2 lica jedna duša
Sjedimo tako jedan nasuprot drugoga. U polu mračnoj sobi. 2 osobnosti i jedno tijelo. 2 lica, 1 duša.
Na stol stavljamo slike sjećanja i bolni album prošlosti, otvara se još jednom.
Razgovor počinje.
Osobnost koja više skoro ne dolazi do izražaja, ona koja je pogažena i odbačena ipak započinje ovaj razgovor. odlučnije nego ikada prije, osjetim to u sebi.
I pita osobnost koja me oblikovala da izdržim, sve ono što sam mislio da stara ne bi nikada mogla.
- Nekada su naše pjesme bile mračne ali lijepe, romantične i egzotične. Nekada su naše misli bile mračne ali lijepe, tužne i bolne ali slatke. I naše emocije. Nekada su nas koštale glave i srca. Puno boli i puno razočaranja. Ali iste te emocije bile su opis koji su svi prepoznavali. Te emocije činile su osobu koja je bila prokleta ljubavlju prema mračnim alternativcima i osobama koje su razumjele naše emocije, i mi njihove. Nekada su dani bili lijepi, nekada je i ova usrana depresija bila lijepa... što se dogodilo?
- Nisam se promijenio koliko sam ojačao. I biti mračan nema veze s ljepotom niti ima veze s romantikom i egzotikom. naprotiv, biti mračan znati biti mrtav ili umirati iznutra. Uvijek sam u svemu pokušavao vidjeti ljepotu, onu umjetničku ljepotu. Možda je tada bilo lijepo ali sada kada je sve mračno pojelo sve ostalo u meni, ostao je samo mrak. I samo hladna tama.
Emocije su su nas dovele do ludila, emocije su nas dovele do suicida, emocije su nas umalo uništile.
I tako... 2 osobnosti za istim stolom, listaju albume prošlosti koji dušu tjeraju da boli a oči da plaču.
Jer sjećanja na život i pogled na ono što je od njega ostalo... čista je bol.
Mrziti život nikada nije imalo više smisla. Mrziti sebe, također. Jer odustao sam od sebe, od svih nisam ali od sebe jesam. I dok sam izgubio sve, tek sam tada shvatio da sam izgubio ono bez čega više ništa nikada neće biti isto. Izgubio sam sebe.
Prije nego nastavimo razgovor osobnosti, dajmo im imena za lakše raspoznavanje. Prva neka se the angel a druga blacken.
The angel : Zašto si izgubio cure? prijatelje? društvo, odnose s najdražim osobama? zašto si izgubio sve što si htio imati i bio prisiljen graditi sve opet.
Kriviti uvijek druge, nikuda nas nije dovelo zar ne. zato sada okrivi samoga sebe.
Blacken: Da... kriviti druge bilo je glupo jer koliko god da su krivi bili, glavni krivac naravno uvijek sam bio ja. i uvijek ću biti, ja.
Izgubio sam cure jer se nisam mogao odvojiti od boce, jer nisam mogao razmišljati svojom glavom i jer sam bio nesiguran u sve. pa i da me cura voli, pa i vezu. i postao posesivan.
The angel : U albumu sjećanja, sve slike pune su ljubavi, avantura i zabave. osmijeha, suza koje su slatke a ne gorke. U albumu sjećanja ti si bio osoba vrijedna svačije ljubavi. Tada to nisi shvaćao zar ne? da smo MI bolji BILI od drugih... od većine. Mi smo marili, mi smo voljeli i mi smo od života stvarali snove. Svjestan si da si odbacio mene da bi bio samo ti? svjestan si, da si postao ono što si uvijek mrzio?
Blacken: Uvijek sam mrzio ljude koji nisu imali emocije, da. Uvijek sam mrzio ljude koji nisu marili o nikome nego samo o sebi. da.
Uvijek sam mrzio i uvijek ću mrziti ljude koji nisu iskreni i nisu dosljedni svojim obećanjima. Ali nisam takav. Iako često i sam sebe bunim, znam da nisam takav. Ne mrzim, samo ne marim. Ne marim za nikoga, ali ni za sebe. I uvijek, uvijek sam iskren.
The angel: Život nam nudi još jednu priliku, ali ja blijedim i ne mogu opstati u tebi. Sve dobro u tebi, sve što smo mi bili polako nestaje i ostaješ samo ti. Mračan i depresivan dio nas, bez imalo nade i bez imalo snova.
Moja snaga nije vječna i jednom ću umrijeti jer ti me ubijaš. Znaš da ću do tada u tebi buditi rat, rat da se boriš za nas. da se otvoriš još jednom. da se nasmiješ i zaboraviš sve što smo prošli. znaš da neću dopustiti da padneš. znaš da ću ja, dok sam god dio tebe voljeti... Voljeti one koje ti želiš zaboraviti i koje ti želiš mrziti. A znaš... iskrena mržnja, nikada nam nije dobro išla. zahvaljujući meni naravno.
Blacken: Rat između nas traje predugo. I zbog njega najviše i gubimo. Kakva smo osoba mi kao jednina? Kakva je osoba Blacken the angel? Koliko zapravo osoba ima u ovoj ljušturi? samo 2 ili još bar 2?
Tko zapravo poznaje kakva je osoba ona osoba, koja sama sebe ne poznaje kakva je . jednog dana, svijetu će doći kraj, ali prije toga našem životu. I ako do sada ništa nismo postigli, zašto bi sada. zar ne shvaćaš, rat je gotov, ja sam najjače što je ostalo od nas...
The angel: Rat nije gotov i ti to znaš. Pusti neku staru dragu pjesmu. Pusti evanescence. zašto nećeš? mortal love? zašto? blutengel, lame immortelle? zašto? priznaj si...
Jedino što te održava dovoljno jakim je glazba. i to samo zato jer bježiš od sebe, od nas. jer pokušavaš iščupati dobar dio sebe kako bi samo onaj lošiji dio ostao. jer misliš da ćeš tako zaštiti samoga sebe. a trebao bi znati da nećeš.
Blacken: Prestao sam bježati. tu je i bio konačni pad.
Odlučio sam stati i prihvatiti poraz. Nikada nije bilo suđeno da uspijem. Niti je bilo suđeno da uspijemo. Od kada smo se rodili, znali smo to zar ne? Drugačiji s razlogom. Ali ne posebni, samo drugačiji.
Mi smo bili slabi uvijek, zar ne? ti, ti si nas pokušao ubiti. ne ja.. ti si taj koji je želio okončati ovaj život. zar ne?
The angel : Bol teče našim venama i uvijek će biti tako. Pobjeći od ovoga života, možda bi bilo najbolje rješenje... Možda je stvarno sve izgubilo smisao... I ja... i vraćanje na ovo.. I moj trud da promijenim stvari koje su se davno promijenile. .. možda bi jednostavno trebao nestati zauvijek. ostaviti te, da budeš ono što misliš da bi trebao biti.
Blacken: Svi snovi propali su, svaki puta kada smo dali srce, slomili su.
Svaki puta kada bi vjerovali u prijatelje, iznevjerili bi.
Nikada nisu pokazali da su vrijedni da ih volimo a ti ih i dalje voliš.
Ljubav... nikada nije bila dobra za nas.
Uvijek bi isprala um i ovladala nama. plesali bi kako bi ona svirala.
the angel : ljubav je bila naš moto, ljubav je bila naš pokretač, naša snaga i energija!
Blacken: naša bol i tuga, naša depresija. naša razočaranja, izgubljeni snovi i naše suze. naš slom.
The angel: i misliš da se nije isplatilo? sve ono što smo prije imali. misliš da se nije isplatilo? a ovo sada je bolje?
blacken: život... nikada nije davao, samo nam je uzimao. nikada nisam shvaćao kako ti možeš biti drugio dio mene. zašto ne mogu biti samo jedna osobnost i zašto si toliko suprotan meni.
the angel : ja nisam suprotan dio tebe, ja sam dio tebe. onaj dio tebe koji te sprječava da odustaneš. ja sam onaj dio tebe koji je stvorio sva lijepa sjećanja a ti si onaj dio nas koji je uništio sve to.
Svojom nevjericom u ljude, svojim vječnim sumnjanjem.
Ti si onaj koji nas je povukao na dno. a ja sam onaj koji nas je uvije dizao.
blacken: ja sam onaj koji je opstao.
the angel: ti si onaj koji nas je ubio. bolje da je uspjelo kada sam pokušao ja. nego ovo što si nam ti učinio. luštura puna sjećanja koja bole. ništa više.
blacken: otpad za emocije. to smo uvijek i bili...
the angel: "You hold the answers deep within your own mind.
Consciously, you've forgotten it.
That's the way the human mind works.
Whenever something is too unpleasant, to shameful for us
to entertain, we reject it.
We erase it from our memories.
But the imprint is always there."
cant wash it all away.
Songy by The angel:
Ako se vratiš
Zlatne zore i modre noći
Gledao sam u daljinu i mislio da ćeš mi doći
Ti i ja, kao srca dva u jedan život spojena
Nisu trebali između stati
Nisam im trebao to dati
Jer tada kada si otišla ti
Prestao sam živjeti.
Kišnim kapljicama ispirao sam suze s lica
Bol u grudima utopila je medica
I tako, pijan uvijek ja
Izgubljen bez tebe, moja najdraža
Prestao sam živjeti
Jer bez tebe samo to sam i mogao, samo umrijeti.
Putevi su nam bili isti
hodali smo ljubavlju u visine podignuti tako čisti
Putevi su bili mnogi, razni
Svi tako lijepi i posebni a sada tako prazni.
Više me nitko ne poznaje, zaboravili su me
Više nitko ne mari za mene, zaboravili su sve
Sjećam se, poljubac pod mjesečinom i zagrljaj mirisni
Topli dodiri, još uvijek ih osjetim na svome licu
Romantika koja ne umire
Sjećanje koje te ubije.
Sjedim noćima i gledam u tamu
Otvaram u srcu staru ranu
Šaljem ti pismo u zvijezdama
suzama crtam note
u vjetru ti šaljem tajne kote
Kote koje vode do srca moga
Od tebe ne poznajem većeg boga.
Song by blacken:
Smrtonosac
Koliko puta su mi rekli biti će bolje
Ali nikada ne bude, uvijek je gore
Koliko puta obećali su, samo da izdržim
Ali koliko još, reci prijatelju, od boli se grčim od mržnje se pržim.
Rekli su mi da ako vjerujem da ću uspjeti, nikada neću pasti
Ali gledaš li me sada ti, gledaš li?
Gledaš li prijatelju moj najdraži?
Tu sam vidiš li, na samome dnu
Vjerovao sam ali uspio nisam
Rekao sam ti, ovaj život morat ćeš živjeti ti sam.
Dopusti mi, da uzmem nož i okončam sve
Pusti me, želim da sve nestane
Sjećanja obijaju se o misli, svaka slika boli
Volim te, mrzim te, voli me, molim te...
Laži i prijevare, loše glume i ohole nakane
Hvala ti, hvala za sve
ovo je život koji tjerali ste me da živim
Da, sada vas za sve krivim.
Bol ste mi dali, samo suze i propale snove
Dali ste mi da patim i da umrem
Pa u meni umrlo je sve
Osim što mrzim sve, MRZIM TE.
kada gledam te, sjetim se koliko koštala si me
I ti, i ti, i ti i svi vi, mrzim vas sve!
Trčim hodnicima tuge
Tražim vrata u koja se mogu skriti
Ništa mi ne preostaje nego piti
Pokušati zaboraviti da si doživio to sve
Želim umrijeti, sada tu
Želim prestati disati.
Kraljevstvo mrtvih
kraljevstvo mrtvih
Nema više osmijeha koji kao sunce sije
Nema više dobre duše u meni, ono što je svima bilo najmilije
Neće nikad više ni doći
Moja duša u ništavilo i smrt kada kroči.
Agonija, dijete noći
Predan tuzi i mentalnoj samoći
Bol, koja bolju puni žile i vene
Opirao sam se prije ali sada predao sam ti sebe.
Na mome nebu vječno su oblaci sivi
Hladan je vjetar i moja mu se crna duša divi
U mome svijetu nestalo je svijetlo dana
Njime vlada bol, agonija, tuga i suza slana.
U moru ljudi ja sam uvijek u samoći
Pod ljetnim suncem ja sam u zimskoj noći
Predan sam samome sebi i svojoj samoći.
Hodao sam stazom života, nazivao ljude blagom
Da sam tada znao, nazivao bi ih vragom
Poražen na bojištu života, od moga lika ostala je samo maskota
Sjećanja pusta i tuga što me goni
Svaka crna suza što me ponovno slomi.
Putevi su uvijek razni
No moji putokazi su prazni
Na ni jednom ništa ne piše, jer svaki u novu borbu vodi
Od toga se jednom i najveći ratnik umori.
Sjeo sam na crnog konja, došao ravno iz pakla
Da me vodi daleko od starih sjećanja i bijelih oblaka
Vodio me je daleko, u dubinu gdje umire sve
Umire osoba ali duša nažalost ne.
Još boli sjećanje i miriši na tugu
Još uvijek znam zašto ne želim priliku drugu
Tu, u kraljevstvu ništavila i tame
Ja sam kralj koji nosi rane
Rane iz bitaka mnogih i one kobne
Sjećanja kako kraljevi mogu postati roblje.
U kraljevstvu živih više mi mjesta nema
Oduvijek sam bio samo prokleta sjena
Sve što u meni postoji sada je tu
Na svome tronu u vječnom ništavilu.
