Život se budi s proljećem...
Ali u meni je zima već godinama.
Sve oko mene se budi, cvate, oživljava, živi...
Osjećam se kao stranac na vlastitome planetu.. u vlastitome svijetu...
Svi su ti ljudi tako odurni... smiju se, raduju, stvarima koje možda i ne vole..
Samo zato jer se to smatra normalnime...Normalno je voljeti proljeće i sunce i ta sranja jel...
Onda ja nisam normalan...
Možda je to dio prirode da ljudi ne shvaćaju jedni druge.
Postalo je dio prirode da ljudi ne vjeruju jedni u druge...
Promijenili smo sve...
Dolazi proljeće, dolazi toplo vrijeme a u meni se i vatra pretvara u led.
Oko mene svaki život je umirući... crn.. nesretan...
Ja nisam onaj koji sam bio, ja sam onaj koji jesam...
I sama smrt nije toliko puna sebe koliko sam ja...
Prekrasan je svijet u kojemu vlada smrt.
Za one, koji znaju vidjeti ljepotu.
U mojem umu otvara se nova stranica, još jedna morbidna bajka...
Živim u njima...
Zamišljam svijet u kojemu je smrt jedini život i mjesec jedino sunce.
I studeni jedini mjesec. Zamišljam svijet u kojemu ljudi kao ja uvijek osjećaju da im je tamo mjesto.
Pisanjem sam uvijek bježao od stvarnosti dok jednog dana stvarnost nije došla u moj svijet...
Od onda pokušavam pobjeći.. tražio sam i najmanje skrovište gdje bih mogao sklopiti oči i biti sam.. s svojim umom, svjom maštom u svome svijetu.
Što sam stariji moj moral je sve manji. Kao i moje socijalne potrebe...
Što sam stariji sve više se vidim samoga... I nikome ne vjerujem.
Da mogu iščupao bi si vlastito srce i nosio ga oko vrata kao triumf pobjede nad samime sobom.
Bilo je vremena kada sam mislio da prijateljstva i prave ljubavi opstaju.
ali to je također bila jedna od bajki koje sam davno prestao pisati. u koje sam davno, vrlo davno prestao vjerovati.
Emocije se odbijaju od mene većinom kao strijele o štit.
kao vitez putujem kroz ovaj život u nadi da ću naći svoje kraljevstvo.
Neprijatelji su oni, možda i vi... Koji mi neprestano šaljete strijele emocija od kojih se moram braniti.
Teško je znati kuda pripadaš... ali kada saznaš. najteže je biti negdje drugdje.
Imao sam svoje sveto kraljevstvo, sveto meni.
i imao sam svoju kraljicu. imao sam svoj svijet, naš svijet.
Istina je bila ono što smo željeli vidjeti i vidjeli smo samo ono što smo željeli.
istina je bila... da je to bila bajka.
Ljubav se ugasila kao posljednji pjev ptice koja ugiba.
Tužno za slušati, tužno za gledati...
Dijelio sam dušu s mrtvima. Srce sam predao svijetu mrtvih.
Gotovo na koljenima molio da ga uzmu...
I ja sam umro. duša je napustila ovo tijelo.
Ali nije ponijela srca s sobom.
Ostao sam... u svojoj tami... u svojem utočištu okružen samo onima koji upiru prst, koji ne razumiju, koji osuđuju...
Ostao sam na ovome svijetu... živjeti mrtav.
Mrzim one koji misle da je teško... teško živjeti. teško umrijeti...
teško je biti živ... a ne osjetiti zrak u svojim plučima. miris cvijeća na procvalim livadama.
teško je živjeti a ne vidjeti više od suza. teško je zaboraviti kako se iskreno nasmijati. kako je biti sretan.
Sklopit ću oči. još jednom.
U svijetu gdje violina u rukama staroga kostura svira najtužnije melodije.
u svijetu gdje divna zlobnost mjeseca budi zborove najtužnijih duša.
U svome svijetu... Gdje mrtvi osjete život..
Molit ću da se ne vratim nikada više. Dići ću vojsku onih kao ja. Boriti se da istjeramo svaki tračak svijetla iz mojeg doma.
Vraćam se u svijet čiji sam kralj. Na tronu od sleđenih suza. trnovitom krunom okrunjen. Noževima u leđa izboden.
Kralj, princ i sama smrt. Tamo gdje mogu biti ja, ja.
Post je objavljen 11.04.2011. u 17:34 sati.