Dugo nisam napisao ovako ljubavnu pjesmu pa eto
Jednog dana kada svijet budem napuštao
Poslijednji put bih te volio gledati
Volio bi tvoju ruku držati
Probati sve svoje grijehe suzama isprati.
U ljubavi i ratu dopušteno je sve
Jedini rat koji sam s tobom vodio bio je
Bio je da zauvijek ostaneš uz mene
Volio sam te.
Od kada nisi tu
Na licu svome nosim crnu masku
Sleđena izvana ali još plamen u srcu gori
Onaj dio mene koji te i dalje voli.
Lutam danima i pitam se gdje stati
Hoće li bol ova ikada prestati
Hoćeš li ikada opet biti ti
Dio koji su mi oduzeli.
Toliko sam riječi rekao koje mislio nisam
Toliko sam puta radio stvari koje nisam htio
Volio sam te, znam da nisam smio
Volim te, voljet ću te dok dišem, dok postojim
Volim te. Volim te i ne mogu prestati voljeti te.
Pomozi mi, primi moju ruku kao nekada
Ovo je sada sve samo bol i tama
Snaga je lažna, kao i sreća
Bol je kao i prije, tuga još veća.
Želim ti šapnuti na uho da te još volim
I samo to, samo da znaš, volim te kao i što sam te prije volio
Neću i nikada te nisam prebolio
Ti si bila sve, sve što sam trebao
Sve bi dao, ali nemam više šta
Jer umrlo je bez tebe.
sjećam se kada si rekla da voliš me
Prvi i zadnji puta, sjećam se, prokleto trebam te
Nikada ovako boljelo nije
Nikada ovako bilo nije, lošije nego prije
Nikada više isti neću biti
Iza maske snage i mržnje, suze ću kriti.
Znate ono kada kažu '' a najlakše je...'''
Zapravo, u životu ne postoji najlakše. Meni su govorili najlakše je dignuti ruke od sebe, napiti se i pustiti sve da ide k vragu.
Mislite da je stvarno to lagano.
Pomiriti se da dok drugima život dobije smisao i dok ga izgrade ti ostaneš alkoholičar, sam, napušten i uništen?
Ne, nije lakše nimalo od skupiti snagu, boriti se i biti jak.
Nije istina da je lakše ubiti se nego živjeti.
Ne, ne postoji ništa lagano u životu.
Lagano je samo nešto kada se radi o fizičkoj težini.
Nije lagano donositi odluke.
Nije lakše donijeti odluku pozitivnoj ni negativnoj osobi. Optimistu i pesimistu.
ne postoji dobro i loše. Sve je to samo dio vašeg života, put koji sami odabirete.
Želio sam prije da moj život bude poput ljubavne bajke. Nabijen emocijama, pun ljepote i romantike.
želio sam da dođe savršena cura o kojoj sam sanjario samo u svojim pjesmama i da ju nikada ne izgubim.
ništa od toga se nije ostvarilo.
Savršena cura ne postoji a čak i da je postojala nikada je ne bih prepoznao onakav kakav sam prije bio.
Ujedno sam htio imati oboje. Život koji bi bio lijep i život u kojem bi pustio sve da ode u propast. Zašto?
Jer dragi moji, priroda nas takvima stvara.
Bio je to rat u meni. Jedan dio mene, mali dio mene htio je oduprijeti se svemu '' negativnom'' u meni. Ali nije uspio, i postao sam mladi boem.
Počeo sam pisati pjesme i priče, prvo ljubavne pa onda ljubavno erotične, pa socijalne. Na kraju sam shvatio da o čemu god pišem, bitan je trenutak ne vrijeme ne život ne neko veliko vremensko razdoblje. Pisanje je bio moj portal u drugi svijet.
Zapisati misao koja traje nekoliko minuta, zapisati neki trenutak svoga života u stihovima, postalo je moja ljubav.
Volio bi jednog dana svim ljudima koji su mi govorili lako se je ubiti dati žilet u ruke i reći da naprave ono što sam ja. ja nisam želio preživjeti, ali jesam.
Oni bi znali da će preživjeti, i sumnjam da bi itko od njih to napravio.
Teško je donositi odluke. I takav je život, težak.
U meni je nekada bio dečko koji je vjerovao u ljubav. Pesimist, deprimirani romantičar. Mogao sam bez svega osim ljubavi. Ljubav je bila sve što mi je trebalo. samo ljubavi, još, još ljubavi.
Toliko ljubavi sam htio staviti u sebe koliko mi ni cijeli svijet nije mogao ponuditi.
Ljubav je izlazila iz mene. dijelio sam je svima. davao je tako lako, s ljubavlju upoznavao nove ljude i stvarno, volio sam neko kratko vrijeme te ljude oko sebe.
Nije lako voljeti jer kad tad, pokazat će se više razloga za mrziti.
Odlučio sam život živjeti ovako. Kroz alkohol i emocije kojima više ne robujem. Ljubav i ja, više nismo jedno kao prije.
Ja i ja. više nismo jedno
I can't let it go
Sklopim oči. Tek što sam ih sklopio, suza sklizne na lice. Stari prijatelju, posjetio sam te opet u zemlji mrtvih. da te pitam što ima i kako si. Tražim te opet u svom ništavilu oko sebe, jer opet, trebam tebe.
Božić bez tebe
Tvoje ruke bile su moj spas
I tvoje riječi učile su me, nije bilo boljih od nas
Prijatelji, ti i ja
Dok nas smrt nije rastavila.
Rekli su da si bolestan ali meni si bio isti
Još uvijek sam tebi govorio sve što me tišti
Jednog dana zvonio sam ti na vrata ali javio se nisi
Sjedio sam na klupici vani u zagrljaju tužnog vjetra i pitao se di si.
Vraćao sam se stepenicama gore
Činilo se je poput još jedne moje noćne more
Zgrada u kojoj jedino utočište bio si ti
Moj jedini prijatelj, najbolji.
Dani su prošli, vratio se nisi
Nitko mi nije rekao di si
Osmrtnica crna jednog dana svanula je
Ime tvoje napisano po sredini nje
Tada znao sam da je kraj
Tada zadnji put vjerovao sam u pakao i raj.
Dan kada su u zemlju te pustili
Kada smo grob tvoj napustili
I kada si ti napustio sve nas
Vrištao bi, no tuga mi ubila glas.
Božić se bliži i ta svijetla sva
Sjetim se kako smo kitili bor nas dva
Sjećam se tvojih zagrljaja i uvijek tople riječi za mene
Sjećam se još uvijek da bio sam netko bitan za tebe.
Svake godine ista priča
Sreće više nema
Uplašen sam i izgubljen, prijatelju moj
Da bar mogu, dao bih ti život svoj
Samo da živiš ga ti
Jer ja nemam hrabrosti.
Svaki božić isti je od kada nema te
svaka godina ista je bez tebe
Osmijesi su lažni kao i nade
Jer nema više u meni nade, u životu nema pravde
Svake godine, bol je ista
Tupa bol, koju promijeniti ne može ništa.
Posvećen post mome pokojnom prijatelju.
Kada sam bio mali i kada sam vjerovao da moj prijatelj stvarno iza frižidera ima prekidač da snijeg pada i ne pada ( hehe...) i kada sam mislio da ako je već sve usrano bar njega imam. Izgubio sam i njega.
Ljudi su mi često rekli da nemam razloga za depresiju, a ja sam radije prihvatio vrijeđanja i ponižavanja nego priznao svoje razloge. i najposlije, svoju bolest. Za to da sam bolestan na živce sad već svi znaju više manje.
za mog pokojnog prijatelja, do sad znali su samo moji roditelji i moj ujak i neki članovi obitelji.
Život mi nije počeo ne znam kao. Rođen sam 1989, iako se rata ne sjećam kažu da neke noćne more koje sam doživljavao kao i traume su upravo posljedice rata.
I tako, od malena imam fobiju od podruma. Ipak je rat ostavio utisak.
No odrastati okružen depresivnim, ogorčenim ljudima i ljudima sklonima alkoholu, vjerujte nije nimalo ugodno.
Život je bolio od malena. Osmijeh na lice kada sam mogao, kada nisam, trudio sam se. Nisam volio da me ispituju što je.
Strahovi, traume, nešto što se tek kasnije pokazalo kao posljedice, nakon što se nakupilo u meni i eksplodiralo...
Imao sam prijatelja stan do svoga. Stariji gospodin ali ne star, samo stariji koji je živio sam.
Učio me je o životinjama i prirodi. Učio me je voljeti ono oko mene. Koliko god se u mojim očima svijet oduvijek činio kao veliko sranje on je znao promijeniti moje mišljenje barem na kratko.
On je imao volje i dao si truda učinit moj dan lijepim i naučiti me nešto što mi jednog dana možda dobro dođe u životu.
Bježati od svađa, batina, bježati od nasilja. Mogao sam samo njemu.
Moj najbolji prijatelj u kojeg sam toliko vjerovao...
Sve dok jednog dana nije umro.
Ona pjesma je napisana o njemu naravno jel..
Dok je on nestao, nestalo je i moje utočište.
Tražio sam ga posvuda. Zbog monigh stvari mrzio sam ljude, ali vjera u njega uvijek me je tjerala da nađem utočište u nekome, znao sam da mogu.
Ali osjećao sam se kao ratnik koji juriša sam po čistini ispred neprijateljske baze. Nisu me fulali, o nisu. Pogodili su me. Više puta u isto mjesto. Više puta ravno u srce.
Često bih plakao i pitao se zašto je sve ispalo ovako.
zašto je on morao otići a bio mi je sve. zašto ne netko drugi.
Nisam kršćanin, isus, kršćanski bog, ništa mi ne znače.
Ali jednom, kada i ja dođem u zemlju mrtvih moj prijatelju, dočekati ću još jedan božić uz tebe. pa, makar i mrtvo stablo jelke, okititi ću vlastitim ledenim suzama, obojiti ih vlastitim kapljicama krvi, i na vrh bora stavit svoje srce.
Zgazili su me, ustajao sam, ali i dalje su me gazili.
Uzvratio sam, zgazio sam ja njih,... i sada sam ja taj koji gazi...
ali prošlost... počevši od tebe dragi prijatelju, pa sve drage osobe koje sam izgubio... ta prošlost gazi mene. i ne, neće prestati dok god sam živ.
