Miris na postelji
Miris na postelji
Otvori oči, pogledaj me i nasmij se
Reci mi da voliš me i tiho uz mene prigrli se
Ne reci više ništa, sve je rečeno
Ne radi više ništa, sve je učinjeno.
U zagrljaju ljubavi
Kao da su se anđeli nad mene spustili
Ti si anđeo, ti si anđeo
Ti si anđeo u mojim rukama
Ti si nađeo, ti si kraj mojim mukama.
Kada odeš mirišim jastuk na kojem si ležala
Udahnem duboko, sjednem na rub kreveta
Miris tvoga tijela još me opija
O kako te voli, i koliko želim da tu si kraj mene
O kako volim te, anđeo oj, u postelju mi vrati se.
Ja želim te, želim te vrati se
Ja dišem zbog tebe
Noćima dozivam te
I brojim sate svoje patnje
Prije nego opet ugledam oči tvoje i osmijehe zlatne.
Ljubi me, mjesečina obasjava naše usne
Tvoje su tako slatke, pune i ukusne
Grli me, mazi moje tijelo
Nad nas spusti mračni noćni veo
na rub kreveta opet sam sjeo
udahnio miris s postelje i tebe htjeo.
volim te.. i uvijek ću te voljeti
do you have love for me or the devils inside?
or will i always just be the last one in line?
the world becomes as debris as i've been cast aside
with their eyes fixed upon
the stars that fell from the sky
Oprostite što nisam dugo pisao.. previše je razloga.. premalo riječi..
Koliko mi se život samo može urušiti... over and over again...
Ovo je postalo ironično.. Ali fkt je..
Kada sam god počeo u životu nešto uvijek bi to bilo iz ničeg.. I kada bih me ljudi zamjetili ja bih uvijek bio slomljen i sjeban, negdje tamo na dnu.
I cigle kojima gradim kao da ništa ne povezuje... Kao da nisam dovoljno dobar da sagradim život u kojemu su svi koje volim sretni i svi oko mene sretni.. Kao da ne mogu stvoriti život u kojem sam i ja sretan... I kada pomislim da sam ga stvorio, kada pomislim kako se stvari polako vračaju na mjesto. sve se iznova uruši... I tako, kao da sam proklet. radim sve iz početka. S jednom misli u glavi... ''Izdrži, bori se, to je za vas. To je za nas''...
No čemu borba kada počneš gubiti motiv? Kada počneš gubiti ono zbog čega i radiš sve to... Zašto da se borim ako gubim tebe? Ako tebe izgubim... Ima li smisla sve ono što sam stvorio?
Ja sam boem... I nažalost, izgleda da ne mogu izbjeći svoju sudbinu...
Ostaviti nešto lijepo svijetu, tako da dopustiš njemu da ti on pokaže sve ružno.. Kako bih kasnije sve lijepo u tvojim očima bilo još ljepše, napisano i ostavljeno za sve vijeke vjekova. do kraja svijeta...
Možda je to ono što trebam biti, no ja želim biti pored tebe. Ja ne želim svoju sudbinu takvu...
Bili smo tako mladi kada smo se upoznali.. Kada sam gledao tvoje lijepo lice i oči prvi puta, znao sam da te želim. Volio sam te. A bilo je tako prebrzo.. No volio sam te. Prolazili smo pakao. Ti i ja. Moj život i tvoj. Toliko slični, toliko isti. Voljeli smo to, bio sam zaljubljen u tvoju sličnost meni. Bio sam zaljubljen u tvoje misli i razmišljanja, u tvoje osobnosti.
Kako sam te upoznavao, vezao sam se za tebe više nego za ikoju curu prije ili kasnije...
Dolazio sam u Zagreb da te vidim jednom mjesečno jer sam samo toliko novaca mogao zaraditi u mj dana. Pošto sam išao u srednju školu. No već sam tad počeo raditi kako bih tebe mogao vidjeti.. samo zbog tebe nisam izostajao s prakse i škole jer sam se bojao da bi to moglo još dodatno pridonjeti tom da se ne možemo viđati.
Nije ti bilo dovoljno, i prevarila si me. Kasnije, iako sam se nadao da sve može biti kao prije. Pružila si mi jedno divno ljeto koje nikada neću zaboraviti. I nakon tog, pružila si mi bol, koju ni dan danas ne mogu iz sebe pročistiti. Onaj dan kada smo prekinuli... Boljelo je, o kako prokleto je boljelo...
I još boli... ubija...
Prošlo je 8 mj.. 8 jebenih mj se nismo čuli ni vidjeli i umalo sam povjerovao da mi uopše nije stalo do tebe.
I onda kada sam te vidio... sve te emocije sve te vrijednosti koje smo stvorili.. sve što smo imali.. Nisam ti mogao odoljeti, nisam te mogao opet pustiti iz ruku. Nisam ni želio. I nisam, do sada.
Prohodali smo, nisam bio siguran da želim biti s tobom ipak nakon što sam se rastrjeznio i što sam razmislio o svemu. bojao sam se tvoje nevjere, bojao sam se tvojih sklonosti koje nisam podnosio.
Bojao sam se opet te izgubiti. no ti mi nisi dala da se udaljim od tebe. ti si mi govorila da neće biti kao prije. i ja sam vjerovao...
Ja nisam bio kao prije. Počeo sam ti postavljati uvjete. Postao sam drugačiji. sebičniji, nestabilan, nisam ti vjerovao kada si mi govorila da samo mene želiš, vjerovao sam samo da me voliš.
I tada sam se ponio prema tebi možda glupo, no meni nimalo glupo jer povjerenje... nisam ga imao.. imam li ga sada? u ikoga? mislim da ne.. mislim da nikome ne vjerujem...
I tada sam ti govorio, ne moraš biti samnom ako ti to smeta ali drugačije ne želim i ne mogu. Nisi mi proturječila. i tada si zapravo napravila pogrešku. iako bi vjerojatno prekinuli, tada si napravila ono što nisi trebala. rekao sam ti da moraš imati svoje mišljenje i da mi ga moraš pokazivati, izjašnjavati se. jer i ti si osoba i vezu čine 2 osobe ne jedna.
no nisi se odazvala na to.
volim te...
i uvijek jesam.. i uvijek ću te voljeti..
koliko god daleko bila od mene i koliko god daleko ja odlazio od tebe..
no nikada ti neću zaboraviti stvari u kojima si me iznevjerila.. i zato ću zauvijek imati dozu sumnje u tebe.. s kojom se moramo nositi.. oboje...
no radije i s njom nego bez nje pa i bez tebe.
sada... kada više ne znam doista želiš li biti samnom...
nakon svih ovih događaja... nakon svih ovih problema koji su se bili pojavili u ovih par dana.. kada više ne čujem od tebe da želiš biti zauvijek samnom.. sada se u biti lomim više nego ikada...
jer čemu sve.. ako ima rok trajanja.. i život, i ljubav i sreća...
život kakav je, on je vrijeme koje prolazi.. no ljubav, no sreća...
oni ne bi trebali prolaziti oni bi trebali ispuniti naš život... zašto nisu? zašto nisu ljubavi?
sada kada mi govoriš da si sretna.. želim da budeš sretna... pa ti ne vjeruem da si uz mene sretna... kada kažeš da ne želiš dugog dečka... mislim kako u biti i želiš drugog dečka... možda nekoga tko nije ovoliko... glup? ili sanjar? ili netko tko nije ovoliko opčinjen tobom? netko tko te ne voli kao ja? jer više ne može...
Volim te.. i uvijek ću te voljeti...
tvoja sreća mi je najbitnija... pa bitnija i od veze i od života..
ne želim vidjeti suze u tvojim očima i ne želim vidjeti da patiš. ne želim d ja budem razlog tvoje nesreće. ne želim da ja budem razlog toga što ti nešto u životu nedostaje..
želim da imaš sve što želiš...
ako to nisam ja... želim da me odbaciš...
Sada je trenutak kada govorim iz srca... i kada vjerujem da mu se bliži kraj.. da dolazi vrijeme koje sam već par puta u životu prošao... no prošao sam ga prije, proći ću ga i sada...
ako je tako, znaš što slijedi... samo me primi za ruku i pogledaj me... reci mi da dalje moram bez tebe, nasmij se da znam da te to čini sretnom...
i otići ću. u potrazi za samim sobom, u potrazi za svojom novom srodnom dušom.. iako ću znati da si ti bila ona prava...
ja ne mogu živjeti sam.. meni treba simbioza.. ovisim o drugima... jer ne mogu bez ljubavi, ne mogu bez emocija.. čak i ako nisu obostrane, dovoljno mi je da me netko voli...
voljeti te... bila je nova ovisnost...
na kojoj nije pisalo da ubija..
no da je i pisalo... nikada ne bih promijenio njeno uzimanje...
volim te... i uvijek ću te voljeti..
[ slikano kada sam prvi put dosao u zagreb zbog tebe...]
[ slikano kada smo opet prohodali... ne znam kolko smo se puta do tad vidjeli]
[ dali bi i u naručiju drogog dečka bila jednako smirena i sretna?]
