drugačiji..
Svi smo drugačiji... tako govore ljudi, tako bi trebalo biti. No danas ništa nije kako treba biti zar ne?
Ono što me zanima vezano uz ovo je... zašto ako smo svi drugačiji ljudi ne prihvaćaju one drugačije?
Ako nismo nimalo slični masi, ako drugačije izgledamo, oblačimo se, slušamo drugačiju glazbu, imamo drugačije navike, potrebe..
Recite mi, doista, jeste li spremni živjeti u svijetu u kojem su svi drugačiji?
Uvijek sam bio meta glupih komentara, tračeva i ona crna ovca u koju svi upere prst.
Ha da. tko bi drugi bio. Kakav sam uvijek bio, ekstreman u svemu što volim, iskren i izravan. Nisam mogao ne biti u centru pažnje.
Nisam to nikada preferirao doduše ali s vremenom se jednostavno navikneš na to.
Ono što se meni gadi je... Toliko slični ljudi jedni drugima, gotovo kao replike. Ljudi imaju dušu zar ne? vjerujete li u to? ja da.
Ali doista, ne mogu vidjeti dušu u masi ljudi koji imaju ista razmišljanja i iste živote. Ja sam taj koji ima pravo reći da je drugačiji od ostalih dok većina vas... Trebala bi se zapitati dali je odraz u ogledalu vaš ili nekoga kome zavidite ili netko koga kopirate.
Mojoj mizantropiji nema kraja. I što sam stariji ona je sve više intezivna. Znate ono, počelo je kao loša životna priča, preraslo u tinejđerske dane '' mrzim cijeli svijet'' i na kraju se pretvorilo u sadašnjost. Odraslu osobu koja doista mrzi ljudsko postojanje, netko tko bi doista bio najsretniji kada bih mogao obrisati prokletu vrstu s lica zemlje. skupa s sobom, naravno.
Kažu ljudi da je mržnja loša. Doista? Nekako ne mogu povjerovati u to. sve emocije su loše onda kada nisu usmjerene pravilno, kada ne možemo racionalno razmišljati zbog njih i kada nam život pati zbog njih. ( mi i naša duša)
Ne želim da pomislite da sam toliko hladna osoba da nikoga ne volim i da mi do nikoga nije stalo.
U biti sam emotivna osoba, vrlo emotivna osoba. Što znači da mogu i voljeti i mrziti veoma jako jer oboje su na kraju krajeva emocije. Ljudi koji mrze nisu hladni ljudi to je bitno za znati, nemojte ih krivo shvaćati.
Svi koji mrze svim svojim bićem mogu voljeti bolje nego većina onih toplih ljudi koji su dobri prema svima.
Uvijek sam se trudio biti dobar prema svima, moje emocije su bile proširene posvuda.
Tako osoba koju želite usrećiti dobiva manjak emocija iako doista, ja sam tvornica za emocije. Ipak, shvatiš da ono što daješ svojoj curi nije sve što možeš upravo zato jer si podijelio svoje srce i s drugim ljudima.
Nekada to nije pogrešno, u mom slučaju uvijek je bilo.
Jeste li vi drugačiji od mase ljudi koja nas okružuje? Ili samo želite biti drugačiji a opet prihvaćeni od mase?
Opet pitam se, postoji li netko totalno jedinstven?
Jer opet, postoje ljudi slični meni, postoje slični vama. Nismo isti, nismo kopije ali ljudi kao da se dijele u skupine.
No imate li osjećaj da smo mi ona bolja skupina? Nikada nisam imao visoko mišljenje o sebi, nikada ni neću jer nemam zašto.
Ali ipak, pitam se. Jesmo li mi elita?
Kada čitam blogove drugih ljudi vidim nešto posebno u njima. Svaka čast ljudima koji danas i dalje pišu blogove, lijepo je to vidjeti doista, svaka čast i onima koji u ovome svijetu ustraju ostati svoji, truditi se biti jedinstveni. Doista, cijenim vas.
Moj život zapisan je na mojoj koži. Toliko ožiljaka, toliko starih sjećanja vezanih za njih.
Ta svojevrsna bol koja mi je godila, koja je bila moj način realiziranja svoje unutrašnje boli, mentalne boli.
Doktori su dali lijekove za moj lijek. Ne hvala, nismo svi isti kao što mislite. Ja sam našao svoj put.
Izgubljen sam a opet, nekako čvršći no ikada prije.
Depresivan sam, možda više nego ikad prije ali nekako, to me ne može razbiti više, ne može me slomiti.
Kao da sam se stopio, pomirio s svime.
Moj život je doista otišao k vragu. Ali ja i dalje stojim, ponosno, čvrsto. Jači no ikada.
Odakle sada ta snaga? Moje misli, moja djela i ponašanje doista, vidim po sebi koliko negativno i depresivno razmišljam a opet...
Vidim se toliko jačim no ikada... Ovaj post je zbunjen, znam. Ali i ja sam.
Jednu noć mislite da imate sve, drugu noć nađete se kako oplakujete ruševina svega što ste gradili uz boce jeftinog alkohola s starom dobrom ekipom koja se ne miče s mjesta. oni su uvijek tamo negdje vani kada ih trebaš.
I sada se pitam... Zar nije moglo biti drugačije? još uvijek, pitam se doista.
Jer mislim nekako da je sva moja snaga zapravo mržnja prema svemu što je sjebalo ono što sam gradi.
nekako imam osjećaj da ću zgaziti bilo koga da odem visoko opet, da postignem svoj cilj.
Imam osjećaj da ću ubiti ako se još jednom netko poigra mojim emocijama. ubiti, doslovno.
Što imate za izgubiti u ovome životu ako je sve već u ruševinama?
I ako svaki puta kada nešto gradite netko to sruši?
I ako vas netko izigra?
Kršćani i njihovi patetični grijehovi. jebite se.
Ubio bih radije nego dopustio da netko gradi svoju sreću na mojoj tuzi. nikad više.
Dugačak je ovaj post, dosadan možda, nesmislen definitivno.
Ovako izgleda jedno jutro u mojoj glavi.
Slike prošlosti se polako vrte, mržnja u meni raste. samoća se povlači i čeka sljedeću noć da me opet obgrli.
U meni je toliko praznine. Zadovoljan sam sobom, jačim, ponosnijim, odlučnijim i čvršćim.
Ali koliko dugo trebam ovako? Samoća je kao sidro za koje sam svezan. ako me nitko ne odveže potonut ću opet.
Za kraj pjesma i to je to. ovaj post nema smisla.
Ti si samo prošlost
Volio sam kada smo bili skupa do noći
I volio sam i kada si kući morala poći
Iako sam uvijek htio da pored mene utoneš u san
Volio sam te čekati od te noći da mi dođeš i sljedeći dan.
Volio sam te baš takvu kakva jesi
Nisam nikada htio da nam se išta loše desi
Iako su suze govorile više nego riječi
Ipak na kraju, toliko sam ti toga htio reći.
Moje je srce bilo tvoje do zadnjega dana
Volio sam te i nisam bio slijep, svidjela mi se svaka tvoja mana
Za mene si uvijek bila jedina i voljena
Sada si samo sjećanje, ljubav ne preboljena.
I kada idem dalje sjetim se starih vremena
A ti mi polako blijediš, kao da si sjena
Pokušavam sjesti i prisjetiti se svega što je bilo
No umalo da me sve to nije ubilo.
Toliko sam ti htio reći no priliku mi nisi dala
Samo si okrenula leđa, budalo mala
Moje srce pisalo je pjesme, suze močile papire
Tako su prolazile noći i moje usamljene rime.
Puno je prošlo od tada i skoro ništa nije kao prije
Iako sjećanja na tebe i dalje najdraže mi je
Nikada nisam sanjao o ovome, mislio da ovako će sve teći
No dao sam sve od sebe, savjest me neće peći.
U svakoj pjesmi mogao bih spomenuti tvoje ime
Nije to loše, ponosim se time
Znao sa voljeti i volio sam srcem svim
No sada je drugo vrijeme, ne patim više za tim.
Winter in my heart
Studeni vjetar u valovima udara o moje prozore. Razbija usamljenu tišinu. Kao da svira na njima, izgubim se u trenutku.
Iza paravana na prozoru probija se svijetlo izvana. Mjesec, velik, srebrn i sjajan. Kao da me poziva van da prošećem s njim.
Crveno nebo, veliki sjajni mjesec i gusta magla. Moje oči izgubiše pogled negdje u nevidljivoj daljini, sakrivenoj iza zastora magle.
Osjetim ljubav u grudima, srce kuca i nešto mi govori '' izađi van''.
Palim svijetlo svoje sobe, biram majice. Vani je zima znam, ali želim osjetiti tu zimu. ne želim se debelo obući. 1 majica i jakna, bit će dovoljno pomislim.
Otvaram vrata stana. ( prokleto škripanje, pomislio sam da ću probuditi majku). Vjetar se obijao o prozore hladnog hodnika. pomalo jezivo no suviše lijepo da bih upalio svijetlo. Polagano koračam stepenicama.
Izlazim iz zgrade i divim se ljepoti mraza koji naizgled izgleda poput novo padnutog snijega. Heh. ovo sam čekao cijelo ljeto. Pomislim u sebi i krenem u samotnu šetnju.
Naime, moj grad je veoma mali pa čak ni po danu u njemu nema puno ljudi. A noćima osim onima vikendom, gotovo je potpuno sam. Grad duhova hehe, baš me ta noć podsjetila na silent hill.
Pa, iako bih lagao kada bih rekao da se dobro nosim s samoćom i da mogu ovako i da sam sretan... Svejedno iako nije tako, mogu reći da mi tu noć nitko nije trebao. Samo ja, moja najdraža glazba i majka priroda samnom.
Hehe, kada ste ja ne može vas zima ohladiti jer ljubav prema njoj će vas vječno grijati.
Šetao sam i slušao glazbu tu noć, točnije premotavao sam par istih pjesama koje posebno volim.
Nisam znao kuda bih išao, nisam ni razmišljao kuda idem. Samo sam šetao i gubio se duboko u svojim mislima.
Prošao pored nekih mjesta koja bude topla sjećanja, probude i ona sjećanja zbog kojih se osjećaš malo usamljeno. Ali ne tad, ne tu noć. Nisam osjetio ništa, samo ljubav prema predivnoj večeri u kojoj sam izašao.
Otišao sam u park. Šetao polako njime. Možete li samo zamisliti koliko je lijepa noć u kojoj nema drugih zvukova osim glazbe hladnog vjetra? Golo granje pokriveno mrazom, pripremilo se za svoj zimski san. Možete li zamisliti koliko ljepote leži u samo jednoj običnoj noći koju prespavamo?
Tu noć, samoća i ja smo bili prijatelji. Bili smo si dovoljni. A majka priroda bila je uz mene, kao svaka majka uz svoje dijete. Osjetio sam ju uz sebe. Ljubav, ljubav dolazi do nas kroz razne načine. Na nama je želimo li ju prihvatiti ili odbaciti.
Došao sam i do zidina staroga dvorca. Tamo gdje sam nekad davno krvlju pisao na zidu ime sebe i svoje tadašnje cure.
Tamo gdje sam nekada sjedio s bocom vina i pisao pjesme a kasnije ih prepisivao na blog kako bih svoja zapažanja i doživljaje i osjećaje podijelio s onima koje smatram sličnima sebi. Jer hej, što bi radili na mome blogu da me ne razumijete? :)
Hladnoća se probijala kroz moju odjeću, osjetio sam kako steže po prsima. Nisam htio još doma, no nisam mogao biti na mjestu. Posjetio sam ulicu u kojoj sam odrastao. Usput vidio i klupu na kojoj sam prvi put poljubio curu . Vidio ulicu na kojoj sam odrastao. Prisjetio se i nasmijao.
Nekada bih zaplakao a sada, samo sam se nasmijao. onako kako ja to najčešće umijem. osmijeh koji samo ja vidim, onaj u meni :)
Prolazio sam pored nekog auta na čijem je staklu bilo prilično mraza. Prisjetio sam se kako je bilo uvijek kao klincu zabavno prstima pisati po snijegu ili prašini na autima. Pa što ne bih i sada ha? kao da će me netko vidjeti... pa da me i vidi, pa što zar ne? opusti se, ti si samo dijete. Godine me čine starijim fizički ali ne mogu i duhovno. Heh, hladno staklo i mraz na njemu. brzo se je otopio na prstima. Lijepa zima dolazi, nadam se da će biti snijega.
Stara vremena
Pucketanje drva u staroj peći
Oko nje skupljaju se članovi obitelji najmanji i najveći
Kao nekada, u stara vremena priča da se priča
O svijetu koji je dom raznih bića.
Svatko je svoju priču izabrao
Nju je pratio, za nju sve bih dao
A kada je njegovo vrijeme bližilo se kraju
On bi ju na ostale prenio u toplom obiteljskom zagrljaju.
Svaka priča imala je poruku i junaka
Svaka od njih i nije bila tako laka
Ali male glavice pomno su ih slušale svake noći
Prije nego su na počinak spremne bile poći.
Što je to što promijenilo je svijet
Da više nitko ne prića priče uz toplu peć
Zar su zaboravili ljudi svoje junake, ljubavi i snove
Prenijeti ih jednom na sve one koje vole?
Sjedim tako u kasne večernje sate
Razmišljam samo, no iste misle posvuda me prate
Ima li negdje još ljudi koji žive uz tople peći
Pričaju priče prije nego odu leći?
Recite mi braćo i sestre
Vi koji ste slušali i pričali priče svako veće
Recite mi moji poganski preci
Hoće li potoci suza opet teći ?
Ako ikada budem mogao pratiti ću vaše staze
Put koji samo najjači gaze
Samo hrabri koji prenose svoje priče i snove
Oni koji poraza se ne boje.
Ako ikada budem mogao, sve od sebe ću dati
Da onaj koji uz mene bude od modernoga svijeta ne pati
I moj život ću pisati u pjesme i priče
Svaku noć ću pisati dok jutro ne sviće.
Možda nikada u mome domu nitko biti neće
Samo ja, samoća i moje svijeće
Možda i tako bude, no jedno će isto biti
Napisat ću svoje priče o životnoj niti.
Jednog dana, kada moja duša bude s precima daleko
Želim da moja ljubav grije srce neko
Kroz priče, da mu dam snage da mu dam volje
Da se bore da dobiju ono najbolje
A najbolje sve krije se u škrinji koja skriva blago
Srce drugo koje će ti biti jednako drago.
ljubav umire a svijet ju prati
'' ne bih se trebao izgubiti u snovima kada imaš toliko toga za doživjeti'' - citat iz harry potter-a
Razmišljam sada o tome. Koliko toga doista imam za proživjeti, ja? Vi, mi, bilo tko. Koliko je istine u tome?
Volio bih živjeti u svojim snovima zauvijek. Previše sam loša osoba u realnošću, s lošim životom i nikakvom budućnosti.
Moj život nema veze s smislom, sve što imam od njega je glazba, ovo gluho pričanje, pisanje postova, pjesama i romana.
Izgubljen daleko u snovima..
Ljubavne pjesme su jedino što mi je preostalo lijepo, jer oko mene nema više ljubavi.
Nitko nikoga ne voli kako se je nekada voljelo, ja mogu voljeti ali ne mogu biti voljen. I to je problem, ne želim se naviknuti na hladne, dosadne, monotone veze kakve su danas.
Gdje je nestala ljubav? zašto se ljudi više ne bore za ono što vrijedi više od svega? :(
kažu živi za sebe, jebeš druge. slažem se, ne bi trebali živjeti za brige drugih, trebali bi rješavati svoje.
Ali zar nije svima zajednička briga spoznaja, činjenica da su se ljudi udaljili jedni od drugih u užasnim, zastrašujućim granicama?
žao mi je ako sam neshvaćen jer brinem o tome, jer sam neshvaćen jer mi nedostaju '' topliji'' dani puni ljubavi i romantike. ne samo u mome životu nego i mome društvu, mome gradu.
Nedostaju sretni parovi na ulicama, nedostaje ljubavi a osjećam se kao da jedini marim.
I tako, meni svi kažu nemoj živjeti u snovima. Naš svijet u život danas je pakao, noćna mora. Zar me želite prilagoditi vašoj monotonoj, depresivnoj i odurnoj realnosti? ne hvala. to nisam ja.
Ja sam sanjar. ja sam izgubljen u ovome svijetu. ne mogu se pronaći nigdje. jedino gdje se pronalazim je glazba, igranje i sanjarenje. Od mog sanjarenja naravno dolaze i moja pisana djela. Nekada sam ljubav mogao osjetiti svaki dan, sreću i toplinu.
I sada ju osjetim samo kada sanjarim o njoj, kada pišem o njoj. Zar su ljudi zamijenili srca za kamenje? :(
Svi govore isto. prošli su svašta ne žele se upuštati u veze. Svi govore da im je bolje samima, da im je do zabave i da im nije do vezanja. Pa zar doista.... zar vezu gledate kao zatvor? i zar smatrate da su sve veze iste? bojim se najviše od svega da neću naći srodnu dušu, nekoga tko može razmišljati kao i ja.
meni govore da me glazba promijenila previše ( uz naravno okolnosti neke) ali u biti koliko god mislili da sam ja hladan, ja jedini nastojim održavi ljubav postojanom...
Ima li netko tamo? netko tko zna voljeti? želim voljeti nekoga tko zna voljeti..
