FAIL
Pozdrav svima koji me još uvijek čitaju. Eto nakon nekog podužeg vremena da se i ja pojavim.
Trebalo mi je materijala, trebalo mi je inspiracije i uz sve to, trebalo mi je vremena. Iako vremena nisam imao samo zbog WOW-a. No dobro, svi mi ponekad pretjeramo u nečemu.
Ovaj post inspiriran je događajima koji se stalno događaju kada izlazim van, pa i na internetu. Ovaj post inspiriran je onime što vidim kada se gledam u ogledalo. Osjećajem koji onda osjetim.
Ljudi rijetko pišu kada se lijepo i dobro osjećaju, i tada ne mogu napisati nešto jednako dobro kao onda kada nisu dobro. Dakle, sve ovo što me je inspiriralo nije nimalo dobro.
Neki mi govore da previše živim u prošlosti. Ja im kažem na prošlosti se gradi budućnost. Ako zaboravimo svoju prošlost, pogreške i dobra dijela. Ne ostaje nam ništa. Iz početka se ne može, jer život teče i svaka posljedica i svaki uspjeh u životu su jedinstveni.
Pa iako post govori o meni, vjerujem da se većina onih koji budu čitali mogu pronaći nekim djelom u ovom postu, nadam se da hoćete. I nadam se da nećete raditi greške koje sam ja radio.
A radio sam ih, i dalje ih radim.
Znate li kako je to kada cijeli život gradite osobu koja želite biti u svojoj mašti. I mislite kako idete k putu da to ostvarite. Onda kada život postane jedan veliki vrtlog, ne možete kontrolirati slijed događaja i jednostavno ne možete pohvatati sve što želite. No tada treba znati ostati svoj. Ne dopustiti da vas itko i išta izbaci s vašeg puta. No ja to nisam uspio.
jedino što sam oduvijek želio da sam uspio je vjerovati da je ljubav jača od svega, voljeti i biti voljen.
Uspio sam održati svoju osobnost koja me čini boljim dečkom svojoj curi. Uvijek sam se jako trudio biti dobar prema curama, pogotovo ako su to bile moje cure no i inače.
Koliko sam uspio u tome doista ne govore činjenice već osjećaji. Jer kada bi pogledali to realno, veliki broj prijateljica sam izgubio, nekoliko sam veza prokockao zbog gluposti. No dobro, rekao sam da se trebamo učiti na greškama. I da su greške jedinstvene. No budale nisu jedinstvene i one su kao ja, nikada ne uvide na vrijeme gdje griješe.
Žao mi je što mi je toliko trebalo da shvatim koliko ozbiljno i koliko loše je sve ovo što se dogodilo posljednjih 2 godine mojeg života.
Možda me je moja iskrenost skupo koštala tijekom života do sada. Ali i dalje ču nastojati biti iskren prema svima koji to budu tražili od mene. I prema svima kojima nužno ne moram lagati.
Ne volim lagati i ne želim da laži budu dio moje osobine.
kao da se je sve promijenilo tijekom noći.
Bio sam uvijek nezadovoljan sobom. Možda i nekada bez razloga iako sam uvijek smatrao da nisam dovoljno dobar u bilo kojem pogledu. Nikako si nisam pomogao, samo sam si odmogao.
Imam tek 20 godina, uskoro ću 21. Na rukama nosim ožiljke koje sam stvarao do sada. Što samoozljeđivanjem dok sam bio mlađi pa do 2 pokušaja samoubojstva.
Rekao sam već jednom, nisam se u stanju ni ubiti kako treba. Pa sam trenutno odustao od te ideje.
Prije su govorili da poziram, ali nisam pozirao. Nikada nisam radio ništa da bih privukao druge, ne na tako bolestan i mazohistički način. Mislim da cura koja bi bila s dečkom zato jer je depresivan i sklon stvarima kao što su samoozljeđivanje nije normalna cura i trebala bi se liječiti skupa s takvim dečkom.
Pa, nisam htio nikada naći jednu takvu. Mogao sam se nositi sam s sobom, ali ne bih mogao još i s njom.
Godine su prolazile. Moj život počeo je 18.10.2006.
Iako nepošteno da to govorim, no moram to reći. Što se je dogodilo tada?
Prekinuo sam vezu koja je trajala 3 godine.
Kada bih rekao da mi nije bilo lijepo u vezi, da nisam volio tu curu i da nisam želio voljeti samo nju zauvijek. Lagao bih, a rekao sam da ne želim lagati.
Kada bih rekao da mi ta veza više ništa ne znači, također bi lagao. Bila je to prva i najduža veza u kojoj sam bio do sada.
No trebalo mi je jednostavno da se odvojim. Iako ne na način na koji sam se odvojio. Ne s izgubljenim povjerenjem u ženski rod, nož u leđima i osjećajem prezira i gađenja prema samome sebi.
Ispred mene bili su depresivni i teški mjeseci. Romantični, pijani, lijepi, mamurni, puni ljubavi, boli, zaljubljenosti i razočaranja. Novih prijateljstava i novih simpatija.
No tada već, moja sadašnja cura bila mi je zapela za oko. I tijekom svog vremena do prvog hodanja bili smo u kontaktu, bili smo zaljubljeni jedno u drugo iako smo se samo jednom u životu vidjeli, iako smo razmijenili svega par pogleda. Mnoštvo poruka i vremena na MSNu.
Tu nije bilo greške, volio sam ju, volim ju i danas.
Želio sam ju za sebe, isto kako je i danas želim samo za sebe.
Ljubav je divna kada vas ne boli. Kada možete voljeti opušteno, potpuno prepušteni.
prva greška koju sam napravio bila je kada sam gubio kontrolu nad samim sobom. S koliko sam cura bio ? U koliko veza i koliko sam puta jednostavno iskoristio neku curu? Nikada nisam želio biti takav, dogodilo bi se svaki puta a da se ja tog ujutro nisam ni mogao sjetiti. Kao ni dan danas.
Znao sam da su droga i alkohol problem ali nisam ništa poduzeo. Depresija me je ubijala, iz dana u dan dani su mi se činili sve duži a život sve gluplji, bezvrjedniji.
Nisam ga htio živjeti.
Teško je opisati, no zaljubljivao sam se iako sam u srcu nosio svoju sadašnju curu.
Nekako, nisam vjerovao da će išta između nas uspjeti. Pa sam je doživljavao kao svoju platonsku ljubav.
No ona to na sreću nije :)
Sjećam se koliko sam se trudio oko nekih cura i kada bi bile moje, tada su mi tako brzo dosadile.
Prvo, nakon duge veze bolje je pričekati nego odma srljati u vezu. Ja to nisam radio, rezultiralo je tako da sam povrijedio curu koju nisam želio. Nekoga tko mi je drag i danas a nažalost mislim da me shvaća sada samo kao dečka s kojim može otići van i piti i zajebavati se. Nedostaje mi kada smo razgovarali ozbiljno i kada sam se doista osjećao bitan. No to je samo moja krivica.
Teško je i pisati o vremenu kojeg se sjećam kroz maglu. Većinom sam bio pijan u to vrijeme.
No dobro, i to je bila velika greška. Alkohol.
Ljudi su mi govorili da nisam znao što je depresija. Pogrešno. Nažalost, mogu to i dokazati.
Nakon prekida s svojom sadašnjom curom ( bili smo prekinuli pa opet prohodali) počeo sam se debljati, vrlo jako i brzo, Počela mi je jako opadati kosa. Ljudi kažu od farbanja, no nije istina.
Kao i kilaža. Ništa ne radim sada što nisam i prije. Nit sam išta prije radio što ne radim sada. Sve je ostalo isto no da… Alkohol, depresija… Depresivni ljudi puno jedu a da to ni ne shvaćaju, alkohol potiče depresiju, ne želim reći da nisam bio sklon uzimanju droge. Pa tako, kada se sve zbrojilo.
S 19 godina bio sam uništeno mlado biće. No to je nažalost bio početak.
Alkohol, depresija i droga bile su najveće greške u tom razdoblju mojeg života.
Tada sam opet naglo otišao u drugu vezu. Nije bilo pametno, nije bilo pošteno. Vjerovao sam da ću moći biti dobar dečko nakon što sam prekinuo s curom za kojom sam lud. Vjerovao sam da ću biti dobar dečko curi kojoj govorim da ju volim a kasnije plačem i dozivam ime svoje tada bivše cure.
Nije dugo trajalo, tada sam i prvi puta u životu prevario curu. Što sam to učinio?
Ovaj post kao da sam 100 puta pisao, no potreba se toliko često pojavljuje.
Moje greške i moj život. Povrijedio sam žensko biće. A uvijek sam govorio da su mi žene boginje. I dalje jesu, volim žene. I nikada to neću poreći.
Zbog jedne stvari najviše patim od svih sranja koja sam napravio u životu.
Iako patim jer sam se zajebavao s školom i sada sam jeftina radna snaga, iako patim jer sam povrijedio toliko dobrih ljudi, izgubio toliko ljudi i toliko izgubio sebe.
Mia…. Žao mi je što sam bio toliko glup, iako sam bio toliko zaljubljen da nisam vidio posljedice.
Znate li kako je nositi 2 cure u jednom srcu? Pokušavati jednom potisnuti drugu i natjerati se voljeti samo jednu?
Imao sam curu koja je bila spremna učiniti sve za mene. Doista, to je i dokazala. Curu koja me je voljela , cijenila i podržavala. Nekoga tko se brinuo za mene.
No što sam ja radio? Nisam mogao zaboraviti bivšu curu, pio sam cijelo vrijeme i radio sranja. Gubio sam curu koju bi svatko poželio imati. Naravno da sam mogao zaboraviti curu koju nisam vidio ni čuo mjesecima. Ali alkoholom ne. Alkohol potiče da depresiju, barem ljude koji pate od depresije kao ja.
emocije su se zbunile u meni, ja sam se zbunio i nisam više znao što da radim.
prijatelj koji je često bio u Zagrebu govorio mi je kako se trebam javiti bivšoj ( sadašnjoj) curi. Iako sam mu govorio da ju ne volim više, on mi je govorio kako lažem i da mi ne vjeruje. I ja sam vjerovao da ju ne volim više no on mi je uvijek govorio suprotno.
Moja najveća mana koju sam ikada imao u životu. Vjerovao sam prijateljima.
Nije mi žao što sam hodao s Miom. I znam da mojoj sadašnjoj curi smeta kada pričam o tome. No, bilo bi tako nepošteno da pišem post o ovom usranom životu koji imam i izostavim nekoga tko mi ga je doista uljepšao.
I žao mi je sada kada se naše oči sretnu i kada se pozdravimo. Žao mi je kada znam da su te oči plakale zbog moje ne promišljenosti.
Žao mi je jer se sve to nije moralo dogoditi. Na neki način i ja i svi smo znali da ću se vratiti mojoj staroj curi. Ne znam zašto sam dopustio da osoba kao Mia bude povrijeđena. S strane mene, koji je uvijek volio njenu pojavu i nju kao osobu.
najveća greška dakle bila je povrijediti nekoga do koga ti je stalo. Jer to te uvijek prati. To ti nikada ne može srce oprostiti.
Danas, kada je sve to iza mene. Stanem pred ogledalo. Sjetim se svojeg tijela, svojih zubi i svoje kose, svojeg osmijeha, očiju i sebe. Sjetim se koliko sam drugačije izgledao prije. I shvatim, ovo što gledam više nisam ja.
Ovo što sjedi za kompjutorom i piše postove, plače i sluša ljubavne pjesme, vapi za pažnjom nekih ljudi. To sam ja. Mogu li ikada više biti kao prije? Vrijeme neka govori za mene.
Mogu li ikada više biti dobar dečko kao prije? Neka moja cura presudi.
Danas…. Kada je život predamnom i prošlost iza mene. Ja nisam spreman napraviti prvi korak. Nisam spreman poljubiti spomenik prošlosti i pokopati je. Jer mislim da nemam blagoslov onih koje u taj grob pokapam.
Znam koga volim, znam što želim. Sada, kada znam kako krenuti dalje.
Samo želim da prošlost bude zatvorena, i želim da kada napravim korak naprijed sve što bi trebalo ići samnom i krene samnom.
Od svih ljudi koji su bili uz mene ostalo je tako malo. Što na msnu, što uživo.
No hvala onima koji su još tu, znate da ću za vas i ja također uvijek biti tu.
Moja seka Ninek, Petra s kojom nikako da odem pit, Vjeko s kojim sam se više družio na netu nego uživo no i to se bude promijenilo…
Sada vidim da crna duga kosa, odjeća i šminka su činili krug ljudi oko mene. Ne želim ga vratit, ne želim da bude u tom smislu kao prije. Ali želim da kada se jednog dana probudim i pogledam u ogledalo opet izgledam kao prije. Da vidim sebe, da se prepoznam.
Ne mogu se riješiti depresije. No mogu naučiti živjeti s njom. Mogu se riješiti alkohola, tj gotovo da ni ne pijem više. Mogu krenuti dalje, samo molim sve ljude koje sam povrijedio da mi oproste.
Nepošteno je opravdavati se, no nepošteno je ne dati mi priliku pokazati svoje pravo lice. Jer mislim da moje pravo lice više nitko ne vidi.
Žao mi je što me ljudi doživljavaju kao osobu za šalu, ja u biti uživo nisam šaljiva osoba, žao mi je što me ljudi doživljavaju kao nekoga tko se želi zabavljati. Ja se u biti ne mogu zabavljati na način na koji se većina zabavlja. I žao mi je što se više gotovo prema nikome ne osjećam kao bitan, vrijedan prijatelj.
Hvala svima na čitanju ovog posta i nadam se da ste nešto naučili od mojeg usranog života.
