Sve se je uvijek vrtilo oko toga zapravo. Glupe li riječi na hrvatskom. ''Tama''
Ali da, uvijek sam bio mračne duše, crnog srca i tamnih misli.
Moj svijet, moj život, moja ideologija. Sve je bilo mračno.
I nisam se rado družio s ljudima, osjetio sam da me mijenjaju. pokušavaju me prilagoditi.
Oteti me iz mojeg doma i dovesti u svoj. Vaš? Njihov...
Prokleti ljudi koji se vesele svemu vez razloga, prokleti ljudi koji se uvijek nadaju boljemu i onda kada nema nade za bolje. I upravo takvi ljudi tjeraju me na povraćanje. Kao i egoistične svinje koje misle da su bolji od drugih zbog nekih banalnih, izmišljenih i materijalnih razloga.
Pa, ako je tako, vi koji ste uvijek vidjeli svijetlo u tami.
Vi koji ste odlučili bježati iz moga doma u vaš.
Što vas čini boljima od nas? Nas, koji sjedimo u tami. slavimo smrt, slavimo užitke izvan ljudskog razuma.
Prirodni smo koliko i vi, možda i više. Ne krijemo svoje nagone, svoje čežnje i svoju ljubav. Prema tami, prema onome što smatrate izopačenim, uvrnutim.
Kada si u tami, ne moraš nositi masku na licu. ne kao vi na svijetlu.
Jer u tami te vide samo oni koji mogu vidjeti u tami, oni koji žive u tami. Oni koji su tami. Oni, koji su kao ja.
Doveli ste me u svoj svijet. Nisam vam se svidio a ni vi meni.
Ni vaš svijet, dakako.
Moja iskrenost ne poznaje granice. Ja ne stavljam maske na svoje lice.
ja sam onaj koji jesam.
Ja sam ono što jesam. I ne bojim se, ne poznajem strah.
Prvo ste me željeli a onda ste me odbacili.
Ali ja vas nikada nisam želio, meni nikada nije bilo iskreno žao.
Ja nisam jedan od onih koji osuđuju razlike, ja nisam mario za vaše razlike. Meni nije bilo stalo.
Sada znam zašto sam donosio uvijek na kraju bol u živote.
Sada znam zašto nikoga nisam činio sretnim za dugo.
Sreća i ja, život i ja, život kao vaš.
Mi nismo iz istoga svijeta.
Živimo u toliko svjetova u jednome svijetu.
U našem svijetu. U koje je toliko prolaza, toliko vrata, toliko putova.
Osjetiti osobnost tame, osjetiti njenu prisutnost.
To je bio moj put, ja sam slijedio svoj put.
Tama, tuga, bol, depresija. Ujedno moj život, moja snaga, moja slabost i vječna inspiracija.
Ljudi kao ja postoje stoljećima, tisućljećima.
One koji bi uspjeli u svojoj tami nazivali bi umjetnicima, one koje ne bi, propalicama.
Nikada neću imati priliku biti dio ili biti black metal band.
Ali jednog dana, možda netko bude čitao pjesme i priče dječaka koji je s 10tak godina pisao priče o vilama i magijama. O dječaku koji je s 16 pjesam imao 6 zbirki pjesama svaka preko 100 stranica.
Možda jednog dana, moje ime bude pridruženo onima kao ja, prije mene.
Boemi. Oni koji su grlili tamu i osjećali je.
E.A. Poe. Ako bi mi itko bio uzor, bio bi on.
Doveli ste me u svijetlo dana kojemu ne pripadam. I dugo sam se vraćao natrag.
Shvatio sam da će me rijetki shvatiti ozbiljno.
Da će i oni koji se nazivaju prijateljima biti dio onih koji će se ismijavati mojem odabiru.
Ali kako da marim? kako da se zamaram time?
Želim upijati. tamu. sve što ona nosi, sve što ona daje.
Želim da moj život bude dio nje. i moja smrt. i život nakon smrti.
Vječna tama.
Jednog dana. kada napustim ovaj planet. Kada se pridružim ostalim dušama predaka ovog svijeta i svih prije našeg.
Nadam se da ću još jednom prije nego nestanem u beskrajnosti univerzuma osjetiti tamu osobno kako mi se obraća.
Ovaj život je, ono što izaberemo.
ne postoji pravo i ispravno onoliko dugo koliko radimo ono što želimo.
Post je objavljen 05.04.2011. u 07:57 sati.