All i want to say is that i love you and I'm not afraid
Neka te moja ljubav u životu prati jer nikad te voljeti neću prestati
Što god govorili, nisam ih slušao
Što god rekla, uvijek sve sam ti dao
Jer i da opet padnem ja znam da ti si tu
I ne, ne patim jer te volim ti si tu, kao i u snu
I da padnem, znam, imam te
Ne želim bez tebe.
Ona je naučila me voljeti
Ona dala mi je srce koje kuca
Koje naučilo je voljeti, no ne može živjeti bez nje.
Ne mogu živjeti bez tebe
Kažem ti, priznajem ti
Nemoj me nikada ostaviti
Moraš uz mene ostati
Molim te nemoj nikada otići.
Nisam pao sada kada plačem
Nisam jer naučio sam se odupirati nečemu jačem
Ovo je tuga, tuga jer vrijeme te odvodi od mene
No smijem se, znam da ćeš vratiti se
Dao bi sve, sve da imam te
Samo tebe, samo tebe volim, trebam uza se
Molim te ne napuštaj me
Znam da ne želiš to, nikada ne odlazi od mene.
I bilježnica uplakanih papira opet je pored mene
Lišće koje vjetar nosi dodiruje me
Vjetar odnosi tvoj miris sa mene
A ja, držim te
Sakrio sam te duboko u sebe
U srce moje, moje srce voli te
A ja sakrio sam te, sakrio
U srce svoje duboko u sebe.
Zajedno možemo sve
Rekla si, nikada nećeš otići
Mi možemo svijet pobijediti
Svoj ćemo stvoriti
Onaj u kojemu smo samo mi
Ja tvojoj ljubavi nikada neću odoljeti
Kao ni mojoj ti
Nikada se nećemo prestati voljeti.
Ovo su riječi pisane od srca dušo
Sve što rekao bi ti da možeš me slušati
Ovo su riječi moje dušo, koje rekao bi ti
Samo da možeš me slušati
Ovako ću ti u stihovima ljubav slati
Neka te moja ljubav zauvijek u životu prati
Jer voljeti te nikada neću prestati.
Pjesma napisana mojoj curi a takav će biti i ovaj cijeli post.
Zadnja 2 vikenda je bila kod mene, dođe ujutro i navečer ode doma.
To su oni najljepši dani ovo ljeto. Jedini kada ne mislim cijeli dan na to kako ću se napit jer je vikend ili kao obično nisam cijeli dan na wowu od buđenja pa dok god mogu gledat.
Onda je sve tako lijepo, najljepše.
Ipak nije onako kako sam govorio dragi prijatelji. Često sam rekao ma nije bitno koja cura da je uz tebe kada ste dugo zajedno se zavolite i jednostavno ne možete ne uspjeti.
U biti je tako, možeš jako zavoljeti osobu na takav način. No ipak nikada nisam mogao voljeti nikoga kao hoti a ona nikada nije mogla dugo biti uz mene.
Najduže je bilo prošlo ljeto kada smo bili 9 dana skupa. I to su bili najboljih 9 dana u životu. S 19 godina rijetko tko može reći da doista voli svoju curu toliko da želi biti s njim zauvijek. Mlađi to mogu reći isto da, no znam i sam da završi vrlo loše.
Pa ali ja imam 19 godina. Pogledam se u ogledalo. Pa da, vidim da sam stariji i da sam spreman.
Boriti se samo za nju, voljeti samo nju i zauvijek imati samo nju.
Ne mogu biti emotivan kao prije oprostite za to. Znam. Prema mnogima sam hladan, govore mi to. Pokazuju mi to. No ne, ne mogu si pomoči jednostavno sam se promijenio.
No ona. Nikada neću dopustiti da se to dogodi i prema njoj.
Vidjeli smo prošli post. Nije bilo dobro. Naravno da sam se trgnuo. Pa zar riskiram da te opet izgubim ljubavi? A znam kako bi to završilo i znam da ne mogu bez tebe.
Ma ne, neću to dopustit. Volim te i kažem ti, borim se samo za tebe i zauvijek ću tako.
Ti si moja malena kraljica kojoj ću svaku prepreku baciti pod noge, poravnati stazu života kojom hodaš. Svaku prepreku preči ćemo zajedno jer moje srce dok je uz tebe dovoljno je jako da sruši cijeli svijet. A to bi i učinio za tebe.
Znaš da bi, jer te volim.
Da, volim te :)
I kada odeš od mene samo do wc-a nedostaješ mi. I već onda uzimam majicu k licu i njušim tvoj miris na njoj. Znam, bolesno te volim. Bolesno te trebam i znam ,da znam da je to previše vjerojatno. Ne mogu manje. Mogu više. Uvijek ću te voljeti i trebati još više.
Za mene ćeš uvijek vrijediti najviše. Ti jesi najviše što mi je život mogao dati, što mi je dao ikada. Ne tražim ništa više od života. Samo od vremena da me što prije omogući biti blizu tebe a od života samo što bi želio je da nikad ne prestane kao ni tvoj pa da mogu cijelu vječnost uživati u tebi.
Ti često govoriš da sam poseban i da nisam kao ostali dečki ali srećo.
Svi smo mi ljudi, svi smo mi slični ako ne isti. I uvijek ću biti dio ljudi nažalost kao i ti dušo i ne, nisam nimalo poseban. Normalan sam samo što me nije sram i ne sakrivam svoje emocije.
Volim te, govorim to dok sam u društvu, govorim to na blogu, msnu i uvijek se ponosim time što imam vezu kakvu imamo. Samo to je posebno zar ne? A to i nije posebno ja sam samo našao ljubav svojeg života. I to si ti, jedina ljubav za mene.
Sjećaš li se one godine kada je bila najgora za mene.
Ali onda sam kao što sam se sada naglo hladio onda sam tako postao emotivan previše.
Sjećaš li se da sam i onda iako svima davao ljubav tebi davao najviše. Pisao ti postove, govorio ti stihove najdražih pjesama.
Sjećaš li se? You belong to me my snow white queen ( evanescence)
http://blackenutopia.blog.hr/
sjeti se…
zadnja rečenica..
Ti često otvaraš oči da vidim stvari kakve jesu a ja ih uvijek vidim puno gore.
Ti si uvijek onaj svjetliji dio u meni. Moja sreća.
Bila si oduvijek i ostala si, moj osmijeh. Ti si ga uvijek znala izmamiti na lice i iako bi moje lice često bilo u suzama. Bila su to moja najgora vremena života kada sam te prvi puta dobio. Kada sam te izgubio… imao sam još neke navike koje si mi ti ostavila, naučila me. Ojačao sam uz tebe, naučio sam voljeti no opet sam bez tebe bio dušo ništa, slab i pokoren svojim ovisnostima, stvorio polagano i nove.
Ali dugo sam vremena imao najveću ovisnost…
Asocira te na alkohol zar ne? To si prvo pomislila zar ne.
Ma ne dušo, to nije moja najveća ovisnost. Čak i bez njega mogu. Iako teško i iako se patim ali mogu, mogu izdržati kada si ti uz mene.
A moja najveća ovisnost puno je više od jedne pijane noći, puno više od droge i alkohola od bilo kojeg načina uništavanja sebe. Moja ovisnost me ni ne uništava, uzdiže me do bogova.
To si ti ljubav, moja najveća ovisnost. Ono bez čega ne mogu i ne želim, od čega se ne mogu odviknuti.
Probao sam, ne mogu dušo..
Volim i dalje samo tebe i dalje sam siguran u to svaki puta kada te vidim. Najdraže moje.
Nikada nisi bila sama i onda kada sam se pravio da sam te napustio kao i ti mene.
Nisi bila sama. Ja sam potajno dozivao tvoje ime u krevetu uplakan i usamljen.
Ja sam ljubio druge no na usnama sam još osjetio tvoje usne. Srce je uvijek željelo samo tebe. I nikada nisi otišla iz mojeg srca.
Dio si mene, moje osobe, moje duše, mojeg tijela.
Volim te i voljet ću te toliko dugo koliko budem živ.
Moj život je kao u snu, uvijek padaš ali nikada nisi na dnu
Gledam u vrijeme koje ostavili smo iza nas
U vrijeme koje bilo je moj spas
Gledam u oči, oči koje nikada plakati ne smiju
Gledam u usnice koje se tako lijepo smiju
Gledam u tebe.
Držim ruke koje milovale su moje
Držim usne na usnama uz tvoje
Držim te u zagrljaju čvrsto uz sebe
Zauvijek ću voljeti samo tebe!
Nitko nikada oduzeti me neće
Jer ti si moj jedini put do sreće
Sve laži, prijevare
Neka ostanu za druge, za njihove dane.
Slušaj me kada govorim ti
Doista te neću nikada pustiti
Srcem ću te vezati
Ljubavlju drogirati
Svojom krvlju opijati
I molim te shvati me
Ako ikada odeš od mene
Moje srce umire.
Drži me na dnu
Život koji su mi ostavili
No tamo si bila i ti
Tamo sam našao te
Uzdigao te, uzdignuti ću i dalje te
Nikada nećeš pasti opet
Ja stajati ću tu
U poeziji ti pisati
Kako nikada te neću prestati voljeti.
Sve laži koje su oslabile me
Sada zamijenila je tvoja ljubav i ojačala me
Sve boli koje boljele su me
Zamijenila si novim srcem dano mi od tebe
Svaka minuta života, svaka sekunda koju sada živim ja
Od tebe mi je dana.
Poput sna
Život je moj
Padaš ali nikada do dna
Poput sna
Poput sna je život moj
Osjetiš ljubav, i nikad ne povjeruješ joj
Ne vjeruješ da postoji, postoji ljubav ta
Na svijetu neviđena
No ona nije dio sna
Dio sna bila si samo ti
I sada kada te mogu imati
Kada imam te, zauvijek ću voljeti te
Ne zaboravi me.
Ljubavne sam pjesme pisao i kada sam prvi puta napravio blog i ljudima se to sviđalo.
Iako su mi nekada bolje puno pjesme, i danas se trudim biti kao prije iako ne ide, jer da na kraju krajeva promijenio sam se a i ona nevina emotivnost koju imaš kao mlađi je ishlapjela no sada barem kada volim znam da volim da to nije pubertetska zaljubljenost.
Uskoro se selim živjeti u Zagreb. Razlog zašto naravno je hoti ali uz nju je tu i problemi s zapošljavanje u mojem gradu te neimaština novca za višu školu mojih roditelja. Pa od nule počinjem sve raditi sam.
Nije mi teško jer znam da ću raditi i dolaziti s posla svjestan da ostatak dana mogu biti s njom. Kada skupim novac upisat ću neku školu samo zato da ne ostanem slabo plaćen jer želim njoj osigurati što ljepši život.
Nije mi problem raditi to sve, malo me je strah jer ulazim sam u svijet odraslih. Znam da će biti teško i da ću se vrlo lako slomiti ali znam i da ćeš ti dušo biti tamo i ohrabriti me. Ne postoji to što ne možemo zajedno.
I još samo godinu dana.. Onda napokon mogu biti stalno uz tebe.
Onda si napokon samo moja, svaku sekundu.
Volim te, volim te više nego će ikada i jedna pjesma to opisati, više nego će itko ikome ikako pokazati ili reći, volim te novim načinom ljubavi.
Ti siga stvorila. Zato samo mi i imamo taj način.
To bi bilo to draga, nadam se da ti se post svidio i svima vama koji ste ga pročitali puno hvala.
Toliko od mene, pjesma za kraj i do čitanja.
Neka ostane u tami i magli
Trudiš se no trebala bi odustati
Moje srce jednom će prestati kucati
Trudiš se, no trebala bi se predati
Jer moje će oči jednom se sklopiti
Nemoj se bojati, neću te ostaviti
Kada tama proguta me
Biti ću zvijezda na nebu i sjati za tebe
Ne boj se, samo morat ćeš pustiti me umrijeti
Jer bol će me ubiti
Jednog dana ljubavi
Jednog dana morati ću otići.
Ne možeš promijeniti mi
Suze sam isplakao samo za tebe
Ne možeš promijeniti me
Bol se ne ispire
Ona ostaje, ona boli me
Ona ubija, ubija me
I dok gledam te, gledam i osjetim koliko volim te
Pusti me, pusti letjeti
Obećavam da zauvijek ću te se sjećati
Na nebu ljubavi, tamo ću te čekati.
Ne mogu odletjeti od tebe iako bih trebao
Sve bih za tebe dao
Sve samo da budeš sretna ti
Rekao sam ti
Ne mogu te napustiti.
Sjećanja me bole, svijet me guta
Skrenuo sam davno s pravoga puta
No ako ti želiš da ostanem tu
Ako to sanjaš u svojem snu
Tu ću ostati
Svaku tvoju želju ispuniti
Na putu do raja
U pakao ću se vratiti
Ako ti zoveš me
Ako ti trebaš me
Uvijek sam tu za tebe.
Ne mogu otići
Jer uz tebe je mjesto moje
Stvoren raj u našim srcima za nas dvoje
Krvave ruke i krvava sjećanja
Neka budu samo sjene i magla
Neka bol ostane tamo gdje trebao sam i ja
Zauvijek mrtva i pokopana.
Hoti <3
I tako, smrznuto srce, mračne misli i ne emotivno stanje moje duše ne uklapa se u ono što sam proživio ove subote. Naime, moja draga cura, hoti, je došla kod mene od jutra do navečer pošto nije mogla prespavati.
Da znam, hladan sam prema većini i emocije teško izvlačim iz sebe no ona, ona ih stvara i ona jednostavno crpi a ujedno i ispunjava moju dušu ljubavlju, emocijama, ispunjava me. I teško je ostati isti uz nju kao onda kada sam u društvu.
Volim svoju curu….
Znam, mnogi bi rekli kako serem, znam, ne pokazujem to nikako.
Znam, mislite kako ovo pišem samo tako no bit je, bit je da ona moju ljubav osjeti.
Ne mogu, ne mogu izdržati kada se ne vidimo osjećam se loše i usamljeno, ne mogu izdržati samoću dok je ne mogu grliti, dok je ne mogu maziti i ne zagrliti uz sebe.
A istina, s njom je doista i zagrljaj dovoljan, poljubac ili samo dodir.
Jer ona to čini posebnim, ona to čini lijepim i jedinstvenim na način na koji je i sama stvorena. Jedinstvena cura.
Ponašam se kao kreten, priznajem sam. Ona nije zaslužila da se dečko prema njoj ponaša kao ja, ona nije zaslužila da njen dečko bude tako glup kao ja no ja sam odlučio, nova stranica života, novo lice, novi snovi.
Ovaj puta, sve za njeno najbolje.
Uvjerio sam se sada napokon da me doista voli i uvjerio sam se doista da bi došla do mene 152 km dalje jer ja nemam novaca da dođem do nje.
Kada mi kaže da će me voljeti zauvijek, gotovo uvijek osjetim suzu kako me pecka u rubu oka. Njene lijepe oči, kada ih gledam, kada osjetim njene usne na sebi, i nježne dodire…
Poželim zauvijek ostati zatočen u vremenu s njom, sam s njom, bilo gdje. Zauvijek.
Post pišem kako sam iz grada došao, eto nisam pijan ali želim jednostavno napisati ovo, reći to i reći vam…
Ljubav se rađa samo jednom i umire samo jednom.
Čuvajte je, ne gradite spomenike prije reda.
after all... last hope... never open eyes...again...
Slomio sam se…
Tužan sam, ne znam više što želim, što osjećam. Na trenutke sam tako hladan da se samome sebi čudim, na drugi trenutak sam toliko emotivan da se samoga sebe sramim.
Ne znam što se je promijenilo, moj život mi prolazi kroz glavu.
Od onih dana kada bi s majkom hodao po gradu i kupovao cipele za zimu a prvi snijeg je polako padao po ulici..
Zašto se sada prisjećam toga, nikada prije nisam.
No to nije ono što budi emocije u meni..
Prisjećam se svojih dana, onih… koje sam tada mrzio a sada bi ih tako rado vratio….
13 godina, 14… 15…16..17…
stop!
Tu se je sve promijenilo!
Počelo se je mijenjati. Mislio sam kako ću uvijek biti isti, kako ću uvijek biti jednako dobar. Kako ću se osjećati tako pun ljubavi i života, kako ću biti uvijek takav… kakvoga su me i upoznali oni koji su me voljeli, oni koji me vole.
Promijenio sam se, i to u hladno, vrlo hladno biće.
Nisam ovo želio da se dogodi. Unutar sebe plačem i vrištim jer ne želim da se moj život svede na ovo što sam sada a opet nešto ne dopušta da se borim protiv toga.
Sve se ruši, gledao sam previše toga kako gubim, kako se mijenja…
Na kraju sam se ja promijenio a bojao sam se da će se oni oko mene…
Bojao sam se da ću ja biti povrijeđen a izgleda kao da sam sada ja taj koji zadaje udarce…
Jednostavno zato jer ne znam što više od života želim, što mogu isprobati a da me zanima, da nisam, da nisam od toga odustao ili nešto slično.
Prepustim se alkoholu, on za sobom vuče druge probleme, još više problema kojih je ionako previše. Gubim kontrolu nad sobom, stišćem šake…
Ne, ne želim udariti nekoga u svojoj blizini, nitko nije kriv nizašto… neka boli mene..
Udaram o zid… krv se razlije polagano po ruci, nije dovoljno.
Udaram o staklo, osjećam kako mi razrezuje kožu na ruci. Topla krv kapa s vrhova prstiju. Ah, olakšanje…
A bio sam nekada tako…
Nedostajem si. I stvarno, nikada kao sada nisam razmišljao da doista ne želim živjeti više. Sve sam od sebe dao za one koje sam volio onda kada još ni oni to nisu znali cijeniti a ni ja kontrolirati. Loša kombinacija, ubitačna.
Ja ne mogu nastaviti život, dugi život bez onoga što sam bio a to ne mogu vratiti.
Možda jednostavno otići nekuda daleko, od svih ljudi koje znam. Možda pokušati zaboraviti da sam ikada prije ikoga imao uz sebe, možda jednostavno obrisati svoj život. Početi novi sada, s ne navršenih 20 godina.
No i onda ću se pitati, gdje su sve te silne godine prije nestale. Nije 20 neka velika starost, no zamislite si rupu u sjećanju od 20 godina. Ne bi bio lijep osjećaj.
No nije lijep ni kada se sjećaš kako si divan bio, znao si da si dobar, znao si da nisi loša osoba i kada gledaš to, slike sebe nekada i sada.
Shvaćaš da si bio onda mračan, lijepo mračan i da si bio netko tko je bio oslonac svima oko sebe.
Shvaćaš isto tako i da danas nisi takav, mračan si iako odjeća više na tebi nije crna, kosa nije crna nit je crna olovka oko tvojih očiju.
Shvatiš polako da život ipak nije mračan onda kada se tako osjećaš koliko je onda kada to ne vidiš već postaneš takav i to ti bude normalno.
Sjedneš u fotelju, pogledaš u strop i zamišljaš svoju crvenu krv razlivenu po njemu.
Vrisak majke dok bi otvorila vrata uplašena i ugledala sina mrtvoga u svojoj sobi.
Hm, pa ne bi valjda na tome ostalo. Morao bi ostaviti neku poruku, mora bi biti…
Ne znam kakav.
Zašto pišem sve ovo? Ne znam. Potreba, razmišljam, pišem o onome što mi je trenutno u glavi. I vidim, vidim ljude koji bi rekli da ne shvaćaju zašto sam to učinio, vidim i one koji bi znali a i vidim one koji bi me poslušali, koji bi se nasmijali jer bi znali da sam napokon pobijedio nad životom. Prokleti život.
Sjednem za kompjutor, otvaram bocu za bocom i ispijam ih, polagano..
Ali ne, ne uživam u tome više, samo pijem da bi što prije izgubio osjećaj za…
Ne znam za što… taj neki osjećaj koji je sputava da kažem što želim, da kažem što mislim da iznesem svoje mišljenje doista onako kako je.
Depresivno? Jesam li? Nisam, ja sam samo realan.
Neki ljudi počnu živjeti tek nakon srednje škole ili u srednjoj školi polako.
Zašto ja tako nisam nikada?
Ja sam počeo davno, prestajao nisam.. Intenzivno sam do danas živio drugačije od onih moji godina..
Dok bi oni učili ja bi se opijao.. dok su oni počeli piti ja sam bio u dugoj vezi..
Dok su oni počeli povlačiti se ja sam se vratio opet na staro, svoj stari način života.
Alkohol. I uvijek alkohol da znam. Previše alkohola.
I glavom mi prolaze zime, mnoge zime…
Zima mi je najljepši dio godine… obožavam zimu. I sjećam se zime kada sam bio dijete i ležao sam u snijegu… i zime poslije kada je moja prva ljubav ležala pokraj mene u snijegu. I sjećam se osjećaja, i sjećam se prokletih emocija koje sam onda mogao osjetiti.
Sjećam se zima s tom osobom, volio sam ih. Zima kada je snijeg bio iznad koljena i ja sam se bacao u njega. Nitko me čudno nije gledao. '' on je samo dijete'' vjerojatno su to mislili. No ja bi to radio i danas no zarobljen sam u tijelu navodno odrasle osobe. Ne, ja to ne mogu biti. Jer ja to ne osjetim. I ubio bi se kada bi znao da ću se reinkarnirati i proživjeti sve to još jednom.
Pa i ona zima, kada sam jedva preživio usamljeni Božić, krvavim prstima pisao onima koji su trebali moju pomoć… suzama ispirao bol s lica, nikada je nisam isprao.
I ti dani, bili su teški, bolni, neizdrživi. Ali onda sam vjerovao u nešto, u nekog i onda sam imao nade u sebe zbog nečega što sam htio ostvariti. Nikada to nisam ostvario.
Prolazilo je sve i znate i sami i ono kada sam prvi puta bio s hoti.. bilo je to…
To je ono što mi nedostaje. Ali ne ona, ona se je vratila i sada dok imam nju…
Izgubio sam sebe.
Rekao sam da će moj blog biti iskren, pa eto idemo iskreno.
Ljubav u meni više ne igra istu ulogu. Ljubav više ne doživljavam kao prioritet.
Da, to sam ja, onaj koji je govorio o ljubavi, učio druge voljeti i pokazivao im putove u životu a oni su uvijek vodili kroz ljubav.
Eto to sam sada ja, kažem vam. Ljubav mi je izgubila svoju bit.
I dalje se trudim metnuti je na prvo mjesto i dalje dajem sve od sebe da vratim sebe u ono što sam bio. Dečko kojeg cura poželi imati zauvijek i dečko kojeg cura ne želi promijeniti. Znam da sam to nekad mogao biti, no što je ovo sada.
Kažem opet samome sebi…
Možda si samo stariji i ozbiljniji. Ali razmišljanje o seksu a ne o ljubavi ne čini me starijim nego tipičnim muškim bičem što opet ne želim i ne volim biti.
Dalje?
Dalje da, ovo je dobro… osjećam kako izlazi iz mene.
Nakon ljubavi, vidim kako se ponašam prema svojoj curi. A ne želim se tako ponašati iako i dalje to ne ispravljam. Znam da je boli radim joj isto što je ona radila meni ali ne radim namjerno. Sada ja shvaćam nju jer onda se je vjerojatno i ona osjećala kao i ja sada. Znam, znam da zaslužuje najbolje i svjestan sam da bi trebao biti sretan što je opet imam i trebao bi davati sve od sebe ma sve ja to znam…
Ali ništa ne uspijevam napravit.
Na kraju ispada da sam se promijenio u… muško.
Ono što najviše mrzim…
Ali i dalje izgledam tako mlad zar ne?
Zar je moguće da ću postati kao svoj otac?
Alkohol je tu, ovo ponašanje prema curi…
Podsjeća me na njega..
Ženskar, on…
A ja? Nisam? Ma da, bilo bi lijepo da nisam.
Da jesam, isto kao moj otac.
Ali on je tako malo živi sa mnom, kako sam ja uspio toliko toga naslijediti…
Naučiti.. od njega. Zašto od njega kada je majka emotivna i kada majka poštuje ljubav.
Zašto sam učio od njega..
Jedino što me je naučio bilo je voli ženE…
I opet me naučio krivo, zavolio sam cijeli jebeni rod umjesto jedne.
Uvijek sam morao biti u borbi sa samime sobom. Dugo mi je trebalo da se naviknem kontrolirati. Uvijek mi je jedna ljepša od druge, uvijek mi je jedna bolja od druge, najbolja i znam. Dok budem s njom dosadit će mi za par dana. Naići će bolja.
Uspio sam promijeniti to. Barem sam mislio..
Što do vraga ja radim od ovoga života?
Nikada se nisam zamišljao starijim od 18 godina, doživio sam eto 19 i pol.
Hvala ti hoti…. Ti si zaslužna za to…
No od života neću napraviti ništa. Nemam volje očito tako i mora biti pa neka i bude.
Alkohol, dovoljno je da se uništim ali zašto bi ostao samo na tome?
Ma ne, uništiti samoga sebe i nije tako lako kako se čini dok to radiš namjerno.
Ponekad ti dođe žao i teško no to te toliko slomi da poželiš odmah umrijeti.
To bi bilo to.. ne mogu dalje a i pol 5 ujutro je.
Uvijek sam vam davao savjete, no nikada ovakav.
No ispravan je, eto ja znam da je.
Čuvajte srce, dušu, tijelo… za one ljude, za one dane…
Za onda kada će te biti sigurni u ljubav, kada će te biti sigurni u sebe.
Tijelo je samo tijelo, stojim pri tome no i njega ne treba davati bez emocija.
Ne treba ga primati bez emocija..
No ja bi dao 1000 puta svoje tijelo…
Samo ako bi to vratilo ono staro u mene..
Želim biti onaj stari, želim biti ono što ja doista i jesam..
Ovo, ovo ja nisam i ovo ja ne želim biti..
Nadam se da ću biti bolje… ako bude gore..
Neću dopustiti da bude.
Stat ću na kraj, svemu.
Za kraj pjesma…
I hvala na čitanju, do čitanja.
PS: nisam imao net 2 dana pa sam pisao postove neke 2 posta valjda ali mala. To ću vam postati i datum kada su bili pisani ali ne sada ovaj je prevelik.
Eto sada stvarno pjesma za kraj.
Prvi puta ću se pomoliti u nadi da oči više nikada neću otvoriti
Sjećam se, tvojeg nevinog tijela
Tvoje nevine ljubavi u očima
Bila je u meni, kao i ti
Nevina i čista
Bili smo i ti, i ja
Sjećam se prvih dodira
Uzdaha, prve prave ljubavi
To si bila ti.
Nikada neće biti kao prije
Ne može, znam da ne može no nadam se
Nadam da možeš ti, možeš uspjeti
I dalje moji snovi, i dalje u njima nekada si ti
Znam ne možemo uspjeti
Ne mi, ne zajedno mi
Ali možeš ti
Molim te, za nas, moraš uspjeti.
Sjećam se postelje
Miris je nosila tvoj
Na njoj ostajao je i znoj moj
Kada odlazio sam
Svaki puta spreman da život ti dam
Ti, ja, nismo znali da će se ovo dogoditi
Sada ne mogu te dirati
Sada ne mogu te ljubiti
Sada ne mogu prestati plakati.
Nikada više nećemo se poljubiti
Nikada zajedno sanjati
Ja sam ostao tu, na tlu
Slomljen, no u svome snu
A ti, ti odlaziš, odlaziš..
Ne mogu više podnijeti
Ne, ne mogu više gledati
Kako svijet će se moj srušiti
I život, u njemu si bila ti
Volio bi, volio bi posljednji puta uzdahnuti
Dok miris tvoj bi mogao mirisati.
Govorili su kako smo lijep par
Da ostalo je tako bar
Ne krivim te, ne krivim se
Krivim vrijeme i godine
Krivim ono što odvodilo me je od tebe
Kada trebala si me
Ono što odvodilo te je
Odvodilo, odvodilo od mene
Ne znam osjeća li srce tvoje kada pišem mu
Ne znam vidiš li
I dalje ću te voljeti
No ne, ne mogu biti kao svi
Ne mogu biti kao ti
Ne mogu biti ni kao ja
Više nikada.
Ne, ne mogu, smijem li te nazvati ljubavi
Ovo mora prestati
Ja ne mogu, više ne mogu se boriti
Na grobu gdje smo zajedno ležali
Nakon dugo vremena prvi ću se puta pomoliti
U nadi da oči više nikada neću otvoriti.
Painful darkness
Kažu vam nekada nasmiješi se, nasmiješite se zbog njih….
Zatim vam kažu, poljubi me, poljubite ih zbog njih…
Zatim vam govore, voli me, volite ih, volite zbog njih…
Onda vam kažu, preboli me… kažete im da budete… zbog njih….
No to nikada ne učinite. Jer ne možete. Ni za njih….
Dan se gasi pa i oni polagano gube svoju snagu kao i sunce.
Živite za njih, živite zbog njih i ne mislite na sebe kada legnete navečer u krevet.
Uvijek mislite na njih, oni su vam dio života, možda su vam upravo oni i život.
Ljubav.
Vjerujete li uvijek kada vam govore ''volim te'' ?
Vjerujete li uvijek osjećajima? Kada vam pokazuju da vas netko voli?
Maske, maske, skidate li ih ikada? Skidaju li oni oko vas?
Biste li skinuli svoju masku kada bi vas oni zamolili? Zbog njih….
I biste li vjerovali da će i oni svoju, vjerovali bi im zar ne. Zbog njih…
Pitate li se ikada poznajete li te osobe doista, ako će skinuti masku pred vama…
Želite li doista vidjeti pravo lice ako ste se zaljubili u masku, ako volite masku…
Možda bi voljeli i pravo lice… ili bi pokušali voljeti, zbog njih…
Tko su oni? Tko su ti ljudi koji su oko nas?
Uljezi, lopovi, što su oni?
I svi ih imate oko sebe, netko tko je baš jedna od tih osoba..
Za njih…
Shvaćate? Vi ne živite život za sebe, vi živite za njih.
Ovisimo emotivno o drugima više nego materijalno…
Mislite da je to dobro?
Nije dobro..
Ne možemo biti samostalni jer vjerujemo ljudima jer se prepuštamo ljudima i na kraju…
Postajemo robovi robova… i opet sve to samo zbog njih….
Na grob ću ti leći i sanjati o sreći
Tužne riječi gledao sam toga svitanja
Što si na spomeniku svojem željela
Sjećam se kako si govorila riječi te
Pjesme tužne, lijepe kao zadnja noć kada moja si bila
Još uvijek u rukama mi je ta spokojna svila
Kada bi barem opet moja bila.
Gledam u cvijeće oko groba ti
Molim se da vratiš mi se
No nikada nećeš, umrijeti ću bez tebe.
Možda svijet nije mjesto u kojemu želim živjeti
Možda zapravo nikada nisam htio bolji život imati
A ti si možda bila doista sve
I izgubio sam te…
Nitko ne pita te što voliš
Očekuju da svaku bol preboliš
Nitko ne pita te što od života imaš ti
Bitno je da živiš, preživiš rat
A rat nikada neće stat.
Svitanje je probudilo sve
Ptice što pjevaju, sunce što me miluje
Svitanje je obasjalo sve
Obasjalo nas je opet zajedno nakon duge noći
Sljedeće ću ti opet ljubavi doći
S spomenom na tebe na grob tvoj leći
U snu sanjajući o našoj davnoj sreći.
Svi mi volimo biti u centru pažnje neke osobe. Naravno, svi to i ne žele priznati.
Zagrljaj nekada vrijedi više od poljupca.
Poljubac nekada vrijedi više od života.
Život nekada ne vrijedi ništa. Jer u njemu nema ljubavi.
I ljudi smo kao ljudi..
Često smo uplašeni, zbunjeni i često nespremni na sve što život nosi..
A život nosi puno…
Nekad je to ljubav prema nekoj osobi ili mržnja…
Nekada je to prijateljstvo, nova iskustva što uvijek sa sobom nosi i nešto loše.
Život je kao da u rukama imate puno stakla u bojama sličnih dijamantima i dijamante.
Ono najbolje morate pronaći a ono ostalo odbaciti…
Tako bi dobili sjaj, vrijednost..
U našem životu prevedeno.. osmijeh, sreću, ljubav.
Ali ne može svi tako zar ne….
Ponekad je život kao mutna voda..
I koliko god mutna bila, ipak tamo želite ostati…
Neko vrijeme, nada te se da će biti sve u redu jer je život takav, kada se ne nadate onda nagla promjena poboljša situaciju.
I ostajete u mulju, guši vas, izdržat će te… nadate se boljem..
Na kraju kada shvatite da morate pobjeći od samoga sebe, od svojeg života…
Ne možete, ne vidite više put dalje.
A put dalje je zapravo upravo pred vama, vi to znate.
No nemate snage kročiti dalje…
Ne preostaje puno od života u kojemu se gubimo.
Optimisti će postati pesimisti.
Pesimisti će izdržati neko dulje vrijeme, naviknuti na takav život.
No svodi se na isto, većinom završi smrću.
Čega vas je najviše strah u životu? Razmišljate li o tome?
Razmišljate li kada čitate ove postove, što oni doista govore?
Strah od samoće, strah da vas nikad nitko neće voljeti.
Strah da vas nikada nitko neće zagrliti i strah da vas nikada nitko neće primijetiti.
Nije li ipak najodurnije od svega umirati sam?
Zamislite to..
Ležite nemoćno u krevetu, bojite se, osjetite strah od toga što znate da dolazi, ne možete pobjeći. Grče vam se prsti, to su vaši zadnji trzaji, vaša zadnja snaga.
I zamislite osjećaj samoće tada. Mislim da je to moj najveći strah, dočekati svoju smrt, usamljen.
Nikada nisam očekivao od života puno, nisam ništa ni očekivao.
Očekivao sam od ljudi oni naravno, nisu ispunili moja očekivanja.
Očekivao sam od ljudi koji su mi govorili riječi ljubavi..
Ni od njih nisam dobio ono što sam želio..
Isprike, suze i laži? To nisam očekivao dragi moji….
Ne volim život i da ne volim ovaj svijet.
Pa što onda?
Rekao sam da ću biti iskren.
Iskren sam.
Nije tajna da mrzim svoje postojanje niti da ne želim postojati.
Isto tako nije ni tajna da mi olako padaju suicidalne misli na pamet.
Tajna je samo razlog.
Razlozi su kao i ja, odurni.
S dna srca moga
Želiš li doprijeti na dno srca mog
I želiš li tamo stati
Ja ti obećavam tamo ćeš i ostati
No ljubav nije tamo gdje si ti
U srcu nećeš je pronaći.
Predivne su ti oči kada bude se uz mene
Volio bi gledati ih zauvijek
I dijeliti postelju uz tebe
No moram se dići
Moram otići
Kraj je ljubavnoj priči.
Sjećanja, vežu moje okove
Za život koji imam
I sve što mogu da ti dam
Rane su nove.
Ne mogu biti što ljudi željeli bi vidjeti
Pa ni ono što željela bi vidjeti ti
Nikada neću živjeti smjeti
Ako ću u ovome prokletom svijetu živjeti.
Nemoj klečati ponizno
Bog ne postoji
Nemoj se moliti
Neće prestati boljeti
Samo se ohrabri, ustani
Pronađi otrov u mojoj rani
Ispij ga
Umri uz mene
Pa neka cijeli svijet zna
Da od ljubavi si umrla.
Ne mogu biti ono što sam želio biti
Sve što sam nastavio je nastavio sam piti
Ne mogu se, ne mogu se skriti
I odlazim od svih vas
Tražiti svoj spas.
Kada probudite se i počne novi dan
Pomislite da sam ja bio samo san
I zaboravite me, kao što snove zaboravljate
Zaboravite me, znate kada nekome sebe date
Ionako vas zauvijek nema, ionako ga zauvijek nemate.
Vaše duše neće biti same
Davno su riječi bile tvoje emocije
Davno su emocije bile dovoljne
Svijet ne promijenio na gore
A ljudi za životom sve manje imaju volje.
Boriti se u svijetu koji kao da nije dio nas
U njemu pokušavamo pronaći samo spas
Od samih sebe bježimo
Od pomisli na život se naježimo
Strah u nama vlada
Ne postoji neka velika nada
Kao što ne postoje ni mogućnosti imalo veće
Da će doći vrijeme sreće
Jer sve od svijeta što je ostalo
Samo hladno bi nam dalo.
Trpimo boli
I onda kada vas netko voli
Trpjeti će boli s vama
Ona je urođena u nama
Trpimo suze, koje skrivamo noću
Samo tebe, samo tebe želim i hoću
Šapat koji svake noći čujemo samo mi
Vapaj boli, neće nestati.
Davno su emocije bile sve što čovjek treba
Čovjek zavidan, na drugoga vreba
Krasti će osmijehe, kako bi nasmijali sebe
Ojačati će sebe, da bi ubili tebe
No u srcu svakoga, tama nije sve
Postoje emocije
U ljubavi i ratu dopušteno je sve
Zato volite se
Moramo se ujediniti svi
Srca otvoriti
Ovom ljubavlju u nama se boriti
Za sve one koji plaču sada
Neka se i u njima rodi nada
Za sve one koje boli život
Za sve one koji se boje tame
Vaše duše, nikada neće biti same.
Nedostaješ u ovoj pjesmi ti
Oprosti mi
Ovo nije pjesma o tebi
Nemoj gledati me pogledom punim tuge
Ne pišem ju ni za druge
U ovoj pjesmi nedostajat ćeš ti
Nedostajat ćemo mi
Ova pjesma biti će bol sama
Tuga u njoj i samoća
Bol i…
Nedostajemo mi
Da bol otjeramo
Da svijetlo tekstovima damo.
Nekada bol je sve što poželim imati uz sebe
Tada znam da sam jedini kojeg boljeti će
Ne volim dijeliti je
Bol je stvorena u meni
Da ubije me.
Možda sam kao i svi
Možda smo doista isti svi
No ja neću posustati
Svoju ću bol gutati
Isplakati ću sve što ostane u meni
Dat ću sve ostalo tebi
No pjesma o tebi nije
Ne nije kao prije.
Vidiš li kako slomljen sam
I što sada da ti dam
Krvarim, krvave su ruke moje
Nadam se ne i tvoje
Što očekuje živote
Kada u tebi nema ljepote
Što očekuješ majko da ću ti dati
Ne mogu prestati plakati.
U životu ima nešto što bol se zove
Emocija koja nije stvorena za dvoje
Vidite li, oni odlaze jer boli ih
Ne žele dijeliti
Bol je unikatna zar ne
Ubija te iznutra
Razara nas sve
Bol je unikatna zar ne
Ubija, razara u nama sve.
Moja žrtva biti ćeš ti
Odreći ću se
Kako ne bi morala patiti
Moja žrtva će te biti vi
Odreći ću se kako ne bi morali patiti.
Poznajem život, poznajem ga
I boli me svaka spoznaja hladnoće njegove
Zar je to sve što imam od tebe
Živote, ah živote
Toliko puta vapio sam za smrću
I poznajem tu staru priču o sebi koju si pisao ti
Najgori pisac si
I znam pjesmu tu koju pjevaš mi dok me bol ubija
Hvala ti, jer ipak i pjesma ta
Pisana je za mene, samoga na rubu svojeg najdubljeg dna
Posljednja pjesma napisana.
Anđel ovog svijeta
Ti nisi samo meni bitna, svima si
Mnogi bi trebali biti kao ti
Ti nisi samo moja, samo moj anđel
Anđel cijeloga svijeta si
I ne, ne smiješ plakati
Tvoje suze ranit će one koje voliš
Ja ću biti tu kada se od života umoriš.
Moje su usne zadnja stanica u životu tvome
Uzeti ću te u životu tvome
Bit ćeš blago, blago samo moje
Ne moraš znati, ne moraš osjetiti išta više
Slušat ću te kako pokraj mene srce ti kuca, kako tvoje tijelo diše
Ne treba mi ništa više.
Ja sam zadnja stanica u životu tvoje samoće
Ja ću čuti svaki uzdah tvoj
Svaki plač tvoj, pretvoriti ću u svoj
Spasio sam se od sebe samoga
Ne želim da opet dođe do toga
Kada neprijatelj sam sebi ja
Trebam te, anđele svijeta
Trebam te da zagrliš me
Raširi krila ,odvedi me odavde .
Duša će osjetiti ako srce ne
Bol me otrovala
Ne mogu disati
Ne mogu ti pjevati
Volio bi da mogu odletjeti
No ne, ptica nisam ja
Vrištim, kao bez zvuka
Nitko ne čuje me
Umirem bez tebe.
Ne možeš reći da ljubav je razlog jer boli
Jer ne boli kada te netko voli
Ne možeš reći da život živjeti treba
Jer ništa ne dopire u njega
Svijetlo ugasilo se je
Duboko, dublje u mene
Ne dopire zraka sunca, ne dopire jer to nisi ti
No gdje si sada ti
Oči u tami traže te
Suze se slijevaju, oči sklapaju u boli…
Ne mogu pronaći te
U samoći sam izgubljen bez tebe
Ne mogu reći ti
Koliko ćeš mi nedostajati
No ovo se je moralo dogoditi...
Ne mogu oprati se
Da bio bi čist i stao pred tebe
Ne mogu biti sretan s osmijehom na licu
Ne mogu letjeti. Glumiti pticu
Ništa ne mogu ja
Samo poput ne ostvarenoga sna
Takav je život moj
Ne ostvareni snovi
Jedini ostvareni si ti
No nedostaju mi dodiri
Nedostaju mi poljupci
Bol će raskomadati me
Duboko ulazi bol u mene
Bol će uništiti me
Bol, bol ispunjava…
Odgovor na svako pitanje znaš ti
Uvijek ću te isto pitati
Samo želim da takva budeš ljubavi
Nasmijana, zar ne
Takvu volim te.
Nekada su riječi ljudima sve što trebaju
Nekada je novac sve
No meni si ti
I ne mogu odoljeti
Tvojim očima dok gledaju me
Gledam te, gledam te
Ne mogu ne voljeti
Ne mogu preboljeti trenutak kada nisi bila tu
Sjećanja, na sve te noći
Tama nikada se s njih neće dići
Jednom ni sa mene neće stići
Tama ispunjava me
Ono najhladnije, najhladniji dio mene.
Ne mogu oprati se
Da bio bi doista čistog obraza kada stanem pred tebe
Ne mogu boli skinuti
Nije odjeća to
Bol je dio mene, bol je zlo.
Ja obožavam te
I riječi koje mi govoriš
Uvijek ih upijem
Nekada boljele su
Nekada prebolio sam sve
No uvijek bi se vratio u krevet
Plačem dozivao te
No kao da otišao sam daleko
Gdje nikada ni nisi bila ti
Kao da ne postojim
Nedostaješ mi
Znam i tebi ja
Nedostaju mi tvoja oka dva
Nedostaju mi ruke tvoje glatke poput svile
Nedostaje mi kako izgovaraš moje ime
Umirem u boli kada nisi tu
Vidim te svaki dan samo u snu
Uvijek isto lice lijepo je
Nasmijano za mene
Uvijek lice tvoje lijepo je
Nasmijano, za mene.
U snovima ćeš me naći draga
Ovo je sve za sada
Pronađi me u snovima punima ljubavi
Probudi me, kada dođe vrijeme da probudim se
Tiho i nježno poljubi me
Znaj da osjetiti će duša moja ako srce ne
Poljubi. Poljubi me.
Nevina smrt
U haljini što tuga isplete
Dok oko nje tužne osušene grane drveća lete
Vjetar koji nosi lišće posvuda
A ona je sama, nekada su sretni hodali tuda.
Tko, tko sada gleda u njeno bijelo lice
Obraze, rumene, raširene ruke poput krila ptice
I nadi da odletjeti će
Tko vidi bol u očima što ona krije
Lijepo lice dok njima mije
Ovaj put doista je kraj
Ovaj put ona odustaje.
Pogledaj se, pogledaj anđele
Propadaš, kosa tvoja lice ne skriva ti
Pogledaj se, pogledaj najljepši anđele
Oči su krvave ti
Znaš li, znaš li moja ljubavi.
Ja, ja nisam tijela koji nosi on
No ja, ja nudim ti život svoj
Dok život ne ode i ostane spokoj
Spreman sam da krenem za tebe u boj.
Pogledaj me, pogledaj u oči moje
Vidiš li, oči plamte za nas dvoje
Pruži ruke, čvrsto primi me
Ne puštaj, ne, nikada ne.
I on je bio kao i svi
No ti, znala si
Srce si dala
I sada, slomljena i mala
Na koljenima život moliš
Da ga preboliš.
U dugoj noći što pokrije je zima
Ona je sama u šumi u kojoj nekoga ima
I taj netko, uvijek dolazio je
Dolazio je, vidjeti je.
On bi svlačio bijelu haljinu nevinosti
On bi uzimao je
Pretvorio smijeh u plač
On skidao je
Skidao sve s nje
On nije bio kao svi, on nije želio otići
On nije bio kao svi, morao je umrijeti.
U bijeloj haljini na snijegu bijelome
Krvave ruke
Uplašena od nagle buke
Pogledala je u mrak, u mraku nikoga bilo nije
Baš kao i prije nego došao je on, kao prije.
Zadnji poljubac što mu ona dala je
Bio je kraj za njega i za sve
Ostala je iza zastora tuge
Čekala na žrtve druge
Znala je, vratiti će se oni
Koje nikada ne preboli
Zimska hladna noć
Imao sam sve
Dok imao sam te
Oči pune tuge
Nikada nisam gledao druge
Osmijeh na licu iskreni bio je
Samo zbog tebe.
Tvoje ruke, dodiri
Uvijek će mi nedostajati
Oprosti mi ne mogu ostati
Tvoje riječi pune ljubavi
Tako će mi nedostajati, kao i ti
Ljubav zauvijek će gorjeti.
Pjesma, vjetar
On svira ti
O tragediji
Tragedija dolazi iz daleka
Ova noć je moja deka.
Pusti me spavati
Od svijeta se sakriti
Pa i od tebe sakriti ću se ja
U zagrljaju zimskoga vjetra
Smrznuta noć dok na usnama mi otisak ostavlja
Tvoja ljubav u mojem srcu još je kao lava
Grije me dok tijelo umire
Zimska hladna noć, mrtvo tijelo bez tebe.
Eto još jedan moj post. Još jedan u nizu…
Nadam se da ću stići vratiti vam komentare i tako to…
Ne znam ni kada ću postati ovo…
No bitno da je napisano..
Hvala vam i do čitanja.
