvar, koju obožavam raditi.
pomagati onima koji pomoć stvarno trebaju.
Emotivan sam, možda i previše emotivan za muškarca pogotovo nekoga s 20 godina ali, zar je to bitno? Moja emotivnost me dovela u sranja, sjebala mi je život, pomutila razum i uvijek sam trčao u san o krasnoj, savršenoj ljubavi i vezi.
Možda sam zaboravio odrasti, a možda sam zaboravio postati muško i ostao nježno i razdraženo dijete. No kako god bilo, sada je prilično kasno za promjene, sada je jako kasno za išta osim za prilagođavanje svemu što dolazi u životu.
naviknuti ću se na sve, doista hoću, dok god nju imam. Želim nove prijatelje, prijateljice, želim nove snove i nove planove, nove ciljeve i nova nadanja. Ali ne želim novu curu, i nadam se, da doista neće do toga doći nikada.
6 ujutro je. Sada ću postati post pa odem, i nadam se da ću uskoro opet kao nekada zablistati u sjaju, iza onog tužnog lica staviti osmijeh, vidljiv samo meni, no osjetan svima oko meni.
